Fra Eleuthère Makuta: U Istanbulu se osjećamo voljenima i prihvaćenima

Razgovarali smo s fra Eleuthèreom Makutom iz Konga, gvardijanom franjevačkog samostana Santa Maria Draperis u Istanbulu. Saznali smo o životu ove gotovo neprimjetne vjerske zajednice (u Turskoj živi manje od 0.5 % kršćana od ukupnog broja stanovnika) u državi na čijem se teritoriju nekada nalazila jedna od kolijevki kršćanstva. Od fra Eleuthèra smo saznali da je ova mala kršćanska zajednica itekako živa i da ispunja svoju misiju širenja dijaloga i otvorenosti prema drugima, potpuno oslonjena na evanđeoski zahtjev – na kojem posebno inzistira papa Franjo – širenja duha bratstva i solidarnosti među svim ljudima.

---

Poštovani oče gvardijane, korijeni kršćanstva u ovoj zemlji sežu već u prvu polovicu prvog stoljeća i vežu se uz apostola Andriju, kao prvog biskupa grada Carigrada. Dugo je ovaj grad bio centar istočnog kršćanstva. O tome dosta znamo. Željeli bismo od Vas čuti od kada seže prisutnost franjevaca u ovom gadu?

Povijesni izvori nam svjedoče da prvi franjevci dolaze u Tursku još za života svetog Franje Asiškog, u 13. stoljeću. U to vrijeme fratri su ovdje, u ime Katoličke crkve, skrbili za katolike koji su dolazili iz Italije, Francuske, Njemačke, a, također, brinuli su se i za lokalne kršćane. Kasnije su bili prisutni u mnogim crkvama i samostanima u Istanbulu, Smirni, Ankari i Grčkoj, jer se radilo o misiji franjevaca u Turskoj i Grčkoj. Stvari su išle dobro, iako je bilo trenutaka u kojima je bilo poteškoća, nekad s pravoslavcima, a nekad s osmanskom vlašću, sa sultanima, ali ipak su zadržali svoju prisutnost do današnjeg dana u Turskoj i Grčkoj.

Franjevci su, dakle, uspjeli stoljećima sačuvati svoju prisutnost u ovom gradu. Ipak su se, nakon toliko godina, u prošlom stoljeću suočili s možda najvećim izazovom opstanka ovdje. O čemu se radilo i kako je situacija prevladana?

Naime, u novijoj povijesti, pedesetih godina prošlog stoljeća, nastali su veliki politički problemi između Grčke i Turske. Za rješenje problema dogovorena je tzv. razmjena stanovništva. Grci, koji su živjeli ovdje, bili su prisiljeni otići u Grčku, a Turci, koji su živjeli u Grčkoj, morali su doći ovamo. Ta je situacija i nama stvorila veliki problem. Naši mnogi župljani koji su bili Grci morali su otići i župa je gotovo ostala bez vjernika. Ostalo je svega dvadesetak obitelji, ali se i njihov broj s vremenom smanjio. Kao uspomena na život naše župe iz tog vremena su još uvijek molitvenici na grčkom u našoj crkvi koji su ostali iza tih vjernika.

Kao epilog svih tih događanja, u našem je samostanu ostao samo jedan fratar i dugo se vremena postavljalo pitanje svrhovitosti takve prisutnosti. Pri posjetu tadašnjeg generalnog ministra našeg Reda, Hermanna Schalücka, Istanbulu i ekumenskom patrijarhu Bartolomeju, rodila se ideja za osnutkom zajednice fratara koja bi se angažirala na području ekumenskog i međureligijskog dijaloga. Takva franjevačka zajednica je formalno i osnovana 1996., a 2003. nekoliko fratara ponovno je došlo u Istanbul, da bi godinu kasnije zajednica bila i službeno uspostavljena i započela svoje poslanje. Poslanje ove zajednice je, osim spomenutog angažmana na području dijaloga, briga za kršćane koje žive u gradu kao i za one koji u njega u valovima migracija i kretanja stanovništva stalno pristižu. Istanbul je, kao što ste vidjeli, ogroman grad. Ali on je i otvoren grad, veliko raskrižje kultura i religija.

Do početka dvadesetog stoljeća, kršćanska zajednica u ovom gradu je činila gotovo polovicu stanovništva. Kako se danas ostaci te nekada brojne zajednice osjećaju među muslimanskom većinom?

Kršćani osjećaju da ih se tolerira. Posebno je to u Istanbulu i drugim velikim gadovima, poput Ankare ili Izmira. Od kada je ova nova zajednica ovdje prisutna, nismo imali većih problema s predstavnicima vlasti. Ono što nam je bitno je da osjećamo sigurnost i da smo slobodni u svome poslanju. Naše crkve su uvijek otvorene, slavimo svete mise bez ikakvog uznemiravanja.

Imate otvorenu suradnju i susrete s muslimanskim autoritetima?

Imamo dobre odnose s imamima, također s mnogim muslimanima koji su nam postali prijatelji. S njima jako dobro surađujemo, ostvarujemo različite socijalne programe i projekte. Također, imamo jako dobru suradnju sa sufijama, dervišima. Svakog 26. listopada, potaknuti Duhom Asiza, organiziramo zajedničku molitvu za mir u svijetu. Naša suradnja bi se mogla ocijeniti vrlo visokom ocjenom.

Kako Vi osobno razumijevate dijalog? Jesu li dijalog i međusobna upućenost jednih na druge zapovijed koja proizlazi iz same suštine naše vjere?

Da, to je zapovijed koja nas obogaćuje kada je poslušamo. U našu crkvu dolazi jako puno ljudi, ljudi s mnogim pitanjima, poteškoćama i traže od nas da ih spomenemo u svojim molitvama. Mnogi koji nam dođu, što je zanimljivo, došli su jer ih je netko od imama poslao, jer smatraju da im mi na svoj način možemo pomoći. Zato mogu reći da je naša crkva ne samo mjesto molitve za kršćane, nego mjesto dijaloga. Kuća molitve za sve ljude. U našoj, kao i u drugim brojnim crkvama u Istanbulu, običaj je da ljudi svakodnevno pale svijeće i mole se. Međutim, u ovom mjesecu ramazana primjetno je da se upali manje svijeća nego inače, a to je zato što muslimani poste i manje se kreću. Ovih dana, također, organiziramo Iftar na koji pozivamo prijatelje muslimane i zaista među njima se osjećamo voljeni i osjećamo da nam žele samo dobro. Dijalog je, dakle, život, onaj stvarni.

Vi ste, također, angažirani u pastoralu migranata. Ovdje su mnogi migranti iz Azije i Afrike. Možete li nam nešto reći o njihovoj situaciji?

Veliki je izazov biti angažiran među migrantima. Kada dođu ovdje uglavnom su to problemi ili s dokumentima ili nemaju krova nad glavom. Zato njih nije dovoljno samo saslušati nego i konkretno pomoći. Mnogi od njih su i prevareni, željeli su se domaći Europe. Sada, ostavljeni u Istanbulu, pokušavaju otići u Europu. To mnogima ne polazi za rukom i primorani su ostati ovdje, jer se više ne mogu vratiti ni svojim kućama. Na žalost, mnogi koji pokušavajući doći do Grčke gumenim čamcima, utapaju su se u moru. Puno je tužnih priča. Odlazimo, također, povremeno i u zatvor kako bismo skrbili o kršćanskim zatvorenicama, onoliko koliko možemo. One su često u zatvorima poluotvorenog tipa. Kad ih puste privremeno vani, mi im nudimo naše prostorije, jer nemaju drugog mjesta stanovanja.

Vidimo da je široko polje poslanja franjevačke zajednice u ovom gradu. Kako Vi vidite budućnost franjevačke zajednice ovdje?

U jednom razgovoru s generalnim ministrom franjevačkog reda, rekao sam da bi najveća greška koju bi netko mogao napraviti bila ostaviti ovaj grad iz bilo kojeg razloga i ugasiti stoljetnu franjevačku prisutnost. Ovdje su tolike mogućnosti apostolata, rada, služenja. Pričali smo o radu s migrantima, imamo ovdje, također, mnoge studente, imamo župljane, imamo rad oko dijaloga, imamo prostora za rad na polju ekologije, mnogo je ovdje mogućnosti. Pastoral ne može biti fokusiran samo na jednu stvar, jer se svijet mijenja i potrebno je prepoznavati znakove vremena.

Vi se ovdje, čini mi se iz našeg razgovora, osjećate kao kod kuće?

Osjećam zaista da je ovo moja kuća. Više od 22 godine sam ovdje i osjećam se jako dobro i prihvaćeno.

Hvala Vam!

---

Razgovarao: Ivan Tučić, polis.ba

---