Sveci: ljudi slobodni za ljubav

Nije potrebno čitati Heideggera da bi shvatili kako je čovjek upućen prema smrti i kako svoj život vrednuje sa stajališta vlastite konačnosti. Prije smrti želimo što više toga postići i ostvariti jer znamo da ona donosi nasilni prekid svega prijašnjega. Čovjek živi, raste, voli, radi, gradi odnose, ima planove i jednoga dana sve to prestane. Smrt je granica svake želje i inicijative, preko koje više ne možemo jasno vidjeti i razumjeti što dolazi.

Kršćanska vjera u vječni život nije jednostavna negacija smrti. Ne promatra smrt kao nekakvu obmanu koja ne zaustavlja „pravi“ život. Vječni život u koji vjerujemo je, naime, više od beskonačnog produženja sadašnjeg života. Ako bi se ono što je slomljeno, što je neostvareno i nerazvijeno, produžilo u vječnost, to bi značilo samo vječnu frustraciju i očaj. Uskrsnuće zato nije povratak u ovaj isti život. Ni Isus se nakon uskrsnuća ne vraća jednostavno onome što je bio prije smrti. Ipak, uskrsava tjelesno, pokazujući da je zemaljski život mjerilo vječnog života.

Utjelovljenjem Boga se briše neprolazna granica zemaljskog i nebeskog, prolaznog i vječnog. Utjelovljenje posvećuje zemaljsku stvarnost, čineći je mjerilom vječnosti, a ujedno prizemljuje vječnost, čineći je ovisnom o slobodi koju karakterizira ovostranost. I u posvećenoj ovostranosti i u prizemljenoj vječnosti nestaje dominacije snage i sile, privilegija moćnih i odabranih te reda uvjetovanog nečijom samovoljom. Ni zemlja ni nebo ne smiju biti manipulirani ni od koga. Istovremeno, posvećena sloboda otvara mogućnost da taj red stvarnosti može biti odbačen. To odbacivanje vodi ka logici grijeha ili logici smrti. Nasuprot tome, pozvani smo birati logiku evanđelja, odnosno logiku vječnog života.

Svetost je prihvaćanje te božanske logike, tog istinskog reda stvarnosti. Počinje ondje gdje čovjek u slobodi prestaje živjeti samo za sebe prihvaćajući radosnu vijest utjelovljenja, Božji osloboditeljski zahvat u Isusu Kristu. Bog nas tada oslobađa za život, oslobađa od onoga što nas zatvara u sebe i otvara nas prema njemu i prema drugima. Logika smrti, nasuprot tome, teži brzom samoostvarenju kroz moć i posjedovanje. U toj logici nema mjesta za Boga i drugoga, već se sve podlaže vlastitoj ugodi i očuvanju. Vođena zemaljskom inercijom, ona teži samodostatnosti i samoočuvanju, zarobljavajući čovjeka u navezanosti i strahu.

Uskrsnuće stoga nije samo obećanje onoga što će se dogoditi nakon smrti. Ono je prije svega nada koja mijenja način na koji živimo. Čovjek koji vjeruje u uskrsnuće ne mora svoj život grčevito čuvati, dokazivati i osiguravati pod svaku cijenu. Može se darivati, može služiti, može oprostiti, može stati uz slaboga, jer zna da život ne završava onim što mu ovaj svijet može dati ili oduzeti.

Sveci, jednako tako, nisu ljudi koji su jednostavno bili „dobri“ prema nekim religijskim kriterijima. Oni su ljudi koji su dopustili Bogu da uđe u njihov život i da ih oslobodi za ljubav. Zato među njima nalazimo ljude različitih karaktera, poziva, kultura i životnih okolnosti. Ono što ih povezuje je činjenica da su dopustili Bogu da ih oslobodi od sebe samih kako bi mogli živjeti za druge.

Svetost nužno ima i osobnu i društvenu dimenziju. Čovjek koji se oslobađa vlastitoga egoizma postaje sposoban vidjeti drugoga. Čovjek koji se oslobađa potrebe da sve posjeduje može dijeliti. Tko se oslobađa potrebe za moći može služiti. Tko se oslobađa ravnodušnosti može stati uz onoga koga drugi ne vide. Bog ne gleda povijest iz perspektive moćnih ni očima pobjednika, kao što čine oni koji nasljeduju logiku smrti. U Isusu se Bog identificira s onima koji su odbačeni, poniženi i osuđeni, s onima čiji je život ljudska moć pokušala ukloniti iz povijesti. Uskrsnuće tada znači da žrtva nije uzaludna jer Bog potvrđuje život onoga kojega je ljudska nepravda odbacila.

Svetost je, dakle, uvijek povezana s oslobođenjem drugih. Ne možemo istinski prihvatiti Božje oslobođenje ako istodobno pristajemo na ono što druge ljude drži u poniženju, siromaštvu, nasilju ili nevidljivosti. Tko je oslobođen Kristom, postaje osjetljiv na ono što drugoga zarobljava. To je i razlog zbog kojega je sjećanje i čašćenje svetaca tako važno za kršćansku vjeru. Kada ih se spominjemo to je naš čin zahvalnosti, ali i čin pravde jer odbijamo dopustiti da nestanu ljudi koje je povijest već jednom pokušala učiniti nevidljivima. Kada Crkva pamti svoje mučenike, svoje siromašne, svoje svete i sve one koji su živjeli i umrli u vjeri, ona svjedoči da pred Bogom ne postoje beznačajni životi.

Život onoga koji je bio malen, odbačen ili ponižen pred Bogom je vrjedniji od života moćnoga i slavljenoga. Zato danas slavimo sve one koji su prihvatili logiku evanđelja, one u kojima je ljubav postala način života, one koji su svoj život pretvorili u dar i koji su pokazali da čovjek svoju puninu ne pronalazi tako da se zatvara u sebe, nego tako da se otvara Bogu i drugima. Neka i nas zagovaraju da postanemo takvima.

Stanko Perica