Igra

Ima u Ramnom jedno mjesto, zove se Igrište. Vele da je dobilo ime po tome štose unđe vazda igralo. Totije usresela. Đegoć kreneš ovarišeš nanj.

Ono ti je malo na trokut i na njem se sastaje šes puteva. Dolaze iz Osredine, iz Kojića, s Kulinske, od Kralja, iz Plasne Glavice i od Salata. Odma uz Igrište je Crkvište, i u njem glamna od četiri crkve u Ramnom.

Okonje je bilo starije grobova, menise čini daje bilo i stećaka. Sasu prvi stećci na Vicinoj gomili, nema stokoraka. Pa onda na Kulinskoj, bojse četiristi koraka prema Rupnom Dolu. Jeli to sve nekat bilo jedno grebje? Bojse jes. Ako uračunaš ovo štoje preživjelo, Vicinu gomilu, utvrdu na Gracu iznad Kulinske, i stećke, onda vidiš otkat se tu živi i čemu je Igrište postalo srce.

Kod Igrišta su odma Škola i Čitovnica. U Čitovnici bimi ostajali dokasno, imali igranke i priredbe, a odma do Čitovnice je Vojkina ograda. Tubi đevojke i momci u neka doba tražili mraka. Koliko je uzdisaja pustije iste ograde ko molitve otišlo u nebo, i koliko je mravinjaka izgaženo!

– Majkuinjeben, đeje neupališe četerestreće. Koje su kuće poštenijem ljudima izgorjele a njoj ništa! – tako bi se Baba na nas mamila kat bi unedoba došli doma iš Čitovnice. Nijesmo joj mogli promaknuti jerbo joj je soba bila odma do kuinje.

Baba je, bezbeli, mislila i na one kuće na Igrištu. Pola kruga oko njeg su nekat bili dućani i gostijone. U njim suse ljudi skupljali i pričali. Jedna je bila kasarna, đe su bili džandari. Partizani ga upalili četerestreće. E, tatije ugašeno srce sela i nako te omeđine stoje i dandanji. Dvije su nedavno obnovljene, privatno, alii vidiš samo kat dolaziš iz Osredine, pa su ruševine glamne.

***

Ima u Ramnom jedno mjesto kojese zove Stanica. Ono je naponase, na dnusela. Njuje napravila Austrija kaje provela štreku. Tri kolośeka su bila pro cijele Stanice, a šnjiovu gornju stranu kuće. I samo dvije sdojnju. Između kuća i štreke bilisu uska testa i gelenderi.

Na Stanici su bile kancelarije i trgovine. Prvo mjesni ured i stanica milicije, ispod nji na Repeševoj grudi tišljer, pa dalje od milicije Franjina kovačnica, Jȕrina gostijona, pa Šimina gostijona, zapravo toje bijo Bufet Oblat, od preduzeća Leotar. Onda bi došla Aničina trafika, pa stari put za selo, pa jedna kuća ukoju je kašnje preselila pošta, pa ambulanta i zubar, pa željeznička stanica, pa onda se napravila široka testa zaselo, pa Razvitak, pa Zadruga i na kraju, desetak godina pred ovi zadnji rat, napravili fabriku halata.

Staničari nijesu bili iz Ramnok, vet sastrane. Bijo je neki Repeš, vele Slovenac, doselijo 1910. iz Kranjske prvo u Zavalu pa u Ramno. Izumrli su; danas samo ima Repeševa gruda. Onda je bijo neki Popović iz Bjeloševa Dola, doselijo za trgovinom oko 1930. Pa su ti bili Bakotići, došli iz Koteza iza Prvog rata, isto za trgovinom. Tako je u ista doba došo i Milić iz Veličana. Oni su svi osim Repeša bili rišćani. Onda su bila dva Muslimana, oba iž Ljubinja: cipelar Bakšić što je doselijo iza Prvog rata i Čokljat, kovač, doselijo bojse nakon 1930. Bijo je i Jȕra Burić, onje došo iz Koteza, katulik.

Niko odnji nije osto iza onog rata osim Jȕre – on je nekako dobijo da more privatno držat gostijonu, iako je to socijalizam branijo – i Miloša Bakotića. Miloševi su grdno stradali; pobilei ustaše. Onje odo po Stanici, bijo je u pemziji, neznam šta je prije radijo. Došli su šumar Bokić, Rade Pidžula poštar, Šimun isto, pa nekolika miliconjera, šef želježničke stanice Čijorić, a i Vide Vučićević, koji je nešto bijo pri željeznici. Jedino su bili iz Ramnog Mio Matiić, pri željeznici, i kašnje Danilo Kralj i Markan Grgurević što je radio u Razvitku.

***

Ima više igrištā u śećanju. Mogo bi vam onjim pričat jedno čȅlo debelo. Ali vazdasu na prvom mjestu veselja i derneci. Prvo Ponoćka. Na njoj je svaki čojek u sebi bijo nakićen ko one jelke štosu ucrkvi doplafona. Ječi crkva od pjesme; ona ko rengel prolazi krozate. Onda neko odovije baksuza što su popili opali minu neđe nadvoru, od koje zatutnji zemja, a crkva se lijepo ko malo nadme, pa slegne.

E, kad iziđeš izamise odaš iznad zemje raširenije ruka i usta, nešto pričaš neznaš ni šta pričaš, i čekaš da to sâmo osebe banduna. Krene i kolo.

Slično je svake neđelje, samo puno manje. Kase izlazi iscrkve počinje najprije žamor, pa dozivanje i smijeh, izdužuju se vratovi kođe ima i koće skijem. Đeca počinju rogeljanja u kojijem užaju batalit misnu robu, paće dobit svoj ručak.

Žene prekrižile ruke pro kraliješa ili molitvenika, s kitom masliđena pod krpom, zauom.
– Ma šta kažeš? Borati? Aaa, viđeliti!
Jednu, što je došla izdrugog sela, poteže na ručak:
– Ajde bona, što neš.
– Falati drûgo moja, rekla sam daidžinijem daću svrnut.

U neka doba bi razgovore prekinula pjesma. Neko bise idalje nadvikivo.

Najviši dernek je bijo na Igrištu na Malu Gospu pret izbore. Sila svijeta se skupila osvakle, biloije iz Australije što prije nijesu smjeli doć, onda is Primorja, Konavala, is Dubrava, is Bekije, osvakle, eto osvakle. Biloje našije štosu govorima iźeli gomno, ali ludo računaš – sveće to na dobro izić. Nastavila se pjesma i igranka dojutra. Čini mise da nijesam dodirivo zemju. Do šljanka je bila prekrivena plastikom od pivskije čaša. Hajra je u Kojićima bila budna i svrnula me nakafu. Nikad kaže, nije bilo tako fino na Igrištu u njezinu životu.

Zato je nami bilo malo žao staničara, jer oni nijesu imali Igrište, a malo koje njiov iišo ucrkvu.

***

Śećanja na Stanicu vodi u gostijone. Gori u selui nije bilo. Ko i ničeg drugog. Osim crkve. U gostijonam se śedi, pije i priča, neko igra karata, poneko i šaha ili domina, nekad se zapjeva, nekad nekog gostijona jamije ušegu. Po danu bi dolazili ljudi iz drugije sela nešto obavit, pa bi svratili popit i viđet imalii ko bacit doma.

Vele da se prisluškivalo, pasi moro pazit šta zboriš. Kažu – Bakotić. Jeli nijeli, neznam.
Jednu veče śedimo kod Šime, na televiziji dnevnik. Skoči Mio Batkov i ugasi televiziju.
– Što to ugasi Mio? – pita ga u čudu Šime.
– A zašto pametno nepriča – odgovorio je i nastavijo gledat kako igraju karata.

Jednom po danu u Jȕre, ljeto, svira radijo. Oni čez. Dirno je Spasu Ćuzulana, pa on ustade i poče plesati po taraci. On je bijo iz Orašja, sonu stranu, a bijo je pametan, radio na fakultetu i prevodijo filozofiju. Funco igro karata, tada momčuljak, pase nadu smijat Spasi kako pleše.
– Šta se ti smiješ?
– Smiješno mi – odgovori Funco neokrećući glavu otkarata.
– Jesi li ti ijednu knjigu pročitao u životu?
– Ja bogami nijesam – priznade Funco ponosito.
– Ne daj bože da si ijednu, od tebe se ne bi moglo prolazit – zaključijo je Spaso nastavljajući izvijati glavu prema odrini.

Toje na Stanici bila užanca. Kad dođe neko, još ako je malo pjan, neko ko rijećemo čeka voz, podraživat ga i ismijavat taman datije ćaća.

***

Došla su vremena koja su igru krivila daje ona nešto beskorisno, gubljenje vremena. A više i nije imo ko igrat. Mnados bi došla iz gradova subotom i ne bi igrala vet bi po mraku polijegala uz hrpe pržine što je stala po ćoškovima Igrišta, pjevala, duanila i smijala se. Jedno vrijeme su oživjeli Igrište mačkarama. Bilo je vanjtako, ali je brzo prošlo.

Nijesu samo otišli ljudi, vet i gora. U Crkvištu su s dojnju stranu bili borovi, puni tica. U njima bise nekad igrali sakirve. Na Igrištu je bijo jedan veliki čempres. Jedino je osto brštan oko onije omeđina.

Onda je došo rat, pa su, bîva, znate, upalili i one druge kuće. Pa su iza rata metnuli sve oko Igrišta: općinu, dom zdravlja, poštu, gostijonu… Jȕrini su jamili dijo kuće na Igrištu. Nakon nekog vremena počela se obnavljat i Stanica.

***

Iksan se svačega śeća. (A tek koliko zabravi?!) Ali, prvo mu oko Igrišta pada napamet igra, veselje. Igra je stvorila Igrište. Igra ko neka molitva tijela; sveti čin uigravanja u veliko nevidljivo svjecko kolo, kolo što vodi proneba tamo đe niko nije vidijo nit zna đe zavšrava. Džusto ko na stećku. Igra je vazda to bila; damar i u sredini svega života. Zato je Igrište usredini sela. Igra koja je bila prije svega na ovom svijetu. Onda je došla tu crkva, pa na svoj način okrenula gledanje na igru i Igrište.

Stanica je nastala usput, kraj štreke. Da se osiguraju plamovi moćnog carstva. Zbok koristi. Na njoj su ljudi pôdana radili, a pôdana besposličarili.

Čega se prvo čojek śeti na Stanici? Igre ko kocke, zabave, zajebancije na čiji račun. Igre ko ismijavanja, kurvarluka.

Igra na Igrištu je igra među ljudma. Igra na Stanici je igra s ljudma. Otoga, ot vrste igre dolaze Igrište i Stanica. Oni su stari i novi svijet. Igrište je unašijem śećanjima nešto staro, naše, pravo. Stanica je nešto novo, tuđe, falci. Nije to samo unas. Svuđe staro krivi novo da puši modu, da ga odnarođuje, izdaje i jamja mu dušu. Svi dalmatinski gradovi i sve austrougarski gracki centri u BeHa su smatrani nečijem novijem i tuđijem. Pa su svremenom dobili dušu i postali staro, nešto tvrdo naše, koje čuva našu povijest.

Kad se pitaš šta je danas u Ramnom staro a šta novo, nije ti lako rijet. Trebalo bi gledat odkuće dokuće: grade lise iz glave ili spapira; grade lise od kamena jȁ ot blokova i betona. Vidiš, i oko Igrišta i na Stanici ima i jednog i drugog. Što je oko Igrišta napravljeno novo, sve je od novog matrijala i nekog nejasna stila. Jedna od dvije stare kuće na Igrištu nadograđena je novijem matrijalom, ofarbana s onu stranu u neku drečavu zelenu boju. Na Stanici ima svašta, ali ima majstorski obnovljenije starije kuća daise ne bi postidijo ni Zavod za obnovu u Dubromniku.

A napobaška ono šta nije nikako obnovljeno! One stare omeđine. I jedna cijela mahala. One isad stoje ko balek usresela. Sinko moj, nekako se sve potrije, pa ne umijem više poznat šta je staro, a šta novo. Ne umijem više poznat koja je to, kakva je to igra.

---

Ivo Lučić, polis.ba

---