Umberto Galimberti: Zašto ponovno govoriti o nihilizmu?

Mladi se osjećaju loše. To vidim svaki dan, u njihovim izgubljenim pogledima, naglašenoj tišini, u njihovim riječima koje postaju umorne prije nego što se izgovore. Nije to bolest tipična samo za adolescente, ova egzistencijalna nelagoda obilježava i prijelaz u odraslu dob. Ovdje se radi o dubljoj boli, ukorijenjenoj, koja prodire u njihove osjećaje, muti im misli, slabi im dušu i briše svaku perspektivu budućnosti. Neugodni gost se kreće među njima: nihilizam. Nisu ga u stanju imenovati, ali osjećaju njegovu težinu. On je magla koja obavija svaku emociju, praznina koja guta svaku nadu, sjena koja nadire u njihove živote i čini ih beživotnima.

Ponovno se vraćam temi nihilizma zato što je danas, više nego ikada, o tome potrebno govoriti. Nekada ga se moglo smatrati filozofskom temom, temom o kojoj su razmatrali Nietzsche, Heidegger, Dostojevski. Danas je, pak, nihilizam konkretna stvarnost, raširena, sveprisutna. Takva je kulturna klima u koju smo uronjeni, klima koja mladima uklanja horizont smisla, koja gasi žar prije nego bi se mogao i upaliti, koja pretvara život u vježbu emotivnog preživljavanja.

Obitelji su u panici, škole su izgubljene. A tržište? Ono je pronašlo ulogu za ovu dezorijentiranu mladež: uvući ih u vrtlog konzumacije i zabave. Jer se u nihilizmu život troši, ne samo da objekti zastarijevaju nego su i same osobe one koje se troše u odsutnosti budućnosti. I onda sadašnjost postaje jedini mogući horizont i nju se živi s maksimalnim intenzitetom, ne zato što bi taj intenzitet bio nositelj radosti, nego jer je on jedina obrana od tjeskobe, od onog osjećaja praznine koji se pojavi svaki put kada se sve stiša i ostanemo sami pred vlastitom unutarnjom pustinjom.

Ako ih upitamo da opišu loše stanje u kojem se nalaze, mladi uglavnom neće pronaći riječi. Ne zbog toga što im one nedostaju, nego zato što žive uronjeni u emotivni analfabetizam koji ih sprječava da prepoznaju i imenuju ono što osjećaju. Kako se može imenovati ništavilo koje ih prožima? U društvu u kojem obitelj ne nudi više utočište i u kojem je škola izgubila svaki autoritet, razgovor postaje prazan, riječi se tope i prije nego što dosegnu cilj. I onda ostaje šutnja. Ili, u suprotnom, krik. Ponekad očajni krik, ponekad prigušeni krik glazbe sa slušalica, droge koja anestezira bol, samoće koja ih prožima i izolira.

U toj samoći, u toj pustinji vrednota, ostaje samo posljednja iluzija smisla: novac. Jedini simbolički pokretač vrednota koji, čini se, u našoj kulturi postoji. Nisu to obitelj, škola, zajednica, prijateljstvo, politika, umjetnost, kultura. Ostaje samo novac u nemilosrdnoj logici tržišta na kojem se sve prodaje i kupuje i gdje također život postaje roba za razmjenu.

Ali nije uvijek bilo tako. Vrednote se vremenom mijenjanju. Prije Francuske revolucije društvo je bilo određeno hijerarhijom, zatim građanskim principima jednakosti, barem formalne. Ova promjena, ipak, nije stvorila nihilizam. On dolazi onda kada se vrednote ruše i ništa ih ne zamjenjuje, kada stari poredak iščezava a novi se ne rađa, kada se nađemo, kako je pisao Hölderlin, u onom limbu iz kojeg su „bogovi pobjegli, a novi se još nisu pojavili“. Ovo je vrijeme ekstremnog siromaštva, rekao bi Heidegger. U ovom vremenu nedostaje svrha, nema odgovora na pitanje „zašto?“. Budućnost u ovom vremenu više ne nosi obećanje, ona postaje paralizirajuća nepoznanica.

I onda se mladi povlače. Ne iz protesta, nego iz razočaranja. Spavaju do podne, žive noću jer ih dan suočava s njihovom društvenom beznačajnošću. Oni nisu resursi, već problemi. Ne oslovljavaju ih imenom, ne slušaju ih, ne uključuju ih. Uparkirani su u školama, sveučilištima, masterima, na nesigurnim radnim mjestima, u iščekivanju nečega što neće nikada doći. I da se ne bi suočili s razočarenjem, anticipiraju ga. Odustaju prije nego i pokušaju. Implodiraju.

Ovo je stvarni neuspjeh našeg društva. On nije u integralizmu, niti u efikasnosti drugih kultura koje se u usponu, nego u našoj nesposobnosti da mladima ponudimo kredibilnu perspektivu. Smetnuli smo planirati za njih, misliti s njima, stvarati za njih budućnost dostojnu življenja. Ostavili smo ih same s njihovim nihilizmom i onda se čudimo kako oni ne znaju što činiti sa svojim životom.

Ako ovaj problem nije psihološki, ako nije individualan, onda neće biti dovoljni lijekovi, neće biti dostatna psihoterapija. Problem nije u glavama mladih, nego u kulturi koja ih okružuje. Kultura je prestala nuditi smisao, nije više sposobna odgovoriti na pitanje: zašto sam na svijetu?

Nietzsche nas je upozorio: „Nihilizam: nedostaje svrha, nedostaje odgovor na pitanje ‘zašto’?“. Ako je čovjek doista, kako je govorio Goethe, biće okrenuto izgradnji smisla, onda naša zadaća nije liječiti individualne rane, nego obnoviti kulturni horizont koji će vratiti mladima ono što im danas nedostaje: mogućnost vjerovati u nešto. Problem nije patnja – ona je uvijek postojala i ljudski rod je vazda tražio način da joj dadne smisao –, nego praznina smisla. Ne trpe zato što im je loše, nego zato što ne znaju više zašto žive.

To je razlog zbog kojeg ponovno govorim o nihilizmu. Nihilizam više nije neka ideja, apstraktni koncept o kojem se raspravlja na filozofskim tribinama. Postao je egzistencijalno stanje u našem vremenu. Ako mu se ne suprotstavimo, ako ne prepoznamo njegove domete, nastavit ćemo gubiti cijele generacije u pustinji besmisla.

Autor: Umberto Galimberti; izvor: autorov Facebook profil; prijevod: J.Š., polis.ba