I. korizmena nedjelja | Kušnje i prokušanost

„Đavao je inteligentan, bolje poznaje teologiju od svih teologa zajedno“, ustvrdio je jednom prilikom papa Franjo. Prve dvije kušnje kojima iskušava Isusa su klasične ljudske slabe točke – fizičko zadovoljstvo koje pruža hrana i emocionalno zadovoljstvo moći i statusa. Treća je zanimljivija, zahtjevnija je i suptilnija. Radi se o omamljivanju, zavođenju kako bi se izgubila iz vida velika potraga i naporno putovanje. Umjesto toga nudi se život lagodnosti i zadovoljstva. Ovo šarmantno iskušenje ne rezultira nečim tako eklatantnim kao što je odricanje od vjere, pa čak niti činjenje teškoga grijeha, već jednostavno nudi lakši put, manje brige. To je prijedlog racionalizacije, opravdanja gubitka ideala. Zašto ne uživati sve pogodnosti potrošačke kulture kada svi drugi to čine? Zašto naporno raditi na pomirenju kada sila nudi prečac? Zašto se ne naoružavati kad svi to čine? Zašto biti hrabar kad se može spretno izbjeći opasnost? Zašto ne uživati u sinekuri koju duhovni poziv nudi, nisam li je zaslužio ako sam se odazvao Kristovu pozivu?

Poziv svakog kršćanina je zapravo duhovni poziv. Duhovni, kao opreka profanom, vulgarnom, površnom. Duhovni poziv nije jeftina roba, ne kupuje se lako. Đavao će ga izrugati, banalizirati, trivijalizirati. Učinit će da sva energija ode u zaštitu naših prava, a da zaboravimo drugoga. Ražarit će u nama strah da ćemo propasti, nestati. Podbost će nas kako bismo se pobrinuli za sebe i svoje. Tiho će nam šaptati kako nam ušteđevina nije dovoljna i kako treba još. „Novac je đavolji izmet“, govorili su crkveni oci. Đavao tako cijedi onu supstancu kršćanstva u nama. Umjesto žrtve, nudi ponos. Umjesto neznatnosti, ego. Umjesto providnosti, opsesivnu kontrolu. Đavao zatvara nebo, sužava horizonte. Čini da vidimo samo ono što je ovdje i sada, da se svedemo na razinu životinje.

Kod treće napasti prisvajamo i podčinjavamo si Boga, svodimo ga na razinu sluge, očekujemo da djeluje u skladu s našim željama. Naizgled pobožni postajemo bezbožni kada od Boga ništa ne očekujemo osim potvrde naših ambicija. To je bog etničkih grupa i bog egocentrika. Takvog smo boga anestezirali, svezali, učinili nedjelotvornim. Tu nema mjesta za providnost, potragu za svetim, dodir transcendencije. To je tipična napast današnjeg užurbanog društva, gdje religija postaje jedna od ponuda koja nudi svoj zbir usluga. Ovo je vrijeme bez čuda, vrijeme u kojem nemamo vremena za zastati i čuditi se. Život je preglasan da bi čuli Božji šapat, prebrz da bismo se zaustavili na detaljima u kojima on prebiva. Đavao i ovdje nudi zaobilaznicu, obećava efikasnost i nalazi opravdanja za utišavanje Boga. Rafinirano zavodljiv, tvrdi kako je Bog svoje rekao, a sad je na nama da živimo u okvirima mogućega.

Isus se đavlu ne suprotstavlja sam. Ne koristi svoje riječi, već ih posuđuje. Đavlova je napast ostati sam i autoreferentan, a Isus to prepoznaje. Njegov odgovor je oslanjanje na Boga. Isus će jedne prilike reći kako se pojedini zlodusi mogu izagnati samo molitvom i postom. To je poziv svake korizme, napose ove koja pred nas stavlja zloduha rata u Ukrajini. Ništa ne možemo učiniti osim postiti i moliti, ali to su aktivnosti rasta. Za kršćane nisu tek asketske prakse, već sjeme koje rađa čovjeka zrelog da se odupre đavlu. Molitva i post su radikalni, subverzivni čini. Stvaraju čovjeka koji je svjestan svojih slabosti i Božje jakosti, koji je prosjak Božje milosti. Taj je čovjek usmjeren na druge, nepotkupljiv, nepokolebljiv. Taj će čovjek napraviti mjesta bude li ga tražio izbjeglica, neće nuditi mito kada ga svi budu davali, neće prodati svoje ideale. Svoje trenutke straha, slabosti i beznađa će reflektirati i neće ih koristiti kao virus da zarazi druge. Taj će čovjek vjerovati Bogu i kad mu nitko ne bude vjerovao. Znojiti će se krvavim znojem, ali neće posustati.

Stanko Perica