I. nedjelja došašća | Ni slutili nismo?

Mt 24, 37-44

Započinje nova liturgijska godina u kojoj ćemo iz nedjelje u nedjelju slušati evanđelje po Mateju. I u nebu danas počinje advent, vrijeme iščekivanja. Ovdje na zemlji čovjek čeka povratak Gospodina, na nebu Gospodin čeka povratak čovjeka (T. Bello). Naš Bog je Gospodin „koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“ (Otk 4,8): jer je već došao u krhkom i smrtnom tijelu Isusa, mrtvog i uskrslog sina Marijina, dolazi svaki čas u životu učenica i učenika da nas privuče k sebi, doći će u času odlaska svakoga od nas s ovoga svijeta, na kraju vremena, da nas sve i definitivno uvede u svoje Kraljevstvo mira i punine života.

Liturgijski se odlomak mora staviti u kontekst, inače postoji opasnost od nesporazuma i pogrešnog tumačenja onoga što evanđelist piše. Koji je kontekst današnjeg evanđelja? Isus je sve protjerao iz hrama, osuđujući najviše religijske autoritete da su kuću Očevu pretvorili u jazbinu lopova, „pećinu razbojničku“ (Mt 21,13). Potom je tugovao, plakao nad Jeruzalemom, institucijom koja, umjesto da prepozna, prihvati i podrži one koje je Bog poslao, ona ih uvijek progoni i ubija (usp. Mt 5,11-12). Zbog čega? Zbog vlastitog profita, vlastite udobnosti, komfora. Stoga Isus najavljuje da će ta kuća ostati napuštena (usp. Mt 23,38), da će hram kojemu su se divili biti uništen. Zašto? Zato što religijska institucija koja iskorištava ljude za svoj interes, za svoju korist, nema pravo na postojanje.

Ali to neće biti nešto negativno. Bit će to početak niza krahova svih onih oblika moći koji dominiraju čovjekom, sve dok ne nastane kraljevstvo Sina Božjega. To će se dogoditi navještajem radosne vijesti koja će, jamči Isus, pomračiti sunce, mjesec, te će i zvijezde s neba padati i sile će se nebeske poljuljati (usp. Mt 24,29). One vlasti koje su se oslanjale na ta božanstva padat će jedna za drugom. Sve to, dakako, neće proći bezbolno, no Isus je uvijek uz svoje učenice i učenike. Isus garantira da će nebo i zemlja uminuti, ali da njegove riječi neće. On jamči pobjedu ljudskog nad svim neljudskim.

U retku prije današnjeg liturgijskog odlomka, Isus kaže „A o onom danu i času“ – ovdje govori o pojedinačnom kraju učenika – „nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac“ (Mt 24,36). Ovo je poruka velike vedrine i sigurnosti: osobni kraj učenika, svakog pojedinca, zna Otac. Ne kaže „Bog zna“, nego „Otac zna“. Ovo je umirujuća riječ o onom privrženom, nježnom odnosu oca i njegove djece.

Potom Isus nastavlja, kaže: „Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega“. Noini dani su dani arke, odnosno mjesta spasa, gdje su samo rijetki shvatili neminovnost nesreće i spasili se. Potop nije bio kraj svijeta, već početak novog čovječanstva koje se obnovilo, promjena epoha koja će spasiti čovječanstvo. Dolazak Sina Čovječjega, koji otvara kraljevstvo Božje, bit će, dakle, novo spasenje, no Isus najavljuje da će to malo tko shvatiti. Čitanjem teksta o potopu (usp. Post 6,5-9,17) možemo uočiti da – kako onda, tako i danas – nasilje, nemoral, gubitak ljudskog dostojanstva i bratstva ponekad kao da prevladaju nad svime. U ovom slučaju jasno se pokazuje da su izbori muškaraca i žena smrtonosni, da ljudsko ponašanje unakazuje zemlju na razoran način. Ovi nas događaji mogu učiniti svjesnima naše odgovornosti, slobode, naše ravnodušnosti.

Riječima: „Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali“, Isus upućuje na normalnu rutinu koja nas sprečava da primijetimo nešto izvanredno što će se dogoditi. On ne kaže da će naraštaj u kojemu će nastupiti „dan Gospodnji“ biti nemoralan ili posebno izopačen, već osuđuje njegovu ravnodušnost. To su muškarci i žene koji žive: rađaju se, odrastaju, zaljubljuju se, vjenčavaju, jedu i piju… Da, oni žive, a Isus ne osuđuje takav njihov život, odnosno ne predlaže neki asketski program, već upozorava na njihovu ravnodušnost.

„Do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega“. Stoga je to poziv na budnost jer, kao što je potop bio nešto neposredno što su samo rijetki primijetili, tako je i dolazak kraljevstva Božjega prilika koju valja uhvatiti, ali je to prilika koja je uvjetovana. Evanđelist je obrađuje u cijelom evanđelju: od promjene života, od odbacivanja lažnih vrijednosti društva do prihvaćanja novih, a to su: snažna strast za solidarnost, služenje te spuštanje do razine posljednjih. Pozvani smo, ne povisivati ograde, nego produživati stolove (M. Uzinić).

Zatim Isus potvrđuje „Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti“. Glagol koji je evanđelist upotrijebio isti je onaj koji je upotrijebio u prvom poglavlju, u trenutku navještenja, kada anđeo kaže Josipu „Ne boj se uzeti k sebi Mariju“. To je „uzeti“ u značenju prihvata (A. Maggi). Potom ide ženski primjer, „Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti“. Što to znači? Kraljevstvo Božje je prijedlog za sve, no dio njega postat će samo oni koji prihvate njegove vrednote, oni koji pristanu promijeniti svoj život. Kraljevstvo Božje nije kraljevstvo onkraj, nego alternativno društvo, gdje se, umjesto sebičnog gomilanja za sebe, velikodušno dijeli s drugima, gdje se, umjesto da se dominira, služi.

Stoga je Isusov hitni poziv: „Bdijte“. To je isti poziv koji će Isus uputiti u Getsemaniju, u trenutku teškoće, kada će svi učenici pobjeći. „Bdijte”, odnosno „priklonite mi se“, „jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi“. Dan Gospodnji može biti iznenadan, jer Isus kaže da će trenutak biti nasilan, neočekivan, jer se sami članovi obitelji mogu okrenuti protiv učenica i učenika koji idu protiv struje. Riječ je o prihvaćanju te novosti, prkošenju tradiciji, moralu, a to naravno neće proći bezbolno. Ali Isus uvjerava: „Ne brinite, jer u tom trenutku Gospodin je s vama“.

Odlomak iz evanđelja završava riječima: „Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi“. Kao što Noina arka nije primila svakoga, nego tek one koji su uvidjeli nadolazeću nesreću, tako je i kraljevstvo Božje spas za sve, ali ne svih (A. Maggi). Moramo stoga biti pozorni na dolazak Sina Čovječjega, da nam ne bude kao Noinim suvremenicima: „ni slutili nismo da ćemo se sresti“ (Đ. Novković). Imati božansko nadahnuće (lat. inspiratio) ili stanje, što nije isključiva Isusova povlastica, čini ljude slobodnima. A oni koji su slobodni i koji ljube mir ne boje se reći kako stvari stoje, pa i onda kada njihove riječi pokvare probavu moćnih (T. Bello). I dok sustav i moć – kako u Crkvi, tako i u društvu – ne toleriraju slobodne, Bog će uvijek biti na strani siromašnih i progonjenih (usp. Mt 5,3-12).

Pred ovim evanđeljem kršćanska zajednica doživljava osjećaje nelagode: oklijeva biti uvjerena da Gospodin dolazi u slavi, ne misli da doista postoji kraj vremena i u srcu gubi goruću želju da susretne Krista. Upravo kako je pisao talijanski književnik Ignazio Silone: ​​„Kršćani kažu da čekaju Gospodina, a čekaju ga kao što se čeka tramvaj!“. Ipak, dovoljno je pažljivije čitati život koji prolazi, svoj i drugih oko nas, da shvatimo kako nas svaki dan, ako nismo rastreseni, neumoljivo vraća događaju koji nas čeka: susretu s Gospodinom. Da shvatimo da ćemo, iako smo bili lutalice i prosjaci na zemlji nekoliko godina – „sedamdeset, ako smo snažni i osamdeset“ (Ps 90,10) – toga dana trebati samo milosrđe Božje.

Branko Jurić