Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Dietrich Bonhoeffer: Glas savjesti
Odgovornost koja bi prisiljavala na djelovanje protivno savjesti, samu bi sebe osudila. Nikada se ne može savjetovati da se djeluje protivno vlastitoj savjesti. U tome je složna cijela kršćanska etika
Glas savjesti
Odgovornost za bližnjega ima svoju granicu u nedodirljivosti glasa savjesti. Odgovornost koja bi prisiljavala na djelovanje protivno savjesti, samu bi sebe osudila. Nikada se ne može savjetovati da se djeluje protivno vlastitoj savjesti. U tome je složna cijela kršćanska etika.
Ali što to znači? Savjest je glas ljudske egzistencije koji poziva na jedinstvo sa samom sobom, glas koji nije uvjetovan našom voljom ili razumom. Pojavljuje se kao optužba zbog izgubljenog jedinstva i upozorenje je o vlastitoj samoizgubljenosti. Ne usmjerava se prvenstveno na djelovanje, nego na bitak. Prosvjeduje protiv djelovanja koje ugrožava jedinstvo bitka sa samim sobom.
U ovom formalnom određenju savjest ostaje instanca kojoj bi se bilo izrazito neprihvatljivo suprotstaviti. Nepoštivanje glasa savjesti mora za posljedicu imati razaranje vlastitog bitka, raspad ljudske egzistencije. Djelovanje protivno savjesti vodi samouništavajućem djelovanju protiv života. Odgovorno djelovanje koje bi u ovom formalnom smislu htjelo naškoditi savjesti, bilo bi u biti neprihvatljivo.
Izvor: Ethik, str. 276.
***
Savjest, sram pred Bogom
Adam nije više mogao stajati pred svojim Stvoriteljem (Post 3, 8-13). … Pad mu nije dovoljan, ne može dovoljno brzo pobjeći. Ovaj bijeg, ovo Adamovo skrivanje pred Bogom nazivamo savješću. Prije pada nije bilo savjesti. Tek kroz razdor sa Stvoriteljem, čovjek postaje podijeljen u samom sebi. I upravo je funkcija savjesti u tome da čovjeka tjera na bijeg od Boga. Na taj način on u osnovi priznaje ispravnost Božje volje u odnosu na svoju, ali mu, s druge strane, bijeg omogućava da se osjeća sigurnim. Savjest tjera čovjeka od Boga u sigurno sklonište. Tu, u udaljenosti od Boga, on sam postaje sudac i izbjegava Božji sud. Sada on doista živi po vlastitim mjerilima dobra i zla, iz svoje unutarnje podijeljenosti.
Savjest je sram pred Bogom, u kojem se istovremeno skriva vlastita zloća i u kojem čovjek samoga sebe opravdava, ali je istovremeno, protivno našoj volji, u njemu sadržana upućenost na druge. Savjest nije Božji glas u ljudima, nego upravo obrana od toga glasa, koja kao obrana, opet protivno našem znanju i volji, upućuje na taj glas.
Izvor: Schöpfung und Fall, str. 119.