Propovijed pape Franje u Ulaanbaataru

Apostolsko putovanje u Mongoliju

Ulaanbaatar, 3. rujna 2023.

Riječima iz Psalma molili smo: „O Bože, […] tebe žeđa duša moja, tebe želi moje tijelo u zemlji suhoj, žednoj, bezvodnoj“ (PS 63,2). Ovaj divni zaziv nas prati na životnom putu, usred pustinja kojima smo pozvani kročiti. Upravo u ovoj suhoj zemlji stiže nam dobra vijest: nismo sami na našem putu; naše isušenosti nemaju moć učiniti nam život zauvijek besplodnim; vapaj naše žeđi ne ostaje nečuven. Otac je poslao svoga Sina da nam daruje živu vodu Duha Svetoga da bi utažio žeđ naše duše (usp. IV 4, 10). A Isus nam – kako smo upravo čuli u Evanđelju – pokazuje put da utažimo žeđ: to je put ljubavi, kojim je on u potpunosti prošao, sve do križa, i na koji nas poziva da ga slijedimo „gubeći život da bismo ga ponovno našli“ novoga (usp. Mt 16, 24-25).

Ostanimo zajedno na ova dva aspekta: žeđ koja je u nama i ljubav koja gasi našu žeđ.

Prije svega smo pozvani prepoznati žeđ koja je u nama. Psalmist vapi Bogu iz svoga izgaranja jer mu duša nalikuje pustinji. Njegove riječi imaju poseban odjek u zemlji kao što je Mongolija: ogromna površina, bogata povijest, zemlja puna kulture, ali također i obilježena suhim stepama i pustinjom. Mnogi od vas ste navikli na ljepotu i muku hoda, aktivnosti koja priziva temeljni aspekt biblijske duhovnosti, kojeg predstavlja figura Abrahama i koji je, još općenitije, svojstven izraelskom narodu i svakom Gospodinovom učeniku: svi smo mi, svaki od nas, „Božji nomadi“, hodočasnici u potrazi za srećom, putnici žedni ljubavi. Pustinja o kojoj govori psalmist odnosi se, dakle, na naš život: mi smo ta suha zemlja koja žeđa za čistom vodom, vodom koja taži žeđ u dubini; naše srce je ono koje želi otkriti tajnu istinske radosti, onu koja nas prati i podupire i u egzistencijalnim sušama. Da, u dubini nosimo neugasivu žeđ za srećom; tražimo značenje i pravac svoga života, motivaciju za aktivnosti koje svaki dan obavljamo. Prije svega smo žedni ljubavi, jer nas jedino ona usrećuje, čini nas da se osjećamo dobro – ljubav čini da se osjećamo dobro –, otvara nas povjerenju čineći da kušamo ljepotu života. Draga braćo i sestre, kršćanska vjera odgovara na tu žeđ. Uzima je zaozbiljno. Ne miče je u stranu, niti traži da je umiri palijativima ili surogatima. Ne! U toj se pak žeđi nalazi veliki misterij: ona nas otvara živome Bogu, Bogu Ljubavi koji nam dolazi u susret da nas učini svojom djecom i međusobno braćom i sestrama.

Dolazimo do drugog aspekta: ljubav koja gasi našu žeđ. Najprije je bila naša žeđ, egzistencijalna, duboka, i sada mislimo na ljubav koja ju gasi. Ovo je sadržaj kršćanske vjere: Bog, koji je ljubav, u svome Sinu Isusu postao je blizak tebi, meni, svima nama, želi dijeliti tvoj život, tvoje muke, snove, žeđ za srećom. Istina je da se ponekad osjećamo poput pustinjske zemlje, suhe i bezvodne, ali je također istina da se Bog brine za nas i nudi nam čistu vodu koja gasi žeđ, živu vodu Duha koja u nama teče i obnavlja nas te nas oslobađa od opasnosti suše. Krist nam daje tu vodu. Kao što tvrdi Sveti Augustin, „ako se prepoznamo u žednom, prepoznajemo se i u napojenom“ (O Psalmu 62,3). Doista, iako toliko puta u svojem životu imamo iskustvo pustinje, samoće, muke, besplodnosti, ne smijemo ipak nikada zaboraviti ovo: „Da ne bismo posustali u toj pustinji – dodaje Augustin – Bog nas zalijeva rosom svoje Riječi […]. Iskušava naš žeđu, ali je potom taži. […] Bog nam se smilovao i otvorio je za nas put u pustinji: Gospodina našega Isusa Krista“, i to je put u pustinji života. „I pobrinuo nam se za utjehu u pustinji, za propovjednike njegove Riječi. Ponudio nam je vodu u pustinji, ispunjajući Duhom Svetim svoje propovjednike kako bi u njima nastao izvor vode koja uzlazi do vječnog života“ (isto, 3,8). Ove riječi, poštovani prijatelji, zazivaju vašu povijest: u životnim pustinjama i mukama koje prate malu zajednicu, Gospodin ne dopušta da vam usfali vode njegove Riječi, posebno preko propovjednika i misionara koji, Duhom Svetim pomazani, siju ljepotu te Riječi. A Riječ nas uvijek, uvijek ponovno vraća na bitno, na srž vjere: dopustiti Gospodinu da nas ljubi kako bismo svoj život mogli prinositi u ljubavi. Zato nam jedino ljubav istinski gasi žeđ. Ne zaboravimo: samo ljubav istinski gasi žeđ.

Upravo je to ono što Isus u današnjem Evanđelju snažnim tonom govori apostolu Petru. On ne prihvaća činjenicu da Isus mora trpjeti, biti optužen od narodnih poglavara, proći kroz muku i potom umrijeti na križu. Petar reagira, on protestira, želio bi uvjeriti Isusa da griješi, zato što po njemu – kako i sami često mislimo – Mesija ne može doživjeti poraz, nikako ne može umrijeti na križu, kao zločinac kojeg je Bog napustio. Ali Gospodin kori Petra, zato što je njegov način mišljenja „po logici svijeta“, govori Gospodin, a ne po Božju (usp. Mt 16, 21-23). Ako pomislimo da je za utaživanje žeđi našeg života dostatan uspjeh, moć, materijalne stvari, to je svjetovni mentalitet koji ne vodi dobrome i stoga u nama ostavlja suhoću veću nego što je bila ranije. Isus nam pak pokazuje put: „Ako me netko želi slijediti, neka se odreče samoga sebe, uzme svoj križ i slijedi me. Jer tko želi spasiti vlastiti život, izgubit će ga; tko izgubi svoj život zbog mene, naći će ga“ (Mt 16, 24-25).

Braćo, sestre, najbolji od svakoga puta je ovaj: prigrliti Kristov križ. U srži kršćanstva je postoji ova potresna vijest, izvanredna vijest: kada gubiš svoj život, kada se u velikodušnosti predaješ služenju, kada riskiraš život darujući ga u ljubavi, kada ga činiš besplatnim darom za druge, tada ti se on vraća u izobilju, ulijeva u tebe radost koja ne prolazi, mir u srcu, unutarnju snagu koja te podupire. Potreban nam je unutarnji mir.

To je istina koju nas Isus poziva da je otkrijemo, koju Isus želi otkriti svima vama, ovoj zemlji Mongoliji. Ne trebaš biti velik, bogat i moćan da bi bio sretan. Ne! Samo je ljubav koja taži žeđ srca, samo je ljubav koja liječi naše rane, samo nam ljubav daje pravu radost. To je put kojem nas je Isus naučio i kojeg je za nas otvorio.

I mi također, braćo i sestre, poslušajmo riječ koju Gospodin upućuje Petru: „Idi iza mene“ (Mt 16,23). To znači: postani mojim učenikom, idi istim putem kojim sam i ja išao i ne misli više na svijet. Onda ćemo, s milošću Krista i Duga Svetoga, moći kročiti putem ljubavi. I onda kada ljubiti znači odreći se samoga sebe, boriti se protiv osobnog egoizma i egoizma svijeta, izložiti se riziku bratskog življenja. Iako je istina da sve to uzrokuje patnju i žrtvu i ponekad znači i da se moramo uspeti na križ, također je još veća istina da kada gubimo svoj život zbog Evanđelja, Gospodin nam ga daje u izobilju, punog ljubavi i radosti, za vječnost.

Prijevod: Jozo Š., polis.ba. Izvor: vatican.va