Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
I. tjedan Došašća – Ponedjeljak | Gospodine nisam dostojan!
U jednom od najsvetijih dijelova euharistije, Kristove gozbe, pred pričest, ponavljamo riječi današnjeg evanđeoskog poganina: “Gospodine, nisam dostojan/a da uniđeš pod krov moj!” Nažalost, uvijek znamo bolje tko to od drugih ljudi nije dostojan primiti Isusa pod svoj krov. Mnogi od nas strogo bdiju i paze na “nedostojne”. A znamo li koliko smo mi dostojni? Bdijemo li nad svojim riječima i postupcima. I nije li baš meni potrebna samo jedna moćna – Isusova riječ?
Mt 8,5-11
Jučer smo započeli Došašće Isusovim pozivom na bdijenje za Božji dolazak u naš svakodnevni život. Ovoga prvog ponedjeljka slušamo u evanđelju izvještaj o rimskome satniku koji dolazi k Isusu sa žarkom molbom da mu izliječi tako potrebna i vjerna slugu. Zar sve nije iznenađujuće? I satnik, i njegova molba, a pogotovo Isus koji se, piše Matej Evanđelist, zadivi satniku na njegovoj vjeri.
Ne samo prisutnima, nego i nama Isus za uzor molitve i vjere podastire poganina, stranca. I baš onako kako je pogodio svoje slušatelje, i svoje učenike, neočekivanom rečenicom: “Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere!”, Isus skandalizira i nas, današnje slušatelje i vjernike.
A teško je prihvatiti da se Isusove riječi odnose i na nas današnje vjernike, da negdje onamo, dalje od nas, ima više vjere nego u nas. Kao da vjerujemo u neko drugo evanđelje od onoga koje je Isus navijestio. Jer, kako drukčije protumačiti tolike podjele među ljudima koje ponajčešće stvaraju upravo oni koji te podjele ne bi smjeli činiti, dakle, “vjernici”. “Vjernici” dijele ljude na vjernike i nevjernike, na dostojne i nedostojne Isusa. “Vjernici” nerijetko najupornije ustrajavaju u tvrdoglavom stavu da svi drugi dijele ljude a ne oni, da se svi drugi odvajaju od Boga a ne oni, da svi drugi odvajaju druge ljude od Boga samo ne oni. Uostalom svakodnevno smo svjedoci da su “vjernici” zadnji koji se dive dobroti i vjeri stranaca.
Ne smetnimo nikako s uma da je Isus spomenutu rečenicu o vjeri poganina, stranca i neprijatelja židovskoga naroda izrekao vjernicima – i svojim učenicima. I nama Isus kaže da u našem Izraelu – u nama osobno, u našoj obitelji, lokalnoj i narodnoj zajednici – nema vjere koju traži. Nema vjere u onih koji smatraju da su prirodni baštinici vjere, koji su gotovo rođeni vjernici (od stoljeća sedmog!), koji isključuju strance od Isusova evanđelja ili im postavljaju “svoje” a ne evanđeoske uvjete vjere i ljudskosti.
Kakva je pak satnikova vjera kojoj se Isus divi i koju hvali? Jednostavna je to vjera posvemašnjeg oslanjanja na Isusa Krista, a ne na sebe, na svoje mjere i procjene, moći i zasluge. Vjera je to koja se izručuje Isusovu spasenjskom djelovanju, i to u samo jednu jedinu riječ, s onu stranu svih pobožnih naprezanja, pogotovo s onu stranu svih vjerskih i etničkih podjela. Zato Isus govori da će mnogi s istoka i sa zapada doći i sjesti za stol u jednom drukčijem kraljevstvu od naših skučenih kuća i crkava, župa i karizmatskih oaza, očišćenih entiteta i ograničenih država.
Budućnost kršćanstva neće ovisiti o tome koliko će kršćani svjedočiti svoje religijsko-etničko čistunstvo i koliko će biti apologetski snažni da se obrane od stranaca, nego koliko će svjedočiti Isusove evanđelje strancima, koliko će strancima učiniti Isusovu poruku radosnom viješću i koliko će im biti gostoprimljivi i solidarni poput Isusa.
U jednom od najsvetijih dijelova euharistije, Kristove gozbe, pred pričest, ponavljamo riječi današnjeg evanđeoskog poganina: Gospodine, nisam dostojan/a da uniđeš pod krov moj! Nažalost, uvijek znamo bolje tko to od drugih ljudi nije dostojan primiti Isusa pod svoj krov. Mnogi od nas strogo bdiju i paze na “nedostojne”. A znamo li koliko smo mi dostojni? Bdijemo li nad svojim riječima i postupcima. I nije li baš meni potrebna samo jedna moćna – Isusova riječ?
Fra Ivan Šarčević