Franjevačka crkva i samostan svetog Ante u Sarajevu

Crkva sv. Ante na Bistriku jedno je od najvažnijih duhovnih središta grada Sarajeva i franjevačkih mjesta u Bosni i Hercegovini.

Prisutnost franjevaca, katoličkih redovnika, u Sarajevu nadovezuje se na prisutnost kršćana u antičko doba kao i u ranom i kasnom srednjem vijeku. Iako ne postoje nalazi o nekoj ranokršćanskoj bazilici iz rimskoga vremena u naseljenim sarajevskim lokalitetima kao što su Debelo brdo ili rimski termalni hospicij na Ilidži (AQUAE S), postoje neki artefakti, iako rijetki, o kršćanstvu u Sarajevu i njegovom širem području: kasnoantička bazilika i urezani križ na cigli (teguli) iz Gradca-Ilinjače kraj Hadžića (V.-VI. st.); predromanička, freskama oslikana crkva Sv. Stjepana u Vrutcima (18,30 m x 8 m) tik do Vrela Bosne te šesterolisna crkva u Rogačićima presvođena kupolom, pretpostavlja se da je crkva Sv. Blaža kraj Blažuja, na kraju sarajevskoga polja. Ove crkve arheolozi smještaju u razdoblje od IX. do XII. st.

Vrhbosna i počeci otomanskog Sarajeva

Bosanska se biskupija spominje u drugoj polovici XI. st. Sjedište je vjerojatno bilo u kraju današnjega Visokog. Krajem prve polovice XIII. st. govori se o sjedištu Bosanske biskupije u Vrhbosni. (Vrhbosna se prvi put spominje 1296., neki navode prvo spominjanje Brda kraj Vrhbosne 1238.) Prema dostupnim podacima, prije svega  prema vatikanskim dopisima papâ bosanskim biskupima, katedrala sv. Petra samo se počela graditi. Iz vremena bosanskih vladara pronađen je ulomak kapitela neke romaničke crkve u zidu pored Miljacke u Podtekiji (druga polovica XII. st.).

Na ruševinama Kemaludinove džamije (poslije prvi sarajevski neboder, tzv. Jatov neboder) pronađen je dio antičkog, rimskog stupa koji je kasnije služio kao oltar u katedrali u Vrhbosni (XIII. st.), posvećenoj sv. Petru. Na njemu je naknadno upisan natpis (apost)OLI PETRI VERBOS(…) NON POTEST PONER(e). Pretpostavlja se da se radi o crkvi, katedrali koja se gradila na lokalitetu Brdo u župi Vrhbosna. Nakon premještanja biskupskoga sjedišta iz Vrhbosne u slavonsko Đakovo, sredinom XIII. st. (biskup Pouša, ugarski dominikanac) katedrala se više ne spominje.

Župa Vrhbosna nastavak je na glavno povijesno središte Bosne, na istoimeno područje Bosna koje je obuhvaćalo sjedište bosanskih banova i kraljeva, područje od Visokoga pa uokrug do Sutjeske i Bobovca, Vranduka i Milodraža kraj Brestovskog. Područjem Vrhbosne prema istoku upravljali su u kasnom srednjem vijeku bosanski velikaši iz porodice Pavlovića. Dominikance će u Bosni naslijediti franjevci (za početak njihova djelovanja u Bosni uzima se 1291. godina kad su došli u sjeveroistočne predjele današnje Bosne i Hercegovine kojima je upravljao sremski kralj Dragutin Nemanjić. Franjevci smatraju Srebrenicu svojim prvim boravištem i odatle se njihova provincija od 1517. i zove Bosna Srebrena).

Inače, religiozni život bosanskih kršćana vezan je i za Crkvu bosansku koja, prema dostupnim podacima i relevantnim historičarima, sebe nije smatrala heretičkom crkvom, iako su je Katolička i Pravoslavna crkva optuživale za krivovjerje, nego je bila jedna vrsta samostalne kršćanske crkve u svojoj organizaciji, a njezini se članovi nisu zvali ni bogumilima ni patarenima (katarima), nego krstjanima, i govorili su da ispovijedaju «pravu vjeru apostolsku».

Prvo spominjanje franjevaca u Sarajevu, u otomanskom razdoblju, nalazi se u franjevačkoj Knjizi mrtvih (nekrologij). Vezano je za pogubljenje desetorice franjevaca 1523., zajedno s bosanskim provincijalom, od strane Gazi Husrev-bega, bosanskog sandžak-bega, namjesnika (1521.-1541.).

Za razliku od urbanih mjesta poput kraljevskoga Visokog i Sutjeske, Fojnice, Jajca, Kreševa, Olova, Srebrenice (Bosna Srebrena!) i nekih drugih mjesta, nemamo podataka o djelovanju franjevaca u Vrhbosni u srednjem vijeku, dakle u predotomanskom razdoblju. Prvo spominjanje franjevaca u Sarajevu, u otomanskom razdoblju, nalazi se u franjevačkoj Knjizi mrtvih (nekrologij). Vezano je za pogubljenje desetorice franjevaca 1523., zajedno s bosanskim provincijalom, od strane Gazi Husrev-bega, bosanskog sandžak-bega, namjesnika (1521.-1541.), koji je širio osmanski imperij ratujući po Slavoniji i Dalmaciji. Smatra ga se velikim graditeljem i zadužbinarom (vakif) u Sarajevu (Husrev-begova džamija, medresa, biblioteka, karavansaraj, bezistan,…). U njegovo vrijeme, međutim, život katolika je bio vrlo ugrožen, bili su porušeni i neki samostani (Sutjeska, Visoko, Kreševo, Fojnica, Konjic…). Već je važila zabrana gradnje crkava i samostana, čak i samo njihovo popravljanje. Ta će zabrana, izuzev nekih iznimki uz odobrenje najviše vlasti, dakle od sultana, važiti u Osmanskom Carstvu sve do tanzimata (1839.).

Turski defteri s početka osvajanja i zauzeća Bosne donose podatke iz kojih se vidi kako je tekla islamizacija, iseljavanje i drastično smanjenje katolika. Tako Defter 1485. navodi da u gradu Sarajevu imaju 103 kršćanske kuće, 42 muslimanske i 8 kuća dubrovačkih građana. No, već 1489. muslimanskih kuća je 82, a kršćanskih 89. Za godinu 1516. u defteru se navode 873 muslimanske kuće, 74 kršćanske i 66 kuća dubrovačkih kolonista. Teško stanje je naročito za namjesnika Gazi Husrev-bega: godine 1530. spominje se 15 kuća, a muslimanskih 1.047. Grad sve više postaje muslimanski. U godinama 1528.-30. navode se prelasci na islam iz 160 kuća u prvom koljenu, dakle oni muslimani čiji je otac bio kršćanin.

Latinluk do Savojskog

God. 1581. spominje se sarajevska četvrt Latinluk (četvrt gdje žive Latini, katolici) koja se protezala oko Latinske ćuprije do Ćumurije čikme (Ćumurije mosta) s desne strane Miljacke. O katolicima Latinluka, među kojima je i dubrovačka trgovačka kolonija, skrbe franjevci visočkog samostana. Uz druge franjevce u Sarajevu je djelovao i rodonačelnik bh. književnosti, fra Matija Divković (1583.-1631.), rodom iz Jelašaka, pisac Nauka krstjanskog (1611.), prvog djela na narodnom jeziku. Divković je sam lijevao olovna slova – pismo bosančica u tiskari u Mletcima (Veneciji).

U Sarajevu je rođen i fra Pavao Papić (oko 1593. – nakon 1650.) koji je s talijanskog preveo djelo Sedam trublji Bartolomea da Salustia, kao i mučenik fra Lovro Milanović (1777.-1807.). Ovdje su kao župnici bili i agilni Banjalučanin fra Mato Benlić (1609.-1674.), kasnije provincijal i beogradski biskup, kao i fra Luka Dropuljić (1804.-1851.), Kreševljak, narodni liječnik i putopisac, od kojega nam je ostao vrijedan opis puta u Carigrad, kao i svestrani fra Grgo Martić (1822.-1905.), rodom iz posuške Rastovače.

Do ponovnog povijesnog loma nakon osmanskoga zauzeća Bosne, Bečkoga rata paljenjem Sarajeva i odvođenjem i odlaženjem katolika s Eugenom Savojskim (1697.), mala sarajevska zajednica katolika bila je živa, pomagana kako od dubrovačkih tako i domaćih trgovaca (Grgurević, Matijašević, Brnjaković…). Neki će od tih trgovaca pripomoći će kupovanju Maslinske gore u Jeruzalemu, a neki će, sve do upada Eugena Savojskoga (kraj XVII. st.), biti važni mecene u kulturi, neki od njih i crkveni prelati i biskupi poput fra Mate iz velike obitelji Brnjakovića od kojih dio njih svoje grobove ima u franjevačkoj crkvi u Iloku.

U Sarajevu (Saragliu, Saraliumu), u Latinluku, prema izvješću Svetoj Stolici biskupa fra Jeronima Lučića iz 1637. (slično će pisati i fra Marijan Maravić 1650.), franjevci su imali lijepo urešenu kapelicu posvećenu Bezgrešnom začeću Marijinu (prije proglašenja dogme 1854.). Vjerojatno je uz nju bila i skromna kuća za župnika. Sarajevska župa, osim užeg gradskog dijela, sezala je preko sarajevskoga polja do Ilijaša, staroga grada Dubrovnika, Taračin dola (Gora) i Čemerna do Breze, tako ako nekada brojevi katolika u izvještajima variraju, vjerojatno se radi o ubrajanju ili neubrajanju pojedinih mjesta ili su razlike zbog naglog smanjenja njihova broja uslijed rata ili kakve epidemije. Naravno, uvijek se radi o relativno vrlo malom broju katolika.

Prilikom prodora Eugena Savojskog u listopadu 1697. u velikom požaru i spaljivanju grada izgorjela je i franjevačka crkvica Bezgrešnog začeća, a većina katolika napustila je Sarajevo i Bosnu. Savojski je davao lažnu nadu u oslobođenje zemlje od Turaka. One katolike koji nisu pošli za Savojskim ili drukčije nisu izbjegli na zapad, dočekalo je teško razdoblje odmazde. Čitava je Bosna i Hercegovina opustjela od katolika.

Sredinom 17. stoljeća sarajevska katolička zajednica broji oko 200 obitelji. Krajem stoljeća, 1680. njihov se broj popeo na tisuću. To je relativno mirno razdoblje. Prema nekim podacima Sarajevo je tada bilo najveći osmanski grad na Balkanu (oko 80.000). Kandijski rat na jugu, a posebno Veliki bečki rat (1683.-1699.), postaju katastrofalni za bosanske katolike. Prilikom prodora Eugena Savojskog u listopadu 1697. u velikom požaru i spaljivanju grada izgorjela je i franjevačka crkvica Bezgrešnog začeća, a većina katolika napustila je Sarajevo i Bosnu. Savojski je davao lažnu nadu u oslobođenje zemlje od Turaka. One katolike koji nisu pošli za Savojskim ili drukčije nisu izbjegli na zapad, dočekalo je teško razdoblje odmazde. Čitava je Bosna i Hercegovina opustjela od katolika. Napušteni su ili zapaljeni crkve i samostani (Visoko, Srebrenica, Modriča, Tuzla, Teočak, Zvornik, Olovo, Rama…), uništeni arhivi, knjižnice… Računa se da je tridesetorici franjevaca ostalo na brigu manje od 30.000 katolika u čitavoj zemlji. Došlo je do velikog premještanja stanovnika. Mnogi muslimani protjerani su ili prebjegli iz ugarskih, prekosavskih područja kao i dijelova jadranskoga zaleđa i dalmatinske zagore nakon Bečkoga i Kandijskoga rata. Od mira u Srijemskim Karlovcima 1699. Bosna i Hercegovina ima današnje granice.

Od Savojskog do Austrije

Nakon velike povijesne cezure sa Savojskim, za preostale sarajevske katolike brigu preuzimaju franjevci kreševskog samostana. U tom razdoblju svaki od tri preostala samostana: Fojnica, Kreševo, Sutjeska imaju u Latinluku kuće, agencije, jer svako malo gvardijani – poglavari, trebaju dolaziti plaćati valiji ili muli (vrhovni kadija, sudac) džulus, porez na slobodu vjere, ili se parničiti oko raznih tužbi, među kojima su i parnice s pravoslavnim vladikama koji su neutemeljeno pretendirali na jurisdikciju nad bosanskim katolicima. Od god. 1767. sačuvane su matice sarajevske župe. God. 1768. spominju se pokretni oltari: jedan za Sarajevo, jedan za Brezu, jedan za neko neimenovano brdo.

Od Savojskog do austrougarske okupacije broj sarajevskih katolika varira između 600 i 800. Oko stoljeća i pol čini se da nema katoličke crkve u gradu. Vjernici se skupljaju u istom području Latinluka, u nekoj od kupljenih privatnih kuća u kojima se organizira škola i vjerska pouka, ali služi nekada i za prihvat sirotinje. Tako traje do 1743. kada se u župnoj kući nalazi i mala kapelica, sada posvećena Rođenju BD Marije. God. 1756. spominje se hospicij, gostinjac sa četvoricom franjevaca.

Od početka XIX. st. središnja osmanska vlast (Porta) nastoji reformirati državni aparat i vojsku. Sultan i vrh Carstva morali su ići u reforme, dok su se bosanski muslimanski moćnici tomu protivili jer im je ugrožavalo privilegije i moć. Nekada sultanovi veziri i namjesnici u obnovu ulaze s neznanjem, nekada vrlo okrutno, a nekada potkupljivo. Rijetki su sposobni ne potonuti u bosansku zaostalost i korupciju.

Za vrijeme uprave Omera paše Latasa (1850.), župnik fra Luka Dropuljić traži novo mjesto za crkvu. U tome mu svesrdno pomaže činovnik u austrijskom konzulatu Antun Vranyzany Dobrinović, starinom iz Senja. No župnik Dropuljić naglo umire (pokopan je u katoličkom groblju «Carina», u području današnjeg Marijin dvora), i god. 1851. sarajevskim župnikom postaje okretni fra Grgo Martić koji nastavlja započeti posao. Bit će župnikom u Sarajevu s odlascima i župnikovanjem u Ponijevu (Novi Šeher) 20 godina.

Crkva Sv. Ante Padovanskoga bit će završena 1856. Te godine prvi put će se iz te crkve pozivati na misu s dvije željezne ploče na zvoniku.

Nakon što je u požaru središta Sarajeva u svibnju 1852. izgorjela i stara župna kuća i s njom nestao zadnji trag Marijine kapelice poslije Savojskoga u Latinluku, Martićevim zalaganjem, god. 1853. franjevci dobivaju novo mjesto za gradnju crkve, nedaleko od prijašnjeg mjesta, u Koturovoj ulici (danas ulica Sime Milutinovića Sarajlije), na mjestu gdje je stajala kuća fojničkog i sutješkog samostana. Dok je Martić župnik u Ponijevu, sarajevski župnik i graditelj crkve je fra Stjepan Ljubić. Crkva Sv. Ante Padovanskoga bit će završena 1856. Te godine prvi put će se iz te crkve pozivati na misu s dvije željezne ploče na zvoniku.

Uz pomoć mnogih dobročinitelja, od sarajevskih katolika (Pepo Kezić, Ivan Džamonja i dr.), uz pomoć nekih pravoslavnih vjernika (posebno «Ćurčijske zadruge»), zatim uz pomoć cara Franje Josipa I., izdašnu pomoć poslala je francuska carica Eugenija, žena Napoleona III. Bogato je obdarila crkvu sakralnim predmetima i ruhom, Gospinim oltarom i reprodukcijom Murillove slike Uznesenja Marijina. Do carice su franjevci došli preko francuskog konzula u Sarajevu, Alfonsa Rousseaua, «od plemena glasovitog Filozofa», enciklopedista Jean-Jacquesa.

Drveno-ćerpična crkva na Bistriku

Pri osvajanju Sarajeva u kolovozu 1878. austrijski general Josip Filipović sa svojim generalima pohodio je franjevačku crkvu u Latinluku. Zvonila su zvona salivena u Đakovu 1871. General je darovao crkvi 400 guldena s napisanom nakanom «da od kamata svake godine na 19. kolovoza kao podsjećanje na oslobođenje katoličkog stanovništva od dosadašnjeg tlačenja služi jednu svečanu misu». Nažalost, i ova je crkva ubrzo posve izgorjela u velikom požaru 1879. S njome je izgorjela i župna kuća i škola.

Valja napomenuti da je Martić u Sarajevu 1865. osnovao školu, «realku», za đake svih vjera i oba spola, gdje su poučavali i drugi franjevci. Uz pomoć biskupa fra Paškala Vujičića 1871. Martić je doveo sestre milosrdnice da se bave odgojem, posebno obrazovanjem ženske djece te da vode pučku školu.

Nakon što im je izgorjela crkva i župna kuća u Koturovoj ulici, franjevci se seljakaju po privatnim kućama u Medenici, zatim u Terezije ulici na Skenderiji. Potom traže novo mjesto za gradnju crkve. Neki iz austrijske vlasti, istodobno s traženjem sjedišta za biskupa, predlažu za novu katoličku crkvu prostor Musale, «džamije na otvorenom» gdje bi molilo mnoštvo vjernika, posebno za bajrame, i gdje su se držali javni govori i dočekivali veziri (danas prostor zgrade Predsjedništva BiH). Za to mjesto veže se nedokumentirana predaja da je pred pad Bosne bila crkva sv. Petra i dominikanski samostan, te da su u njegovoj blizini dva groba katoličkih biskupa (Wiener Zeitung, 2. Mai 1880, br. 101, str. 9).

No, odustaje se od Musale, jer bi to zacijelo povrijedilo muslimane. Zalaganjem župnika fra Andrije Buzuka, a uz susretljivost gradonačelnika Sarajeva Mustafa-bega Fadil Pašića (1878.-1892.), koji je jedno vrijeme bio i predsjednik vakufskog odbora, franjevcima za sakralni prostor biva ustupljen prazni mekteb u ulici Konak, iza zgrade Vrhovnog suda (danas škola E. Mulabdića).

God. 1886. provincijal fra Anto Ćurić, uz inzistiranje Zemaljske vlade i po odluci kapitula, premješta provincijalat, upravu Bosne Srebrene u Sarajevo, glavni centar zemlje.

God. 1881., nedaleko od vezirskoga Konaka, na današnjem mjestu na Bistriku (tada Hendina a danas Franjevačka ulica), gdje je prije bila prva tiskara u Bosni i Hercegovini (1866.), franjevci dobivaju erarsko zemljište za crkvu. Iste godine, u kolovozu, uz veliki zanos i pomoć mnogih, počinju graditi novu župnu crkvu od kamenih temelja, a ostatak od drvene mreže i nepečene cigle (četverokutna zgrada 18×9 metara). Nad ulaznim vratima bio je toranj, s dva zvona. Uz druge darove koje dobivaju, na pjevalištu su bile postavljene darovane orgulje iz crkve Sv. Marka u Zagreba.

Dolaskom Austro-Ugarske (1878.), prema buli Ex hac augusta 1881. pape Leona XIII., došlo je do reorganizacije crkvenih pokrajina u BiH (metropolija Sarajevo, sufraganske biskupije Banja Luka i Mostar). Apostolske vikare koji su do tada bili franjevci zamjenjuju dijecezanski biskupi. Prvi vrhbosanski nadbiskup je Josip Stadler (1843.-1918.). God. 1882. franjevci prestaju biti župnici u Sarajevu. Moraju ustupiti crkvu i župu Svetoga Ante na Bistriku nadbiskupu Stadleru. Drvena crkva bit će stolna crkva vrhbosanske nadbiskupije sve do 1889. godine kada je dovršena sarajevska katedrala, po projektu Josipa Vancaša.

Nema podataka jesu ili i gdje u Sarajevu boravili franjevci ili su ga posve napustili nakon premještanja s Bistrika. Sporadično se pojavljuju imena nekih franjevaca kao duhovnih pomoćnika i vjeroučitelja (kateheta) u nekim sarajevskim školama. God. 1886. provincijal fra Anto Ćurić, uz inzistiranje Zemaljske vlade i po odluci kapitula, premješta provincijalat, upravu Bosne Srebrene u Sarajevo, glavni centar zemlje. Dotada su provincijali boravili u jednom od tri stara samostana (Fojnica, Sutjeska, Kreševo), redovito u onom iz kojega je samostanskoga područja (distrikta) bio podrijetlom.

Sjedište provincijalata u Sarajevu bit će najprije u stanu u Medenici, potom u Dugom sokaku, pa u Terezije ulici, zatim u Hendinoj ulici, povrh današnjega samostana, gdje je i izgorjela kuća provincijalata god. 1891. Konačno su se smjestili u svoj novoizgrađeni samostan godine 1894. na sadašnjem mjestu na Bistriku i vratili se na bogoslužje u svoju drvenu crkvu 1889. kad je nadbiskup Stadler prešao u katedralu.

Duga priprema i brza izgradnja Vancaševe crkve

Zbog trošnosti i opasnosti urušavanja, Zemaljska vlada je 1905. zahtijevala da se crkva dalje ne koristi. Za bogoslužje služit će ipak franjevcima i nekolicini vjernika. Ideja za gradnju nove crkve bila je prisutna još od 1896. Nju je, za svoga boravka u Sarajevu, podržao i tada utjecajni đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i već je sljedeće godine poslao novčanu pomoć. Provincijal fra Stijepo Čičak razašilje u novinama poziv za skupljanje milodara za novu crkvu. U promoviranju je posebno aktivan fra Ignacije Strukić, urednik Franjevačkog glasnika, voditelj franjevačkih trećoredaca i najodgovorniji u osnivanju «Krušne bratovštine sv. Ante» (kasnije «Kruha sv. Ante») i vrlo zauzetog u odboru za gradnju nove crkve («Pobožno društvo za gradnju crkve». Društvo je 1903. brojalo oko 3.000 članova iz BiH.) Franjevci su naglašavali da je riječ o «zavjetnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog».

Nakon objedinjavanja filozofsko-teološkoga studija u Gučoj Gori i Livnu (1905.), osjeća se potreba da i bogoslovija Bosne Srebrene bude smještena u glavni grad, u samostan na Bistriku. I to će se dogoditi 1909. Dolaskom Franjevačke bogoslovije, bogoslova i profesora, uvećanjem broja katolika i štovatelja sv. Ante u Sarajevu, osjećala se sve veća potreba novoga bogoslužnog prostora.

Priprema za gradnju nove crkve potrajat će petnaestak godina. Kad se prikupio primjeren novac, god. 1911. počelo se s pripremom terena. Graditeljima je bilo posebno zahtjevno kanaliziranje vode i saniranje klizišta s trebevićke strane, od Hulusine ulice, podizanjem podzida. Gradnju je najprije počeo E. Kabiljo, a nastavio Franjo Holz (sin Ivana Holza, graditelja bistričkog samostana), koji je u isto vrijeme gradio crkvu u svetištu sv. Ive u Podmilačju. U ožujku se 1912. prelazi u samostansku kapelicu a drvena crkvica iz 1881. se ruši. Na Dan sv. Ante, 13. lipnja 1912., pomoćni sarajevski biskup Ivan Ev. Šarić blagoslovio je kamen temeljac za novu crkvu po projektu arhitekta Josipa Vancaša (1859.-1932.). Vrijedi spomenuti da su posebno aktivni pri gradnji predsjednici franjevačke rezidencije na Bistriku fra Petar Ćorković i fra Alfonz Kudrić. Crkva je, osim zvonika, izidana vrlo brzo, već do rujna iste godine. Gradnja zvonika i potpuno dovršenje crkve nešto će se usporiti zbog nadogradnje čitavog trećeg kata samostana (1912./1913.). Zbog nepredviđenih kašnjenja, a osobito zbog rata, crkva je blagoslovljena istom 20. rujna 1914.

Na Dan sv. Ante, 13. lipnja 1912., pomoćni sarajevski biskup Ivan Ev. Šarić blagoslovio je kamen temeljac za novu crkvu po projektu arhitekta Josipa Vancaša (1859.-1932.).

Nova zavjetna crkva sv. Ante, okrenuta od zapada prema istoku, ima tri lađe, skladno je izgrađena u neogotičkom slogu. Duga je 31,20 i široka 18,50 m. Visina srednje lađe je prosječno 14,50 m. Ima blizu 50 m visoki zvonik, s uresom, balkonom s dobrim pogledom na sve četiri strane, s kipom sv. Ante, te reljefom Presv. Trojstva sa sjeverne, a kipom Pietà za zapadne strane pred kojim ljudi rado mole i pale svijeće. U zvonik su stigla četiri zvona. Usklađena su u harmoniji tonova a, cis, e i a (najteže sv. Ante 3.500 kg, Gospino 2.500, sv. Josipa 1.500 i Bambino 444 kg). God. 1916. oduzeta su sva zvona osim Gospina za ratne potrebe. Godine 1926. za crkvu su, uz postojeće Gospino zvono, nabavljena još četiri od tvrtke Herold iz češkog Chomutova (njem. Komotau): zvono Sv. Ante (4.015 kg), Sv. Franje (1.125 kg), Sv. Josipa (810 kg) i Sv. Terezije od malog Isusa (486 kg).

Crkva ima dvoja vrata, glavna sa zapada, nasuprot glavnom ulazu u samostan, i sa sjeverne strane u dnu tornja. Sa zapadne strane crkva je u koru hodnikom spojena s bogoslovijom, samostanom. Na koru će se 1925. postaviti orgulje s 24 registra poznate tvrtke «Gebrüder Rieger», iz češkog Krnova (njem. Jägerndorf).

Unutarnje ukrašavanje: oltari i sveci

Unutarnje uređenje su kao i gradnju pomogli mnogi vjernici kao i imućnije osobe te ljudi iz vlasti. Imala je četiri oltara tirolske radionice tvrtke Ferdinand Stufleßer, zatim vitraje i kip sv. Ante. Glavni oltar dar je cara Franje Josipa I. Izradila ga je bečka tvrtka Jung & Russ. Na tom oltaru u reljefu su likovi Marije i Djeteta Isusa, koji se ukazuju svetom Anti, te reljefi sv. Petra i sv. Ilije Proroka, zaštitnika Bosne (figure tog oltara sada su ugrađene u dvorišnu podzidu). Podno glavnog oltara stajao i natpis: «Car i kralj Franjo Josip I., Franjevcima i puku Bosne. MCMXIV.» Oltar je bio izrađen od sarajevskoga kamena. S obje strane svetišta nalaze se sakristije, a nad njima kapelice.

Ferdinand Bender oslikao je svetište crkve. Vitraje s likovima svetaca izradila je bečka tvrtka Rudolf Leudg. Pet velikih vitraja u prezbiteriju prikazivali su Srce Isusovo, Srce Marijino, sv. Josipa i sv. Ivana Krstitelja. Vitraj u sredini apside bio je obojan, ali bez figura, jer se nije vidio od glavnog oltara. Dvanaest ostalih prozora u pokrajnjim lađama predstavljali su likove svetaca, i to u desnoj lađi: fra Paškal Bajlonski, sv. Klara, sv. Juraj, bosanska kraljica Katarina, sv. Florijan i sv. Ruža Viterbska; na prozorima u lijevoj lađi bili su prikazani: sv. Margarita Kortonska, fra Šimun Filipović iz Seone u Bosni, sv. Marija Magdalena, sv. Rok, sv. Barbara i fra Petar Alkantarski.

Crkva je imala na desnoj strani drvenu propovjedaonicu, odmah do slavoluka i oltarskih stepenica, izgrađena na kamenu temeljcu crkve iz 1881. A s lijeve strane bio je kip sv. Ante, nabavljen 1898. iz umjetničke radionice Mayer u Münchenu. I propovjedaonicu i kip sv. Ante s popratnim drvenim ukrasima kao i četiri pokrajnja oltara radila je ista tvrtka Stufleßer. Oltari su posvećeni: Srcu Isusovu, svetom Franji, Bezgrešnom začeću Marijinu i sv. Benediktu. Sva četiri oltara bili su proviđeni još nekim ukrasnim reljefima. Tako je na oltaru sv. Franje bila betlehemska štalica, aluzija na Franjine jaslice, a pod stolom sv. Benedikta Isusov grob. Crkva je bila proviđena dvjema ispovjedaonicama i povrh lađa bila je ukrašena raznim medaljonima svetaca sve do kora.

Fra Franjo Blažević, pisac svjedok izgradnje zavjetne crkve svetoga Ante, prenosi riječi objavljene u «Našoj misli» 1914. pri dovršetku njezine izgradnje: «Istina, nema tu veličine i raskoši ni rimskih bazilika, ni Florentinske katedrale, ni paduanske bazilike sv. Antuna, ni mnogobrojnih drugih, ali ona ipak probuđuje toliko više čuvstva pijeteta, koliko ove zanosa za umjetnost i raskoš.» U svakom slučaju iznenađuje da su tako velebnu građevinu, Božji hram, franjevci s vjernicima i dobročiniteljima podigli u malo vremena. Nad glavnim vratima stoji crna mramorna ploča na kojoj su urezane ove riječi: «U godini MCMXII-MCMXV. Gospodnjoj ovaj zavjetni hram na čast čudotvorca sv. Ante padovanskog, uz pomoć Svevišnjega, zajedničkom požrtvovnošću podigoše Bogu odani katolički narod i Franjevci starodrevne Redodržave Bosne Srebrene.»

Umjetnička obnova unutrašnjosti crkve poslije Koncila

Slijedeći Franjino načelo djelovanja «prema mjestu i vremenu» (secundum loca et tempora) te u duhu liturgijske obnove Drugoga vatikanskoga koncila, franjevci su šezdesetih godina prošlog stoljeća započeli veliko unutarnje preuređenje crkve koje traje više od dva desetljeća. Uklonjeni su glavni i pokrajnji oltari. Neki su sakralni predmeti poklanjani drugim crkvama. Obnovu je vodio slovenski arhitekt Janko Omahen, učenik poznatog arhitekta Jože Plečnika. Dijelom je obložio crkvu mramorom, oblikovao novi tabernakul. Stane Kregar uradio je mozaike Ribe u mreži i Sveti Franjo i ptice. Zdenko Grgić je god. 1968. za crkvu uradio Put križa (reljefi u bakru koji će kasnije biti premješteni u Visoko), reljef u bronci Govor na gori, i reljef u drvetu Sveti Nikola Tavelić.

Sedamnaest vitraja, pet iz Povijesti Isusova života (Blagovijest, Rođenje Isusovo, Raspeće, Uskrsnuće, Uzašašće) i pet Stvaranje svijeta – izrađenih (1969-70.) prema nacrtima slikara Ive Dulčića čine umjetničku okosnicu crkve. Dulčićeva je i freska Sv. Ivan Zlatousti. Nešto ranije u crkvu je postavljena Madona s djetetom (bijeli kamen), kipara Frane Kršinića.

Završnu fazu obnove crkve 1980-ih vodio je sarajevski kipar Zdenko Grgić. Njegova djela su Sveti Anto (mramor). U pokrajnjim lađama je maknuo mramorne ploče i u niše postavio četiri monumentalne kompozicije Puta križa (reljef u drvetu). Grgić je uradio i dva mozaika, Krist šalje sv. Antu i Pjesma brata sunca, te kompoziciju Božićne jaslice (figure u drvu).

Crkva sv. Ante umjetnički je jedna od najbogatijih u Bosni i Hercegovini.

Zidna slika u prezbiteriju Đure Sedera Posljednja večera (1982.) simbolizira značenje crkve Sv. Ante: na Isusovu gozbu dolaze ljudi s raznih strana svijeta, i mladi i stari. U crkvi su početkom 1980-ih postavljena i djela Valerija Michielija: Govor na Gori (bronca), Zlatka Kesera: Glas vapijućeg u pustinji (freska), Šime Vulasa: Križ (drvo), Želimira Janeša i Ivana Lovrenčića: Sveta Marija Goreti (inkrustacija u drvetu). Pet vitraja na koru, Franjina Pjesma brata sunca, četiri simboličko-sakramentalnih na zapadnoj strani crkve kao i osamnaest manjih u gornjem dijelu središnje lađe djelo su slikara fra Perice Vidića (2016.).

Tijekom rata (1992.-1995.) crkva, nešto manje i samostan, oštećeni su na nekoliko mjesta. Godine 2006. arhitekt Zlatko Ugljen je izvršio dodatnu obnovu u pobočnim nišama, obnovljeni su lusteri i unutarnje osvjetljenje. Uz osvjetljenje i boje zida koje je također odredio arhitekt Ugljen i uz bijeli mramorni oltar (2016.) koji sabire zgusnutost i kolorit umjetničkih djela, Vancaševa neogotička crkva odiše molitvenom atmosferom. Crkva sv. Ante umjetnički je jedna od najbogatijih u Bosni i Hercegovini.

Prisutnost franjevaca u Sarajevu je nezaobilazna i važna u njihovom cjelokupnom povijesnom značenju za Franjevački red, Katoličku Crkvu i višeetničku i višereligijsku Bosnu i Hercegovinu. Uz njihova druga sarajevska mjesta kao što su teološko učilište – Franjevačka teologija na Nedžarićima, Franjevački centar s provincijalatom na Kovačićima, Sveti Anto, crkva i samostan, simbol je franjevačke prisutnosti u glavnom gradu.

Crkva sv. Ante je zavjetno mjesto katolika, koji su pogotovo prije rata i hodočastili iz okolice Sarajeva: Vareša, Breze, ilijaških sela, Visokog, Kiseljaka, Lepenice i Kreševa. Sveti Anto je moćni zagovornik, čut će se od mnogih. Njegova je crkva sveto mjesto i crkva svih Sarajlija. U nju, rado, posebno utorkom i petkom, i unutar tzv. sarajevskog malog hodočašća (Stara pravoslavna crkva, džamija/mezarja Sedmorice braće i crkva Svetoga Ante) dolaze moliti, po svojoj tradiciji, i nekatolici.

I ne samo namjernici, nego i turisti i znatiželjnici, kada dođu u ovu crkvu, zastanu u svetosti atmosfere. Gotovo se nikada u njoj ne čuje galama. Susret svetoga i lijepoga zove na sabranu tišinu, na hvalu Stvoritelju i na radost ljudskog postojanja, na zagovor sv. Ante, «sveca svega svijeta».

FRANJEVAČKI SAMOSTAN

Nema sigurnih podataka jesu li u prošlosti franjevci u Sarajevu imali svoj samostan, premda to neki spominju, među njima i fra Grgo Martić. Sigurno je međutim da je od sredine XVI. postojala kapelanija ili župa, župska kuća kao i franjevačka rezidencija. Pravno franjevačka rezidencija na Bistriku postaje samostanom 1939. kada predsjednik rezidencije dobiva titulu gvardijana. Uz drvenu crkvu na Bistriku franjevci su uz velike pozajmice 1893. počeli graditi i već 1894. izgradili novi samostan prema projektu Carla Paneka. Graditelj je bio Ivan Holz.

Provincijalat i Bogoslovija

S postajanjem Sarajeva glavnim gradom Bosne i Hercegovine, zasebnog administrativnog tijela, zemlje (Land) austro-ugarske carevine (corpus separatum), franjevci traže da sjedište uprave (provincijalat) Bosne Srebrene iz jednoga od triju samostana smjeste u glavni grad. To se i događa 1886. U prvim godinama mijenjaju boravište da bi se trajnije smjestili u samostanu na Bistriku čim je dovršen. Tu će i ostati od 1894. do 1963. kada s Bistrika (ul. Nurije Pozderca) prelaze u ulicu Branke Blažek (danas Alojza Benca), u Novom Sarajevu, gdje se uspostavlja i samostan Svetoga Križa, što je i naslov provincije Bosne Srebrene. Potom će provincijalat preseliti u nadograđenu obiteljsku kuću u ulici Fuada Midžića (danas Mustafe Busuladžića) na Koševu. Konačno, u naše vrijeme, god. 2008., provincijalat i samostan Sv. Križa oformit će se u nekadašnjoj zgradi teološkog fakulteta i samostana sv. Nikole na Kovačićima (Zagrebačka 18).

U samostanu na Bistriku desetljećima je bila i bogoslovija. Godine 1897. franjevci pristaju da njihovih 11 bogoslova studira s dijecezanskim kandidatima nadbiskupa Stadlera na Vrhbosanskoj bogosloviji u Sarajevu. No već sljedeće akademske godine, nakon što su sedmorica od njih prešli u dijecezanske kandidate, uprava premješta bogosloviju iz Sarajeva u Kraljevu Sutjesku, zatim u Livnu, pa u Guču Goru pa ponovno u Livno (1905.). U Livnu ostaje do 1909. kada prelazi u samostan na Bistriku (24 bogoslova studenta i četiri profesora). Zbog potrebe prostora za sve veći broj bogoslova, Panekova će se neogotička zgrada samostana nadograditi za jedan kat 1912.

Bogoslovija će na Bistriku ostati sve do 1942. kada prelazi u novoizgrađenu zgradu u samostan Sv. Nikole Tavelića u Zagrebačkoj ulici, četvrt Kovačići, i ondje će (od 1944. kao Teološki fakultet) ostati do oduzimanja zgrade od komunističke vlasti 1947. i pretvaranja u poljoprivredni fakultet. Bogoslovija se 1947. ponovno vraća na Bistrik. Uz bosanske franjevačke kandidate, zbog oduzimanja njihove bogoslovije u Mostaru, na bogosloviji na Bistriku studira i većina kandidata Hercegovačke franjevačke provincije. S njima će ostati sve do 1990.

Bogoslovija će s Bistrika 1968. preseliti u novu zgradu, tada na kraju grada, četvrt Nedžariće, nedaleko od sarajevskog aerodroma na Butmiru. Ondje će je, početkom rata, u lipnju 1992. opljačkati i zaposjesti Vojska Republike srpske i učiniti od nje svoju vojnu utvrdu. Franjevačka teologija će dobiti smještaj od zagrebačkih franjevaca u njihovom samostanu u Samoboru. Ondje će nastaviti s radom sve do obnove i povratka u svoju zgradu na Nedžarićima u ožujku 1997.

Mjesto kulture i solidarnosti, međureligijskih susreta i molitve

U franjevačkom samostanu na Bistriku, osim sjedišta uprave Provincije i teološkoga učilišta, u dva navrata je bio i novicijat Bosne Srebrene, 1942.-1943. i 1985.-1992. U samostanu se nalazio i središnji arhiv Provincije sve do 2009. kada biva premješten u novu zgradu provincijalata na Kovačiće. Među najvažnije arhivske dokumente spadaju tzv. protokoli (zapisnici) od sredine 18. do tridesetih godina 20. stoljeća.

U samostanu su svoje sjedište imali i razne redakcije franjevačkih listova, časopisa i revija, kao što su službeno glasilo Bosna srebrena (početak izlaženja 1942.), Franjevački glasnik (1895.-1901.) koji se na početku zvao Glasnik bosanskohercegovačkih franjevaca (1887.), pa Glasnik jugoslavenskih franjevaca (1888.-1894.), a zatim Serafski perivoj (1902.-1913.), Naša misao (1914.-1919.) i Franjevački vjesnik (1927.-1941.). Spomenuti list bio je za ono doba na visokoj razini stručnosti. Osim filozofsko-teoloških priloga donosio je i humanističke i socijalno kritičke članke, kao i tekstove iz crkvene i javne povijesti, posebno iz bosanske franjevačke prošlosti. Za bistrički samostan vezan je i pučki list Glasnik svetog Ante Padovanskog (1906.-1945., 2007.-), pučki godišnjak Kalendar sv. Ante (prvi broj objavljen 1926. na 700. obljetnicu smrti sv. Franje), te njegov nastavak Kalendar Dobri pastir (1951.-1992.). Nakon jedne godine djelovanja u Visokom (1983.), redakcija revije Svjetlo riječi god. 1984. prelazi u samostanu na Bistriku i ostaje do rata 1992.

Bistrički samostan temeljito je obnovljen 1983.-85. U klaustru je po projektu Zage Dobrović izgrađena nova dvorana (1984.) – Mala galerija Sv. Ante. Poslije rata, nad klaustarsku dvoranu nadograđeno je blagovalište, a nad njim staklena dvorana po projektu sarajevskog arhitekta Ivana Štrausa. S južne strane samostana nadograđena je knjižnica i parking, a sa sjeverne knjižara.

U samostanu se nalazi više od stotinu djela pretežno suvremene likovne umjetnosti (Medović, Meštrović, Kljaković, Šimunović, Jurkić, Lovrenčić, Mujezinović, Šohaj, Gliha, Murtić, Lah, Reiser, Selmanović, Michieli, Bošnjak, Pivac, Likar, Čurić, Grgić, Kregar, Seder, Poljan, Blažević, Blažanović, Vidić i dr.).

Samostan na Bistriku mjesto je raznih socijalnih i karitativnih akcija i inicijativa poput karitativne udruge Kruh svetoga Ante i franjevačkih trećoredaca (danas s imenom Franjevački svjetovni red). U njemu danas sjedište ima i karitativna udruga Srce za bližnje. Bistrički franjevci, posebno za vrijeme rata, ostali su upamćeni u Sarajevu kao oni koji pomažu svima u potrebi.

Franjevački samostan je također mjesto u kojem se okupljaju različita kulturna i nacionalna društva poput Matice hrvatske, Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, Češke besede, kao i neke religijske i molitvene skupine. U samostanskoj galeriji održavaju se izložbe (posebno je aktivna likovna sekcija Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak), predstavljanje knjiga i druge kulturne priredbe.

Crkva i samostan sv. Ante, zapravo bistrički franjevci, još od 60-ih godina prošloga stoljeća organiziraju, redovito utorkom poslije mise, susrete (tribine) za mlade i studente. U crkvi veleposlanstva nekih država organiziraju koncerte za religijske blagdane ili svoje državne praznike. Sarajevska muzička akademija također održava ispitne koncerte za svoje studente.

Franjevački Bistrik, crkva i samostan, od 2006. nacionalni spomenik BiH, poznat je kao duhovno mjesto otvorenosti, kulture dijaloga, naročito međureligijskih susreta za koje franjevci imaju uzore i predloške u susretu svetog Franje i egipatskog sultana (1212.), zatim poglavara bosanskih franjevaca fra Anđela Zvizdovića sa sultanom Mehmedom, osvajačem Bosne (1463.), u susretima provincijala fra Josipa Markušića i drugih franjevaca s Maršalom Titom (1949.). U crkvi se svake godine organizira i molitveni međureligijski susret Dan duha Asiza.

Dijalog iz vjere potaknuo je god. 1996. na osnivanje (osnivač je fra Ivo Marković) nadaleko poznatog i nagrađivanog međureligijskog zbora Pontanima (= Most dušom) koji je na Bistriku imao svoj začetak i glavno mjesto svoga rada i nastupanja.

Više od sto godina bistrički franjevci su pastoralno i karitativno aktivni, pokretači su i sudionici ekumenskih i međureligijskih susreta, prepoznatljivi u kulturnom i društvenom životu grada i države.

_________________

DODATAK

Popis crkava i župa koje su nastale od i poslije Sarajevske župe Sv. Ante Padovanskoga:

Župa sv. Ilije proroka Čemerno 1882. (Taračin Do od 1888.), danas župa Bl. Ivana Merza, Ljubina

Crkva sv. Vinka sestara milosrdnica 1883.

Katedralna župa Presvetoga Srca Isusova, Stari grad/Sarajevo, 1889.

Župa Uznesenja BD Marije, Stup/Sarajevo, 1890.

Vrhbosansko sjemenište, 1893. Crkva sv. Ćirila i Metoda, 1896.

Župa sv. Dominika u Goraždu 1887. utemeljena kao vojna kapelanija a kao župa se odvaja od sarajevske 1899.

Župa Presvetoga Trojstva, Novo Sarajevo, 1902.

Crkva Kraljice krunice, sestre Kćeri Božje ljubavi, 1911.

Župa sv. Josipa, Pale, 1928. (crkva sagrađena 1911.)

Župa sv. Josipa, Marijin dvor/Sarajevo, 1939.

Župa sv. Ignacija, Grbavica/Sarajevo, 1979.

Župa sv. Leopolda Bogdana Mandića, Briješće/Sarajevo 1984.

Župa sv. Marka Evanđelista, Ilijaš, 1984.

Župa sv. Ivana Krstitelja Tarčin, kapelanija 1980. župa 1991.

Župa sv. Luke Evanđelista, Novi Grad/Sarajevo, 1996.

Župa sv. Franje Asiškoga, Dobrinja/Sarajevo, 1997.

Župa Svete Majke Terezije iz Kalkute, Vogošća, 2013.

_________________

Broj katolika u Sarajevu prema izvještajima biskupa, apostolskih vikara, šematizmima i podacima Bosne Srebrene i Vrhbosanske nadbiskupije.

1600. fra Franjo Baličević – oko 200 kuća s oko 1000 katolika

1655. fra Marijan Maravić – oko 100 kuća i 600 katolika

1672. fra Nikola Olovčić-Ogramić – 922 katolika; 1674. drugi put u Sarajevu – 952 katolika

1737. fra Mato Delivić – 74 kuće s 634 katolika

1743. fra Pavao Dragičević navodi četiri naseljena mjesta (Latinluk, Campo, Zamorina, Planina) sa 67 kuća 376 katolika (sam grad: 20 kuća sa 77 katolika)

1762. fra Pavao Dragičević – 100 kuća sa 665 katolika

1768. fra Marijan Bogdanović – u 8 naselja 79 kuća s 572 katolika (grad: 24 kuće sa 107 katolika)

1777. fra Marko Dobretić – 87 kuća s 624 katolika; 1779. – 89 kuća sa 619 katolika

1813. fra Augustin Miletić – 90 kuća s 557 katolika (grad – 23 kuće s 95 katolika)

1856. Prema Šematizmu Bosne Srebrene – 148 kuća s 1.016 katolika (grad – 53 kuće s 233 katolika) (God. 1847. Sarajevo ima oko 60.000 stanovnika)

1864. Prema Šematizmu Bosne Srebrene – 200 kuća 1.191 katolika (grad – 75 kuća s 239 katolika)

1877. Prema Šematizmu Bosne Srebrene – 285 kuća s 1.557 katolika (grad – 135 kuća sa 466 katolika)

1879. u gradu 698 katolika

1883. Prema Imeniku klera i župa Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije za godinu 1883. župa Sarajevo ima 2.003 vjernika

1884. Prema podacima Župe sv. Ante samo Sarajevo ima 2.000 katolika

1885. Prema Imeniku klera i župa Crkvene pokrajine BiH – Sarajevo 000 katolika (cijela župa: 2.830)

1887. Prema Šematizmu Bosne Srebrene iz 1887. Župa Sarajevo ima 3.776 katolika

1896. – 10.682 katolika

1910. – 18.036 katolika

1918. Na koncu austrougarske uprave grad Sarajevo je imao 58.382 stanovnika: 21.213 muslimana, 19.642 katolika, 9.437 pravoslavnih, 7.510 Židova, 574 protestanta i 13 ostalih. Katolici su predstavljali jednu trećinu stanovništva grada!

1924. Prema Šematizmu klera Vrhbosanske nadbiskupije župe sarajevskog dekanata imaju katolika: Sarajevo 18.484, Novo Sarajevo 1.265, Stup 2.452, Čemerno 1.426, Višegrad 1.496.

1932. Prema Šematizmu klera Vrhbosanske nadbiskupije župe sarajevskog dekanata imaju katolika: Sarajevo 17.694, Novo Sarajevo 6.709, Stup 3.662, Čemerno 1.545, Pače 918, Višegrad 1.188

1939. Prema Općem šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji (podaci od 1. 7. 1937.) sarajevski dekanat ima 33.620 katolika (Katedralna župa 13.900, Presv. Trojstvo – Novo Sarajevo 6.300, Sv. Josip – Marijin dvor 5.000, Stup 3.980, Čemerno 1.782, Pale 758, Višegrad 1.800)

1961. Prema Šematizmu Vrhbosanske nadbiskupije (stanje 31. 12. 1959.) sarajevski dekanat ima 22.128 katolika (katedralna župa 6.200, Novo Sarajevo 6.000, Sv. Josip Marijin dvor 2.900, Stup 4.850, Pale 120, Višegrad 300, Čemerno 1.758).

1974. Prema Općem šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji (podaci iz 1973.) sarajevski dekanata ima 39.805 katolika (Katedralna župa 10.500, Sv. Josip – Marijin dvor 6.200, Presv. Trojstvo – Novo Sarajevo 13.000, Stup 7.300, Čemerno 2.155, Pale 150, Višegrad 500)

1991. Prema podacima Nadbiskupskog ordinarijata Vrhbosanske nadbiskupije, Vrhbosanska nadbiskupija imala je 144 župe raspoređene u 13 dekanata, a broj katolika 31. prosinca 1991. iznosio je 528.492. Od toga Sarajevski dekanat je imao 34.810 katolika (Katedralna župa 4.920, Sv. Josip – Marijin dvor 4.250, Presv. Trojstvo – Novo Sarajevo 7.530, Sv. Ignacije – Grbavica 1.290, Stup 10.930, Briješće – 950, Ilijaš 1.710, Tarčin 835, Pale 395, Goražde 480)

2001. Prema Stanje katoličkih župa na području Bosne i Hercegovine između 1991. i 2011. sarajevski dekanat ima 17.590 katolika (Čemerno 441, Goražde 50, Pale 75, Briješće 323, Dobrinja 722, Grbavica 728, Marijin dvor 2.500, Novi Grad 2.627, Novo Sarajevo 4.476, Katedrala 3.000, Stup 2.386, Pale 75, Tarčin 180).

2008. Statistički podaci župa po dekanatima Vrhbosanske nadbiskupije za 2007. godinu, u: Vrhbosna 1 (2008) str. 35. Od 206.138 katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji Sarajevski dekanat 13.757 (Čemerno 327, Goražde 25, Pale 94, Briješće 257, Dobrinja 680, Grbavica 500, Marijin dvor 1.850, Novi Grad 2.020, Novo Sarajevo 3.460, Katedrala 1.517, Stup 2.857, Tarčin 170).

2014. Prema Šematizmu Vrhbosanske nadbiskupije za 2015. godinu od 31. 12. 2014. Vrhbosanska nadbiskupija imala je u 153 župe s 182.843 katolika. Od toga Sarajevski dekanat ima 11.272 katolika (Čemerno 153, Goražde 7, Pale 83, Briješće 265, Dobrinja 644, Grbavica 428, Marijin dvor 713, Novi Grad 1.670, Novo Sarajevo 2.930, Katedrala 1.562, Stup 2.501, Tarčin 101, Vogošća 215).

2023. Statistički podaci župa po dekanatima Vrhbosanske nadbiskupije za 2023. godinu, u: Vrhbosna 1 (2024) str. 67.: Od 119.883 katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji Sarajevski dekanat ima 7.024 (Čemerno 101, Goražde 12, Pale 71, Briješće 186, Dobrinja 775, Grbavica 301, Marijin dvor 713, Novi Grad 892, Novo Sarajevo 1.618, Katedrala 690, Stup 1.519, Tarčin 51, Vogošća 95).

2024. Statistika po dekanatima 2024. godine, u Vrhbosna 1 (2025): Sarajevski dekanat 6.941 katolik.

Prema državnoj statistici Hrvata u Bosni i Hercegovini bilo je god. 1971. – 772.491 (općina Sarajevo 41.354); 1981. – 758.140 (Sarajevo – 36.714); 1991. – 760.852 (Sarajevo – 34.873); 2013. – 544.780 (Sarajevo – 17.520)

_________________

Literatura

Alija Bejtić, Ulice i trgovi Sarajeva: topografija, geneza i toponimija, Muzej grada Sarajeva, Sarajevo 1973.

Dr. Fra Franjo M. Blažević, Crkva. sv. Ante Padovanskog u Sarajevu, Nakladom odbora za gradnju crkve, Sarajevo 1917.

Tihomir Glavaš, «Iskopavanje preromaničke crkve u Vrutcima kod Vrela Bosne» u Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1982., XXXVII. 93-122.

Marko Karamatić, Katolici u Sarajevu do 1918., https://www.svjetlorijeci.ba/katolici-u-sarajevu-do-1918/

Marko Karamatić, Franjevačka provincija Bosna Srebrena (Šematizam), Franjevački provincijalat, Sarajevo 1991.

Dr. Anto Slavko Kovačić, Biobliografija Franjevaca Bosne Srebrene. Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Svjetlost i dr., Sarajevo 1991.

Franjo Marić, Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini između 1463. i 1995. prema crkvenim dokumentima, Katehetski salezijanski centar, Zagreb 1998.

Franjo Marić i dr. (ur.), Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća, Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski –Vikarijat za prognanike i izbjeglice, Sarajevo-Zagreb 2004.

Vladislav Skarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austro-ugarske okupacije, Izdanje Opštine grada Sarajeva, Sarajevo 1937.

Vrhbosna / Sarajevo kroz stoljeća, separat: Hrvatska misao 11/12, 13/1999. i 14/2000. (Posebno autori: Veljko Paškvalin, Lidija Fekeža, Margita Gavrilović, Ljubo Lucić)

Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Slovoznak, Plehan 2007.

---

Autor: Ivan Šarčević [Objavljeno: «Franjevačka crkva i samostan svetog Ante u Sarajevu. Povijesne crtice», u: Bosna franciscana 62 (2025) 115-133.]

---