Roberta Nikšić | Pjesme III

Molitva za Pse i Migrante

Da vas ne gaze, ne šutaju, kosti i zglobove da vam ne lome
Da vas kao lopove ne hvataju i smještaju u boksove na kraju nedođije
Da za vas ne postoje lanci, žice i granice
Da vas ne zovu paščadijom, misleći da je to pogrda
Da se otresete svih buva, svrabova i krpelja što dobro žive od vaše nesreće i
Da ne moraju svaku baš dobrotu dokumentirati oni što vas hrane mrvicama
Našu ljubav da ne morate prositi i
Da nam budete na spas, a ne propast
I na kraju
Da vas negdje čeka kućica veća i od raja i od dženeta
I da vam ljudi gospodari ne budu, nego bar prijatelji ako ne i familija.
Živjela sloboda!

---

Bajka za skitnice

Bio jednom jedan što je kuću svoju razapeo ispod autobuske nadstrešnice.
Kuhinju, primaću, spavaću, lijepo uređene, suncu otvorene.
Jedna dekica, jedna vreća za spavanje, kutija datulja, boca mineralne,
Danima je tako prebivao, i brojao udaljenost između jutra i prvih zvijezda, Bosne i Hrvatske, Hrvatske i Slovenije, Slovenije i Italije,
broj koraka i broj sagorijelih zvijezda. Šest je dana prolazilo.
U međuvremenu Bog je bio zauzet stvaranjem svijeta, u sedmi kad se bude odmarao, i crtu povlačio
je li, ili nije, sve dobro stvoreno
u oči će mu upasti ta divlja maslina, što na obilju sunca i ništa zemlje dobro urodi samo da druge prehrani, i Bog će tada razlupati suhozide što ga dijele od masline,
I sedmoga će dana
Srce sebi tako veliko stvoriti da ga svaka skitnica može slobodno gristi, trgati, i svakim će se ugrizom
to ludo srce obnavljati
kucati zvijezdama,
more će ga svaku noć gutati
a zemlja jutrima rađati
i bit će znak, na horizontu daleko, da ne bira koga će ogrijati, ali svakako ima svoje miljenike, skitnice.

---

Izgnanstva

Davno je sve počelo
još u modrinama i
joŝ prije devet milijuna godina
zla se narav kotrljala morskim dubinama
Umorno od
ljuljanja svog divljeg okota
more nas je kao neželjenu kopilad ispljunulo
da gamižemo i pužemo
sve dok se na noge ne osovimo
da jedni drugima kičmu savijamo
i kosti glođemo.
Slutilo je žalosno naše prve korake pa
ipak, more je govorilo
Jednom će biti dobro, jednom će biti dovoljno jer
neumjereno naivno
more je gledalo
sve dobro što je iznjedrilo
bilje svakovrsno, gorko i ljekovito
Zvjerinje blago i golemo što uzima samo potrebno, tek da gladno ne bi ostalo
I to jadno stvorenje što nikako da slobodno prohoda. Nikako da se na prirodu ugleda.
Svejedno, more sažaljivo šapuće
svom divljem okotu
u svakoj plimi i oseci
Jednom će biti dobro, jednom će biti dovoljno
kao bilje, kao zvjerinje živjeti.
Kao voda svima doticati.

---

Eutanazija

Na radiju, uz cestu prometnu,
zapovijedi i molitve
to glas se Božji utrkuje
zagrmi
pa načas utihne
kao razigrano štene pod škripom kočnica
trešti muzika a Bog u vjetar odlazi
kao ispušni plinovi
Njiše se rublje na štrikovima
slogovi molitve i ptice s grane polete
Vjetar nosi šumove
Bog je roba iznošena
suncu previše izlagana
U nju ćemo se obući kad nas budu gledali
Ne bi li sramotu svoju sakrili
I vjetar njiše štrikove, miriše na prve vatre
jesenje, na dimove
na sudžuk što se lagano na vatri grijao
Isušio, odrvenio, život iz njega izmilio
Po potrebi ćemo ga prigristi
I biti siti i boga, i sile, i glasnosti
A veš će se nježno njihati i lišće lahoriti
I sva će suptilnost šaputati
Da ne moramo tako glasno, tako upadljivo
vjerovati
dok Bog se sakriva
kao da je neko
žensko stidljivo.

---

Brzom cestom u Miholjsko ljeto

Crveni kočići mjere puls livadi
malo je, malo života preostalo
tikatakaju još drenjci i trnjine
smrt iza gloginja ušančena
lijeska se kao zmija u kružnim tokovima.
jablani, oblaci i sokoli
i ne slute budućnost što dolazi.
Lahori, izvjesno je
ptice upravljaju vjetrom
a mi ljudi napretkom
Iz jedne magle u drugu, brže ćemo prispjeti
I više ćemo, daleko više imati
Stvari sve, nepotrebne i suvišne,
jer neophodno se u brzini ispusti
I brzo ćemo se, brzom cestom premetati
kao artikli na blagajni,
reciklažni materijal plastični,
Roba kvarljiva,
na popustu i rasprodajama, zero ljudskosti.
Zamijenit će nas boljim modelima, al’ nema veze, sve to neće dugo trajati.
Brže ćemo stizati tamo gdje smo naumili, da bismo manje vremena imali.
U toj brzini, plitko ćemo disati, tko da u suštinu zagrabi.
Više ćemo i kuće graditi
S lijepim žaluzinama i teškim ključima u bravama
jer nećemo u njima prebivati
Zašto bi
Kad nismo u životu svom prisutni
Skutreni kao fetusi pod neprobojnim ljuskama
Valjalo bi snažnije zamahnuti
Sve razlupati
Samo tko će sve to u toj brzini stići.

---

Kućenje bolesti

Dvije na putu prema bolnici
gegavo kao patkice prema pojilištu
kući će se vratiti samo da prespavaju
Sutradan, i svaki dan
rituali će se ponoviti
one razgovaraju o bolesti kao odraslom djetetu
što ga paze i njeguju i od sebe ne puštaju
samoće zalijevaju njihove tegobe kao žedne biljkice
I one stasaju nebu pod oblake
bez dijagnoze same bi na svijetu ostale.
U čekaonicama sjede među sebi ravnima
Ti drugi opet uče svoje novorođene rakove na prve korake, tablete i terapije
Nevoljena bića nađu sebi načina da budu voljena
Nekoga tko će ih do kraja, do kosti
U dobru i zlu
Voljeti i mučiti.
Nekoga s kim će se skućiti.

---

Jedna ciganjska

Ona još nama jedino pripada
teglimo je za sobom posvuda, u tužnim našim i šarenim čergama.
Staru i oronulu, krpamo je kao šerpu obrdanu
ribamo čađava ulegnuća pijeskom i crnim prstima
sve dok se ne ulašti kao nova, kao nekada.
Kao polomljene kišobrane,
ispravljamo njene žice ulubljene
I s takvim neuglednim zaštitama
glave svoje čupave sklanjamo
od izljeva kišurina
po širokim svjetskim drumovima
i hodamo, i gacamo, tabanamo i glavinjamo
I ona nas štiti i zaklanja
na životu održava
I takva ukrpljena
I takva polomljena
I takva nikakva
Bosna čergališće
Bez nje gole bi i bose ostale
crne naše duše ciganjske
Ovako, puni odnjegovane magle u prsima
pseći naučeno
znamo usrdno
dane svjetlije od nje isprositi
Jer i sunce njeno zubato
u vrat očnjake kad zarije
blaže je i nježnije
od stotinu hiljada tuđih sunaca.

---

Roberta Nikšić, polis.ba

---

Roberta Nikšić | Pjesme, Pjesme II

---