Sveta Terezija od Djeteta Isusa | Velika u malenosti

Na istom ovom mjestu, već treći put se zatičem da pišem o Maloj Tereziji. Tko je koga birao, posve je nebitno. Očito je nešto izostalo. Utičem se za pomoć Tomašu Haliku, on na radnom stolu drži sliku svetice. Prati ga svakodnevno.

Njegov put s njom je zanimljiv. Isprva mu išla na živce infantilna pobožnost oko nje, i sve te kičaste sličice, i kipići i ružice. Svejedno ona ga ustrajno pratila, odrastala u njegovim očima, i on i ona. Pratim taj put kroz Halikovu knjigu Strpljenje s Bogom, Pripovijest o Zakeju danas, u izdanju Svjetla riječi, prije nego će ono skrenuti na put infantilnosti. Svejedno, ostao je stari polog koji i dalje odgaja i nadahnjuje. Sjeme gorušice. No vratimo se Haliku.

Kako sam kaže, sve ga je više očaravala. Stavom da mali, svakodnevni život nije uopće mali, nego da se velikost očituje, otjelotvoruje u svakodnevnim odlukama da se rutini, prozaičnosti svakodnevice udahne ljubavi, radosti, novi dah. Nešto poput novog stvaranja. Svojim slabostima, manama, ranama, dopustiti da se otvore i puste svjetlosti i dobrote. Te “male”, svakodnevne borbe su velike. Iz njih izrasta nešto veliko.

Najtrnovitiji od svih putova je upravo taj “maleni”. U svakodnevici ostati upornom, radosnom, zahvalnom, u mukama današnjice. Terezijino vježbalište bili su zidovi samostana, smjene tišine i molitve, zloba sestara. Svatko od nas najbolje poznaje svoje vlastito vježbalište. Na kraju, njen put završava velikim crescendom. Tišinom. Prazninom, tamom, maglom. Skrovitim Bogom. Napuštenošću usred muke umiranja. Dok se smrt približava molitva joj se svodi na “najgore misli materijalista”. Ostaje bez vjere. “Krist je vodi u podzemni prostor u kojem nikakvo sunce više ne sija”. Iz svoje tame, Terezija iznosi nešto novo. Zna kako je drugima. ” Sjeda za isti stol sa svojom braćom i sestrama nevjernicima i jede isti kruh”, i moli Krista da je od tog stola ne udaljava. Halik čita biografiju i misli Svete Terezije lišene naknadnih cenzura i pobožnih premaza očiju kod Tomasa R. Nevin-a: Therese of Lisieux, God’s Gentle Warrior. Svetica bez vjere. Za razliku od osuda svog vremena koje ateizam smatraju grijehom, ona postaje solidarna. Zna što znači biti bez vjere. Zna kako je. Ali nije bez ljubavi. Ta spona ostaje, bez obzira na sve.

I onda Halik dolazi do rečenice: „Nije ni čudo da su svećenici radnici u Francuskoj za svoju zaštitnicu izabrali upravo svetu Malu Tereziju a svoje sjemenište podigli u Lisieuxu“. Kako mi je taj podatak nepoznat novi se put otvara. Dalibor Milas pisao je o fenomenu i historijatu pokreta svećenika radnika u članku u Obnovljenom životu, dostupnom na: Ideja svećenika radnika.

Pokret je dakle ponikao u Francuskoj, bez velikog plana i misije. Ona se ocrtavala usput, radom i bivanjem uz radnike. Na početku, bio je jedan koji se osmjelio i lučkim radnikom postao. U osvit Drugog svjetskog rata. Uskoro, drugi svećenici odlaze raditi u industrijske pogone. Shvatili su da je jaz između radnika i Crkve veliki jer su udaljeni načinom života. Jer ih nema usred njihove svakodnevne muke. Njihov “mali” put ne poznaju. Radnici taj put puno teže prelaze. Silaze nad ambis radničke muke.

Pokret svećenika radnika u industriji dobiva sve veći broj pristalica. U jeku rata kad 800 000 Francuza biva deportirano na prisilni rad u tvornice oružja u Njemačkoj, Biskupska konferencija Francuske šalje, infiltrira 25 svećenika radnika da budu uz svoje zemljake. Trojica gube život u koncentracionim logorima. Već pedesetih broj se povećao na stotinjak. Iskustva radničke eksploatacije na vlastitoj koži, borba sindikata za radnička prava, iskustva susreta sa sindikatima, sve to završava sudjelovanjem svećenika u štrajkovima, mirnim protestima, zalaganjem za bolje radne uvjete i plaću radnika. Kap koja prelijeva čašu je uhićenje svećenika na mirnim prosvjedima, i tada, kasnih pedesetih pod pritiskom Vatikana radnici svećenici bivaju “umirovljeni”. Mnogi bivaju neposlušni. Neki sami napustiše crkvu, a neki su isključeni iz staleža. No, vjetar II Vatikanskog koncila donosi novu svježinu. Revitalizira se pokret svećenika radnika kao poseban znak solidarnosti, brige, otvorenosti, znak vremena i novi oblik pastorala. Sjeme jednom posijano ponovo niče. Ponovo svećenici “sjede za istim stolom sa svojom braćom i sestrama i jedu isti kruh”. Put svećenika radnika, fizičkih i manualnih radnika se grana, širi zemljama Europe. U Latinskoj Americi već je bio postojao. Nije još stigao u naše krajeve.

Ovaj detour sa radničkim svećenicima nije tu da bi pridikovao što bi svećenici trebali ili ne bi trebali raditi. Nego više da razmatranje o tome na koji način svetost svetaca oblikuje, nadahnjuje naraštaje, što iza sebe ostavlja, koliko novih putova, novih načina promišljanja, kreativnosti i hrabrosti. Koliko je daleko mala Terezija malim putom otišla.

Tako, zamišljam propovjedi lučkog radnika o mrvicama, psićima, kruhu, prvim i posljednjima,  ljiljanima u polju, sve te riječi nove nijanse poprime nakon tegobe luke i pregaženog fizičkog tijela. Nakon poraženosti, iscrpljenosti, tame samoće. Nešto poput Terezijine tame, magle i praznine. Iz nje, rađa se solidarnost i druga vrsta nježnosti. Da muku podijelite. A da ono što nije od Boga radom uklonite.

Roberta Nikšić