Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Homilija pape Franje na stadionu u Jakarti: SLUŠATI I ŽIVJETI BOŽJU RIJEČ
Riječ Gospodnja ne može ostati samo lijepa apstraktna ideja niti izaziva tek trenutnu emociju; ona od nas traži da promijenimo svoj pogled, da dopustimo preobraziti si srce po uzoru na Kristovo srce; Riječ nas poziva da hrabro bacimo mreže evanđelja usred mora svijeta, „riskirajući“, da, riskirajući živjeti ljubav koju nam je On pokazao i koju je prvi živio
Homilija pape Franje
Stadion “Gelora Bung Karno” (Jakarta, Indonezija)
Četvrtak, 5. rujna 2024.
Susret s Isusom poziva nas na dva osnovna stava koja nam omogućuju da postanemo njegovi učenici. Prvi stav: slušati Riječ, drugi: živjeti Riječ. Prvo slušati, jer sve počinje od slušanja Isusa, od otvaranja njemu, od prihvaćanja dragocjenog dara njegova prijateljstva. No, također je važno živjeti primljenu Riječ, kako ne bismo bili samo ludi slušatelji koji zavaravaju sami sebe (usp. Jak 1,22); kako ne bismo riskirali da slušamo samo ušima, a da sjeme Riječi ne padne u srce i ne promijeni naš način razmišljanja, osjećanja i djelovanja, što nije dobro. Riječ koja nam je darovana i koju slušamo traži da postane život, da transformira život, da se utjelovi u našem životu.
Ova dva osnovna stava: slušati Riječ i živjeti Riječ, možemo promatrati u odlomku evanđelja koji je upravo pročitan.
Prvo, slušati Riječ. Evanđelist opisuje kako je mnogo ljudi dolazilo k Isusu i „mnoštvo se guralo oko njega da bi čulo Božju riječ“ (Lk 5,1). Traže Njega, gladni su i žedni su Riječi Gospodnje i prepoznaju je da odjekuje u Isusovim riječima. Dakle, ova scena, koja se ponavlja mnogo puta u evanđelju, govori nam da je srce čovjeka uvijek u potrazi za istinom koja može utažiti i zadovoljiti njegovu želju za srećom; da se ne možemo zadovoljiti samo ljudskim riječima, kriterijima ovog svijeta, zemaljskim prosudbama; uvijek nam je potrebna svjetlost koja dolazi odozgo da osvijetli naše korake, voda života koja može napojiti pustinju duše, utjeha koja ne razočarava jer dolazi s neba, a ne iz prolaznih stvari ovdje na zemlji. Usred zbunjenosti i prolaznosti ljudskih riječi, braćo i sestre, potrebna nam je Božja Riječ, jedina koja je kompas za naš put, jedina koja nas, među mnogim ranama i izgubljenostima, može usmjeriti pravom smislu života.
Braćo i sestre, ne zaboravimo ovo: prvi zadatak učenika – svi smo mi učenici! – nije ono da oblačimo odijelo religioznosti izvanjski savršene niti da činimo izvanredne stvari ili se upuštamo u grandiozne pothvate. Ne. Prvi zadatak, prvi korak, jest znati se staviti u položaj slušanja jedine Riječi koja spašava, one koju donosi Isus, kao što možemo vidjeti u evanđeoskom događaju, kada Učitelj ulazi u Petrovu lađu kako bi se malo udaljio od obale i tako bolje propovijedao ljudima (usp. Lk 5,3). Naš život vjere počinje kada ponizno primamo Isusa u lađu našeg postojanja, kad mu dajemo prostora, stavljamo se u položaj slušanja njegove Riječi i dopuštamo da nas ona upita, potrese i promijeni.
U isto vrijeme, braćo i sestre, Riječ Gospodnja traži da se konkretno utjelovi u nama, stoga smo pozvani živjeti Riječ. Ponavljati samo Riječ, a da je ne živimo, čini nas poput papagaja: da, izgovaram je, ali se ne razumije, ne živi se po njoj. Naime, nakon što je završio s propovijedanjem mnoštvu s lađe, Isus se obraća Petru i potiče ga da riskira i kladi se na tu Riječ: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov“ (Lk 5,4). Riječ Gospodnja ne može ostati samo lijepa apstraktna ideja niti izaziva tek trenutnu emociju; ona od nas traži da promijenimo svoj pogled, da dopustimo preobraziti si srce po uzoru na Kristovo srce; Riječ nas poziva da hrabro bacimo mreže evanđelja usred mora svijeta, „riskirajući“, da, riskirajući živjeti ljubav koju nam je On pokazao i koju je prvi živio. I nama, braćo i sestre, Gospodin, s gorućom snagom svoje Riječi, traži da se odvojimo od ustajalih obala loših navika, strahova i prosječnosti, kako bismo se usudili živjeti novi život. Prosječnost se sviđa đavlu! Jer ulazi u nas i uništava nas.
Naravno, prepreke i izgovori za odbijanje Isusove riječi nikada ne nedostaju. No, pogledajmo još jednom Petrovo ponašanje. Došao je nakon teške noći u kojoj nije ulovio ništa, bio je ljut, umoran, razočaran. Ipak, umjesto da ostane paraliziran u toj praznini i blokiran vlastitim neuspjehom, kaže: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže“ (Lk 5,5). Na tvoju Riječ bacit ću mreže. I tada se događa nevjerojatno, čudo da se lađa napuni ribom gotovo do potonuća (usp. r. 7).
Braćo i sestre, pred mnogim izazovima naše svakodnevice, pred pozivom, koji svi osjećamo, da gradimo pravednije društvo, da nastavljamo putem mira i dijaloga – onim putem koji je ovdje u Indoneziji već neko vrijeme utaban – ponekad se možemo osjećati neprikladni. Možemo osjećati težinu velikog truda koji ne donosi uvijek očekivane plodove ili težinu naših pogrešaka koje se čine da zaustavljaju put. No, s istom poniznošću i istom vjerom kao Petar, od nas se također traži da ne ostanemo zarobljeni vlastitim neuspjesima. To je vrlo loše, jer nas neuspjesi obuzimaju i možemo postati zarobljenici svojih promašaja. Ne, molim vas: nemojmo ostati zarobljeni svojim neuspjesima. Umjesto da stalno gledamo svoje prazne mreže, pogledajmo u Isusa i vjerujmo u Njega. Ne gledaj svoje prazne mreže, gledaj Isusa, gledaj Isusa! On će ti pomoći da ideš naprijed, On će ti pomoći da dobro ideš, vjeruj u Isusa! Uvijek možemo riskirati i ponovno baciti mreže, čak i kada smo prošli kroz noć neuspjeha, vrijeme razočaranja kada nismo ulovili ništa. Sada ću napraviti mali trenutak tišine i neka svatko od vas razmisli o svojim neuspjesima. [stanka] I gledajući te neuspjehe, riskirajmo, idimo naprijed s hrabrošću Riječi Božje.
Sveta Terezija iz Kalkute, čiji spomendan danas slavimo i koja je neumorno brinula o najsiromašnijima te bila promicateljica mira i dijaloga, govorila je: „Kada nemamo što dati, dajmo im to ništa. I zapamti: čak i ako ne ubireš nikakve plodove, nikada se nemoj umoriti od sijanja sjemenja.” Brate i sestro, nikada se nemoj umoriti sijati, jer to je život.
Ovo, braćo i sestre, želim reći i vama, ovoj naciji, ovom prekrasnom i raznolikom arhipelagu: ne umorite se od riskiranja i plovidbe u nepoznato, ne umorite se od bacanja mreža, ne umorite od sanjanja, ne umorite se od sanjanja i izgradnje civilizacije mira! Uvijek se usudite sanjati san o bratstvu, koje je pravo blago među vama. Na Riječ Gospodnju potičem vas da sijete ljubav, da hrabro kročite putem dijaloga, da nastavite prakticirati svoju dobrotu i ljubaznost s osmijehom koji vas odlikuje. Kažu li vam da ste narod koji se smije? Molim vas, nemojte gubiti osmijeh i nastavite dalje! Budite graditelji mira. Budite graditelji nade!
Ovo je želja koju su nedavno izrazili biskupi ove zemlje, i to je želja koju bih i ja uputio cijelom indonezijskom narodu: Hodimo zajedno za dobrobit društva i Crkve! Budite graditelji nade. Dobro zapamtite: Budite graditelji nade! Nade evanđelja koja ne razočarava (usp. Rim 5,5), nikada ne razočarava i koja nas otvara neizmjernoj radosti. Hvala vam mnogo.
Zahvala na kraju mise
Zahvaljujem Kardinalu Ignaciju, kao i predsjedniku Biskupske konferencije i drugim biskupima Crkve u Indoneziji, koji zajedno sa svećenicima i đakonima služe svetom narodu Božjem u ovoj velikoj zemlji. Zahvaljujem redovnicama, redovnicima i svim volonterima; s velikom ljubavlju zahvaljujem starijima, bolesnima i onima koji pate, a koji zajedno s nama mole. Hvala!
Moj posjet vama bliži se kraju i želim izraziti svoju radosnu zahvalnost za izvanrednu dobrodošlicu koju sam primio. Zahvaljujem Predsjedniku Republike, koji je danas bio prisutan, kao i drugim civilnim vlastima i snagama reda, te cijelom indonezijskom narodu.
U Djelima apostolskim se kaže da je na dan Pedesetnice u Jeruzalemu bio veliki nesklad. Svi su pravili buku kako bi propovijedali Evanđelje. Molim vas, draga braćo i sestre, pravite buku! Pravite buku!
Gospodin vas blagoslovio. Hvala!
Prijevod: Ivan T., polis.ba; izvor: vatican.va