III. korizmena nedjelja | Susret dvoje žednih

 Iv 4,5-42

Čežnja i duhovnost usko su povezane. Čežnja vodi duhovnosti. Život je ostvaren u mjeri u kojoj čeznemo za višim dobrom. I žena s Jakovljeva zdenca iz ovonedjeljnog evanđelja puna je čežnje za onim više, no nikako zadovoljna onim što je do sada doživljavala.

U kojem se kontekstu događa njezin susret s Isusom? Isus se iz Jeruzalema vraća u Galileju. To je mogao učiniti i tako da u nju uziđe dolinom Jordana. Cesta je bila ravnija, sigurnija i omogućavala je da se izbjegne Samarija, zemlja čiji su stanovnici stoljećima bili toliki neprijatelji Židova koji su ih smatrali nečistima i hereticima. Ne iznenađuje da ih zbog toga tamo nisu ni primali (usp. Lk 9,52-53). Unatoč tome – piše evanđelist – Isus je „morao proći kroz Samariju“ (ἔδει δὲ αὐτὸν διέρχεσθαι διὰ τῆς Σαμαρείας, Iv 4,4).

„Dužnost“ je to koja izražava božansku nužnost: u poslušnosti Bogu, da ispuni svoje poslanje. Isus prolazi kroz tu zemlju upravo zato što je poslan ne samo „svojima“. Zbog toga će primati uvrede onih koji ga ne razumiju: „Ti si Samarijanac i imaš zloduha“ (Iv 8,48). Ipak, Isus pristaje susresti se s onima koje se drži neprijateljima i bezbožnima. Štoviše, on odlazi tražiti ovaj prezreni narod i postaje Samarijanac među Samarijancima, zaustavljajući se kraj zdenca, kao što je onaj Samarijanac u prispodobi pristupio čovjeku kojeg su pretukli razbojnici (usp. Lk 10, 33-35).

U podne, kada je temperatura oko 40 stupnjeva, kod tog zdenca u gradu Siharu u Samariji, susreće spomenutu Samarijanku. Isus ciljano traži kontakt s njom. Zašto to čini? Ona je pripadnica „neprijateljskog“ naroda, žena s kojom muškarci u javnosti ne razgovaraju te, povrh toga, ima i sumnjivu reputaciju preljubnice. S njezine strane, iskorištavana i napuštena žena izbjegava ljude jer oni izbjegavaju nju. Dosta joj je prezrivih ili sažaljivih pogleda moralizatora, kao i gadnih, bolnih pitanja. Stoga ona po vodu na zdencu (prasl. stъdenьcь, studenac) ili bunaru (tur. pınar, izvor, vrelo) dolazi po podnevnoj žezi kada većina ljudi odmara i drijema, a ne rano ujutro ili u sumrak kada nije tako vruće.

„Isus je umoran od puta sjedio na zdencu“ (Iv 4,6). Žedan je, ali nema čime zahvatiti vode. Zato moli ovu neznanu ženu: „Daj mi piti“. Čuvši te riječi od jednog Židova, ona se zadivi: ta on je neprijatelj, netko tko bi se trebao osjećati superiornijim od nje. Samarijanka je od židovskog muškarca mogla očekivati ​​samo prezir. Umjesto toga on s njom postaje prosjak. Ovdje pokazuje istinski autoritet, odnosno svoju sposobnost – kako ukazuje latinski auctoritas, augere – uvećati drugoga, činiti da drugi raste. Između Isusa i žene pada „pregrada razdvojnica“ (usp. Ef 2,14), odnosno dvije: zid zbog neprijateljstva između Samarijanaca i Židova te kulturološki i religijski zid nepravedne nejednakosti, koji je sprečavao da muškarac, osobito rabin, razgovara sa ženom.

Slijedi daljnji razgovor koji, poput kante kad zahvata vodu, tone sve dublje i dublje do stvarno važnih stvari koje ljude pokreću. Odakle da dobijem „vodu živu“ koja stvarno gasi moju žeđ za životom? Kada će moja čežnja za ispunjenim i uspješnim životom doista pronaći dom na mojoj pustolovini kroz život? Kako kroz napornu svakodnevicu pronaći put do duševne i duhovne svježine i mentalne otpornosti koje ne samo da mi omogućuju da se nosim sa životom, već i vode do prave sreće?

Isusov susret sa ženom koja je imala pet muževa, a sada živi sa šestim i još uvijek nije uspjela pronaći sreću i zadovoljstvo, pruža joj mogućnost da susretne sedmog, Isusa. Broj sedam je broj izobilja. Isus joj nudi da utaži svoju žeđ za životom i ona to želi. „Možeš to imati“, kaže Isus. „Ali to će ti promijeniti život. Imat će posljedice na tvoj život.“  On nudi „vodu živu“.

Neumoljiva čežnja nalazi ispunjenje. Ne kroz prolaznost ljepote, nego kroz ljepotu prolaznosti. Žena „ostavi svoj krčag“ (Iv 4,29) i odlazi u grad. Sam ljudski susret s Isusom preobrazio ju je u novo stvorenje, učinivši je svjedokinjom i evangelizatoricom. I tako ona, nakon podsjećanja na činjenice, predlaže tumačenje: „Da to nije Krist?“. Onima koji je slušaju ne nameće dogmu, niti istinu izraženu krutim izrazima, već predlaže misao koja će im omogućiti da izaberu u slobodi, potaknuti ljubavlju. Ona sugerira, ne zaključuje, i tako raspiruje želju za susretom. I „mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila“ (Iv 4,39).

„Vjera se rađa iz slušanja“ (usp. Rim 10,17), reći će Apostol. Vjera Samarijanke rođena je iz slušanja Isusa, vjera njezina naroda rođena je iz slušanja ove žene. A iz vjere proizlazi znanje, iz znanja ljubav: to je kršćanski događaj, divno sažet u susretu dvoje žednih ljudi!

Branko Jurić