www.polis.ba

Droga novih zombija

Ono što me ganulo je držanje njihovih tijela, kao da ih je pokosila neka neobična paraliza; tijela su sputana, živi su ali bez života, skamenjeni, zarobljeni u teškoj i paklenoj otupjelosti, nepokretni, poput mrtvih skulptura u sebe savijenih, zgužvani u nestvarnim pozicijama

Neki je zovu zombi-droga. Odavno sam već čuo da se o njoj priča, ali nikada nisam imao priliku vidjeti njezine direktne učinke. U našoj zemlji [Italija], koliko mi je poznato, još nije zastupljena. Ovoga ljeta sam bio u Seattleu i susreo u strogom centru grada tužne i napuštene žrtve ove droge. Ono što me ganulo je držanje njihovih tijela, kao da ih je pokosila neka neobična paraliza; tijela su sputana, živi su ali bez života, skamenjeni, zarobljeni u teškoj i paklenoj otupjelosti, nepokretni, poput mrtvih skulptura u sebe savijenih, zgužvani u nestvarnim pozicijama. Poput su okamenjenih tijela ljudi iz Pompeja koji su bježali pred užarenom lavom: ukočena tijela uhvaćena u zadnjem životnom grču, bez mogućnosti izbavljenja i bijega.

Supstanca droge je smrtonosna kemijska mješavina dvaju molekula – ksilazin koji se uglavnom koristi u veterini kao sedativ za krupne životinje i fentalin, sintetički opioid s učinkom analgetika. Novi ovisnici drogu nazivaju zombi. U horor filmovima zombiji se pojavljuju uglavnom u obliku mrtvih kojima se neočekivano vraća život i koji poput utvara dolaze iz mraka zagrobnog života da bi tražili ljude i jeli ih. U centru Seattlea, međutim, ovi mladi zombiji pojavljuju se samo kao već umrli životi. Ne dakle kao mrtvaci koji se vraćaju kao žive utvare, nego izgledaju kao živi životi koje je smrt već izjela. Doista potresno i za psihoanalitičara kojemu nisu strani ni najteži oblici ljudske patnje. Pozadina su socijalno propadanje i siromaštvo, isključenost, pritiješnjenost u kut, ostavljenost na cjedilu.

Koliko se ova droga razlikuje od onih koje su nam već poznate? U 70-im godinama prošlog stoljeća heroin je postao paradigmom transgresivnog drogiranja. Ushićenje, vještački raj, bijeg od stvarnosti, ali također i bunt protiv sistema, njegovo radikalno odbijanje, osuda bez žalbe. Uništiti se da se ne bude dijelom svijeta čije se vrijednosti anarhično odbijaju. Ta prva transgresivna paradigma drogiranja implicirala je odvajanje od konformizma buržujskog svijeta i odbacivanje iluzije da bi život mogao biti drugačiji, da bi mogao biti oslobođen potrošačke ideologije i kapitalističkog nasilja.

Upoznali smo potom jednu posve novu paradigmu: hiperaktivnog tipa koji u kokainu pronalazi svoju idealnu supstancu. Svima nam je na pameti sigurno paklena figura Vuka s Wall Streeta, film M. Scorsesea, koji je odglumio izvrsni L. Di Caprio. U ovom je slučaju bunt protiv sistema ostavio prostora njegovom još ekstremnijem etabliranju. U prvom planu nije više bljesak heroinskog užitka kao put stupanja (iluzornog) u drugi svijet, nego pohlepa bez skrupula i bez posustajanja za potpunim užitkom koji je istovjetan sa žudnjom neoliberalnog tržišnog kapitalizma.

Konzumacija kokaina ne odvaja život od sistema, nego mu pomaže da bude konkurentan, osnažuje princip prestacije, uveličava volju za moć vlastitog Ja. Dok se iluzija transgresivne heroinske paradigme sastoji u dosezanju alternativnih oblika života u odnosu na one buržujske, ona paradigma koju potpomaže kokain definira se kao oblik manijakalne utrke prema užitku bez granica. Uzrok konzumacije heroina je u nesvjesnom, kokaina pak u Ja.

Zadnja paradigma zombi-droge nas uvodi u posve novi univerzum. Transgresivni bunt protiv sistema (heroin) i energično prilagođavanje sistemu (kokain) ostavili su prostora nečem drugom. Ono što na vidjelu ostavlja zombi-droga je konačni ishod svake droge – smrtonosni ishod. U ovom je smislu Freud govorio o značenju nirvane: otkloniti životne napetosti, utrnuti poticaje želje, usmjeriti život prema apsolutnoj ništici. Zombi-droga nedvosmisleno pokazuje tu krajnju, posljednju svrhu drogiranja. Ne radi se tu o vještačkom raju, niti o bilo kakvoj transgresiji, niti o kritici sistema, kao ni o narcisoidnom jačanju vlastitog ega, volji za moć, niti o neo-libertarijanskom užitku. Ono što ostaje samo je život koji odbacuje život, ustvari već umrli život, život koji je blokiran, život koji je odustao od svoje budućnosti. Najvlastitije duši drogeraša je duboki poziv prema nirvani. To se lice nalazi u sjeni manijakalnog neo-libertarijanizma.

Dok se taj život troši u pohlepnoj žudnji za neograničenim konzumiranjem, zombi drogeraš se predao, povukao se iz vječnog natjecanja sviju protiv svih, usmjerio se na samouništenje, sveo se na dimenzije organske skulpture bez duše.


Autor: Massimo Recalcati: izvor: La Repubblica, 30. kolovoza 2023. Prijevod: Jozo Š., polis.ba