Milosrđe nije slabost – to je snaga koja mijenja svijet

Enciklika „Dives in misericordia“ (1980.) svetog pape Ivana Pavla II. jedan je od temeljnih dokumenata njegova pontifikata. Objavljena 30. studenoga 1980. godine, predstavlja njegovu drugu papinsku encikliku, neposredno nakon „Redemptor Hominis“ (1979.). Dok se prva enciklika usredotočuje na Krista – Otkupitelja čovjeka, „Dives in misericordia“ produbljuje razumijevanje Boga Oca kao izvora i središta milosrđa. U vremenu dubokih ideoloških i društvenih podjela, papa Ivan Pavao II. upućuje poruku koja nadilazi svaku političku paradigmu. Naglašava da milosrđe nije znak slabosti, nego izvor istinske snage – snage Božje ljubavi koja preobražava čovjeka iznutra. Upravo takva ljubav otvara put obnovi svijeta kroz obraćenje, solidarnost i pravednost.

Polazište enciklike nalazi se u biblijskoj objavi Boga koji je „bogat milosrđem“ (Ef 2,4). Sveti Ivan Pavao naglašava da je milosrđe „najveće svojstvo Boga“ jer otkriva Njegovu ljubav suočenu s ljudskom bijedom.

„Vjerovati u takvu ljubav znači vjerovati u milosrđe. Ono je, doista, prijeko potrebna sastavnica ljubavi; njeno je drugo ime …“

Prispodoba o izgubljenom sinu (Lk 15,11–32) predstavlja temeljni ključ za razumijevanje cijele enciklike. U toj prispodobi Bog se ne prikazuje kao hladni sudac koji osuđuje grijeh, nego kao Otac koji s ljubavlju trči u susret svome izgubljenom sinu, prima ga natrag i obnavlja njegovo dostojanstvo. Time se pokazuje da milosrđe nadilazi pravdu u njezinu strogo formalnom smislu. Papa naglašava da milosrđe nije suprotno pravednosti, nego njezino ispunjenje:

„Istinski kršćansko milosrđe je ujedno, u nekom smislu, najsavršenije utjelovljenje »jednakosti« među ljudima, pa stoga i najsavršenije utjelovljenje pravednosti.“

Priča o izgubljenom sinu nije samo prikaz Božjeg oproštenja. Ona pokazuje: Otac koji čeka – Bog ne odustaje od čovjeka, sin koji se vraća – moguće je započeti iznova i bratova ljubomora – opasnost od ‘pravednosti’ bez milosrđa. Na taj način „Dives in Misericordia“ tumači Božju pravednost ne kao pravednost koja kažnjava i ponižava, nego kao onu koja „vraća“ i „iscjeljuje“ – pravednost koja čovjeka podiže, obnavlja i vodi prema punini života u zajedništvu s Bogom.

Papa Ivan Pavao II. u enciklici jasno dijagnosticira stanje suvremenog čovjeka: on sve više gubi osjećaj za grijeh i više ne razlikuje dobro od zla. Takvo duhovno stanje vodi prema zaboravu Boga i gubitku svijesti o vlastitoj odgovornost pred Njim. Papa upozorava da suvremeni svijet, zaokupljen moći, materijalizmom i tehničkim napretkom, često zanemaruje čovjekovu nutarnju, duhovnu dimenziju. Moralni relativizam i otuđenje od Boga stvaraju prazninu u ljudskom srcu, koja se potom očituje u društvenim poremećajima, nasilju i narušavanju dostojanstva ljudske osobe.

Čovjek sve više gubi svijest o grijehu i o Bogu. Papa naglašava da je upravo milosrđe ključno za prevladavanje krize nehumanih društvenih odnosa. Enciklika upozorava na opasnost pokušaja da se međuljudski i društveni odnosi oslobode dimenzije milosrđa te svedu isključivo na pravdu, lišenu ljubavi i suosjećanja:

„Dakako, takvi sudovi o milosrđu ne vode računa o prisnoj vezi između milosrđa i pravednosti … Istinsko milosrđe je, takoreći, najdublji izvor pravednosti.“

Na taj način enciklika pokazuje da autentična pravednost ne može postojati bez milosrđa, jer jedino ljubav koja prašta i razumije vraća čovjeku njegovo dostojanstvo i stvara temelje istinskoga zajedništva.

U enciklici „Dives in Misericordia“ oprost se ističe kao srce Božjeg milosrđa i najuzvišeniji izraz ljubavi. Oprost ima duboku, oslobađajuću moć: on oslobađa čovjeka iznutra, vraća mu izgubljeno dostojanstvo i omogućuje obnovljeno zajedništvo s Bogom i bližnjima. Suvremeni svijet, opterećen rastućim individualizmom i moralnim relativizmom, posebno je pozvan prihvatiti poruku: oprost nije znak slabosti, već snaga koja pobjeđuje zlo dobrotom. Božje milosrđe, koje neprestano prašta, ostaje jedini put prema istinskom miru – kako u srcu pojedinca, tako i u zajednici cijeloga čovječanstva. Papa ističe da bi svijet iz kojeg bi se uklonio oprost bio „samo svijet hladne i neobazrive pravednosti“, u kojem bi sebičnost neumitno dovela do „tlačenja slabašnih od jačih, ili pak u poprište trajnih borbi jednih protiv drugih“.

Crkva smatra svojom glavnom dužnošću – na svakom stupnju povijesti, a osobito u današnjem modernom dobu – „obznanjivati i unositi u život otajstvo milosrđa, koje je u najvećem stupnju objavljeno u Isusu Kristu“, a koje je „izvor života različitog od onoga koji je kadar da gradi čovjek izložen nasilničkim snagama trostruke požude što u njemu djeluju“ (1 Iv 2,16). U tom kontekstu, milosrđe postaje odgovor na krizu čovječnosti: ono vraća izgubljeni smisao osobne odgovornosti, ali i neophodnu nadu u oprost. Papa Ivan Pavao II. poziva Crkvu da bude „dom i škola milosrđa“, mjesto gdje se čovjek može autentično susresti s Božjom dobrotom. Milosrđe stoga nije samo čin pobožnosti, već i temeljna moralna kategorija: ono preobražava međuljudske odnose, potiče solidarnost i nepokolebljivo brani dostojanstvo svakoga ljudskog života.

Ukratko, enciklika „Dives in Misericordia“ dijagnosticira krizu suvremenog čovjeka kao duhovnu krizu oholosti i samodostatnosti, u kojoj se milosrđe smatra nepotrebnim ili neugodnim. Odgovor na tu krizu je ponovno naviještanje i prakticiranje Božjeg milosrđa, koje je „najčudesnije svojstvo Stvoritelja i Otkupitelja” i jedini put prema izgradnji istinski humanog društva.

Velik dio inspiracije za encikliku potječe iz duhovnog iskustva svete Faustine Kowalske. Papa se više puta pozivao na njezin poznati „Dnevnik“ (Božje milosrđe u mojoj duši), u kojem je zapisala Isusovu poruku: „Čovječanstvu neće biti mira dok se ne obrati s pouzdanjem Božjem milosrđu.“ Sveti Ivan Pavao II. prepoznao je u autentičan glas Evanđelja za moderni svijet. Kasnija kanonizacija svete Faustine (2000. godine) i uvođenje Blagdana Božjeg milosrđa (druga vazmena nedjelja) predstavljaju pastoralnu realizaciju i vrhunac teološkog naglaska kojeg je enciklika postavila.

Milosrđe nije samo duhovna kategorija nego i društveni princip. Ono nadahnjuje politiku srca – onu koja gradi mostove, potiče pomirenje i brani dostojanstvo svakog čovjeka, posebno najslabijih. Samo takva politika može stvoriti „civilizaciju ljubavi“, kako Papa naziva konačni cilj društvene obnove. Enciklika „Dives in misericordia“ nije samo teološki traktat, već i manifest kršćanskog humanizma. U središtu njezine poruke stoji Bog, bogat milosrđem, i čovjek je pozvan to milosrđe živjeti. U vremenu kada se dostojanstvo osobe sve češće podređuje ekonomskim, ideološkim i tehnološkim interesima, poruka pape Ivana Pavla II. ostaje izrazito aktualna. Milosrđe – kao srž Božje objave – pokazuje da ljubav ima posljednju riječ i da bez nje nema ni pravednosti, ni mira, ni budućnosti.

Na kraju enciklike je poziva na povjerenje u Božji plan i prepoznavanje prisutnosti Božje objave unatoč ljudskim nesavršenostima:

„Ma kako mogao velik biti otpor ljudske povijesti, ma kako raznorodan izgledao značaj suvremene civilizacije, konačno,  ma kako snažno bilo nijekanje Boga u ljudskom svijetu, to veće mora biti približavanje onom otajstvu, koje je od vjekova skriveno u Bogu, a zatim zbiljski u vremenu priopćeno čovjeku po Isusu Kristu.“

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---