Bihać, anatomija

Bihać, anatomija

to nije nostalgija.
suviše često sam ovdje
i suviše blizu
da bih žalio i tugovao
za prošlim i izgubljenim.

to nije navika.
suviše rijetko sam ovdje
i suviše daleko
da bih bio površan i ravnodušan
spram preživjelog i živog.

to je nešto
mnogo dublje
ukorijenjeno,
mnogo pliće
raskorijenjeno.

ta rijeka,
sa svojim slapovima i bukovima,
svojim brzacima i tišinama,
svojim rukavcima i pritokama,
moja je toliko da ja sam to,
da to je ja.
to je moj krvotok,
srce, aorta, vene, kapilare
– uzburkan red.

te ulice,
pa njihovi trgovi, mostovi, mahale, sokaci,
moji su toliko da ja sam to,
da to je ja.
to je moj skelet,
kičma, sve kosti i koštana srž
– snaga i krhkost.

te građevine,
zgrade i kuće,
stare i nove, lijepe i ružne,
i crkve i džamije, i groblja i mezarja,
i svi čudnovati dodaci i spomenici,
moji su toliko da ja sam to,
da to je ja.
to su moji mišići i tkiva
– vezivna i bezvezna.

ti ljudi,
poznati i nepoznati,
moji su toliko da ja sam to,
da to je ja.
to je moj mozak
sa živcima i ganglijama
– sva moja pamet i glupost,
osjećajnost i bezosjećajnost.

ukratko:

taj grad
nije samo grad,
nego je i ja.
to ja
nije samo ja,
nego je i grad.

bez volje i napora,
čak i protiv njih,
tako jest i tako biva,
tako će biti i bivati
– u sve vijeke vjekova.

Hrvoje Jurić, polis.ba

Hrvoje Jurić rođen je u Bihaću gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je filozofiju i komparativni studij hrvatske kulture na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i poslijediplomski studij filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Redoviti je profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.