Gospa od Anđela | Marija i Franjo – ostajanje malenima do kraja

Svetkovina sv. Marije Anđeoske ili Gospe od anđela ima nekoliko odrednica. Prva je svakako Marija, čiji život nekako „prirodno“ vežemo uz poruku anđela i u litanijama je zazivamo kao Kraljicu anđelâ. Druga odrednica su anđeli, koji upućuju našu misao prema Bogu kojem se oni klanjaju i slave ga, a on ih šalje nama kao glasnike i pomoćnike. Treća je, možda malo neočekivana a zapravo određujuća, sveti Franjo Asiški, nazivan serafskim, anđeoskim svecem i životno-duhovno vezan uz crkvicu Sv. Marije u današnjem Asizu gdje je imao viđenje Isusa i Marije okružene anđelima. Ova svetkovina ima i sasvim lokalno ime: Porcijunkula. To znači čestica, mali komad – naime komadić zemlje na kojem se nalazila crkvica Sv. Marije u vlasništvu benediktinaca, koji su taj mali posjed i crkvicu na njemu darovali Franji i njegovoj braći. Uz tu crkvicu i spomenuto viđenje povezan je i poznati „porcijunkulski oprost“ koji se može dobiti uz ovu svetkovinu. Puno sadržaja. Koji bi, međutim, mogli biti njihovi zajednički smisleni pravci?

Prije svega: mjesto, lokacija i situacija. Iskustvo Boga uglavnom dovodimo u vezu s nekim unutarnjim pa često i apstraktnim stvarnostima, a čitava Biblija i vjerničko iskustvo nam svjedoče da Bog ljude oslovljava uvijek u konkretnosti njihova života, odnosno na konkretnom mjestu i situaciji. Mariji Bog progovara u Nazaretu u njezinoj sasvim posebnoj i osobnoj životnoj situaciji i moli je da mu daruje mjesto u svom srcu, središtu, životu. Ali i sam Bog se smješta: ne samo u svoje „kuće“, hramove, nego ulazi u povijest, u vrijeme i prostor, dolazi u ljudske živote i sudbine. I ljudska vjera u Boga mora biti locirana, ona treba tlo pod nogama, treba tijelo, inače ostaje vjera u oblacima, vjera iskričavih zanosa. Tu nužnost je osjetio i sveti Franjo: iako žarki ljubitelj siromaštva i često opori borac protiv zgrtanja i stjecanja imetka, napose novca, znao je da njemu i njegovoj braći treba jedno mjesto, makar i komadić zemlje, kao središte na kojem će se okupljati, gdje će zajednički odlučivati i odakle će se usmjeravati,  mjesto koje će voljeti i kojem će se vraćati kao izvoru i nadahnuću.

U konkretnom životu Bog ipak progovara ljudima na jednoj frekvenciji koja nije uobičajena ljudska: ono što dobro čujemo i odmah jasno shvaćamo. Bog nam progovara glasom – anđelima – koji je puno delikatniji, na samoj granici sna i jave, gotovo neuhvatljiv i jedva čujan, a opet sasvim konkretan, i životno ozbiljan. Da bismo čuli Božji glas valja ostaviti po strani svoje vlastite glasove i riječi, svoje omiljene slike i ući u područje koje ne razumijemo tako jednostavno i sigurno. Zato možda Bog ljudima progovara u snovima, u tišini, u samoći. Slušati Božji glas znači otvoriti se mogućnosti kojom mi sami ne možemo upravljati, ali je možemo prihvatiti kao dar i kao mogućnost. Božji glas nas poziva na sve dinamičniju novost, koja nas širi i sve više otvara. Tada recimo majka nije više samo ona koja rađa, nego ona koja prije svega sluša riječ i vrši je u svom životu; tada brat nije samo onaj s kojim se dijeli isto podrijetlo, nego postaje onaj bliski pomoćnik i pratitelj, upravo čuvar slobode i života svoga brata i svoje sestre. Božji glas koji je dotaknuo Mariju i progovorio Franji, vodio ih je putem neobične i riskantne novosti. Ali im je neprestance bio pratitelj koji donosi ohrabrenje, utjehu, pomoć, usmjerenje.

U tome tema anđela upućuje na ono što je zajedničko Mariji i Franji. Ne samo slušanje Božje riječi i prihvaćanje Božje volje, koliko god neobični i vijugavi bili njezini putovi. Ne samo prihvaćanje Isusa dotle da to prihvaćanje mijenja njihove životne putove. To je prije svega iskustvo sebe kao malene i malenog, čak manjeg, i ostajanje takvim. Marija nije samo bila neznatna i ponizna Božja službenica – ona ostaje takva i kad je Bog proslavljuje.

Franjo nije bio samo manji brat koji se znao radovati Božjim stvorenjima i koji je poput magneta privlačio ljude oko sebe, on je i ostajao do kraja, do polaganja na zemlju maleni, i kad bez razmetanja biva ranjen samoćom i ostavljenošću poput Raspetoga. Odatle je i njegovo traženje oprosta, tog srednjovjekovnog, teološki izbrušenog izuma, koji je bio vezan uz ozbiljna i teška pokornička djela ili pak uz dobro i obilno plaćanje. Franjo ga od papinske milosti traži besplatnog i vezanog samo uz molitvu i obraćenje – za što ne moramo učiniti nešto vrlo teško i skupo, nego biti bolji, jednostavniji, iskreniji, otvoreniji ljudi. Ne silno veliki, nego jednostavno mali, kao neznatna žena koja Bogu daje mjesto u svom životu i kao Božji glasnik koji postaje manji brat.

Oboje osjetljivi za sestre i braću, oboje spremni rasti u vjeri, oboje evanđeoski maleni. I tako dobri, blagoslovljeni, Božji su glasovi za naša konkretna mjesta i vremena.

Miro Jelečević, polis.ba