Fulvio Ferrario: Europska teologija

Teologije oslobođenja svima su pokazale važnost konteksta (geografskog, kulturnog, društvenog i političkog) u intelektualnom radu, uključujući i onaj teološki. Zapravo, svaka teologija je uvijek bila kontekstualna: imali smo teologije koje su stvorili (pisali) ljudi koji vode lokalne Crkve (biskup iz grada Hippona [Augustin], u Sjevernoj Africi, primjerice, napisao je neke važne tekstove), teologije nastale u monaškoj meditaciji, „urbane“ teologije u doba komuna; također je teologija iznjedrila univerzitete, rođen je lik protestantskog pastora, (teoretski) s visokim stupnjem obrazovanja, itd.

Dakle, svako je društvo imalo svoju teologiju i također svoje likove „teoloških radnika“, u posljednje vrijeme također radnicā, s naglom pojavom rodne svijesti. Kontekstualne teologije učinile su nas pažljivim prema onome što je uvijek bilo odlučujuće, ali često zanemareno u svojoj kulturnoj važnosti. Nije isto naviještati evanđelje u šumama Konga i u New Yorku: Propitivanja, jezici, načini argumentiranja, u velikoj mjeri ovise o kontekstu.

Sada ako smo ovo dobro razumjeli, možemo napraviti drugi korak: Kontekstualna teologija nije samo ona „južnog dijela svijeta“. Baviti se kontekstualnom teologijom ne znači „postati Brazilijanci ili Afrikanke, nego upravo suprotno: Naš kontekst je postkršćanska Europa.

Treća točka. U Crkvama kruži određena retorika o „periferiji“: Ona je lijepa i dobra, pogotovo, čini se, ako se onaj koji o tome govori nalazi u središtu vjerske moći. Iza demagoškog brbljanja, međutim, u govoru o periferiji postoji važna evanđeoska srž: Krist „je trpio izvan gradskih vrata“ (Hebr 13,12). Očito da se ovdje ne radi, ili ne samo, o topografskoj dimenziji, nego o duhovnoj.

Dakle, u sadašnjoj kršćanskoj geografiji, Europa je – sa svojim postotcima pripadnosti Crkvama, koji su u slobodnom padu – periferna u odnosu na težište kršćanstva koje (ponovno: osim centara moći) se nalazi drugdje. Stoga je potrebna europska kontekstualna teologija. S kojim karakteristikama? Naravnao, da bi ih se prikazalo, ne bi bila dovoljna jedna knjiga, ipak se može pokušati napraviti mala lista.

Europska teologija (također ovaj pridjev potrebno je shvatiti kulturološki a ne samo geografski) stalno se poziva na suočavanje s kritičkom tradicijom (također i s vjerom) nastalom u prosvjetiteljstvu: ona se ne može vratiti unatrag, pod isprikom da je „zapadni razum“ samo jedna od mogućih opcija. Od Justina Mučenika pa sve do Hansa Künga, suočavanje s kritičkim i općenito skeptičnim razumom, za kulturu s europskom matricom, nužno je.

Europska teologija ne može se odreći teorije pluralizma. S pravom će se primijetiti da je previše teologija, što međutim znači da još nismo dosegli zrelost po tom pitanju.

Kakav je odnos između pluralizma i istine? Pokojni papa Benedikt XVI. možda nije imao ispravne odgovore, ali nije pogriješio u postavljanju pitanja.

Europska teologija mora nadići (u etici, ali ne samo u etici) simplicistički koncept „prirode“, naravi, kako bi razmotrila složenost stvarnosti kao prepletenost prirode i kulture, sa svim mogućim posljedicama.

Europska teologija bori se kako bi stekla što sofisticiraniju svijest o antropološkom značenju roda i pokušava obraditi nesporazume koji su na ovom području u tijeku. Nije svugdje u svijetu tako.

Europska teologija prosuđuje etiku u povezanosti s teorijom ljudskih prava koja se uvelike razvila u posljednjim desetljećima. Tu se ne radi o kanoniziranju svakog zahtjeva, već o razumijevanju da je izlaz iz sukoba među pravima jedino u gledanju naprijed, bez nametanja natražnjačkih prečica.

Europska teologija ne kanonizira nužno demokraciju europskog tipa, nego s njome živi u odnosu posebne naklonosti.

Zadnja točka je najvažnija: teologija u sekularnoj Europi mora ponovno naučiti abecedu, da bez zajedničkog kulta, bogoštovlja, bez svakodnevne molitve, bez biblijskog opismenjavanja, jednostavno nema kršćanske vjere.

________________

Fulvio Ferrario je profesor na Valdenškom teološkom fakultetu u Rimu. [Valdenzi su sljedbenici laičkoga reformatorskoga pokreta koji je u Lyonu oko 1175. utemeljio Petar Valdes.]

---

Izvor: confronti.net; preveo s talijanskog: Predrag Mijić

---