XXV. nedjelja kroz godinu | Ne za plaću, nego iz ljubavi

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’
Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’
Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’
Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«

---

Ove nedjelje je pred nama jedno od onih Evanđelja čiji je sadržaj lako razumjeti, ali čija je poruka duboka i izazovna. Gospodar vinograda cijeli dan poziva radnike, a na kraju svima daje istu plaću, bez obzira na to koliko su dugo radili. Na prvi pogled razumno je stati na stranu onih koji su radili od ranoga jutra i reći: „To jednostavno nije pošteno.“

Nije teško prevesti ovu priču u današnji kontekst. Zamislimo da imamo plaću od tisuću eura mjesečno. Poslodavac krajem mjeseca zaposli još jednoga čovjeka koji radi samo nekoliko dana, a onda mu isplati istu plaću kao nama. Bili bismo ljuti i vjerojatno bismo rekli poslodavcu: „Ako imaš viška novca, bolje bi bilo da si ga dao meni.“ Naša bi računica bila potpuno jasna i ispravna: više rada znači veću zaslugu, a veća zasluga znači veću nagradu.

Ili zamislimo studenta koji tjednima uči za ispit. Uči danima, odriče se slobodnog vremena, ozbiljno se priprema i na kraju dobije najbolju ocjenu. Nakon njega dolazi drugi student koji uopće nije učio, nego je u hodniku čuo što profesor pita i nekako odgovori na ista pitanja te također dobije najbolju ocjenu. Teško je zamisliti da bi prvi student mirno rekao: „Baš lijepo, drago mi je zbog njega.“

Ovaj nam primjer ipak pomaže napraviti korak prema evanđeoskom poučku. Ako student počne misliti da je njegovo učenje bilo uzaludno zato što je netko drugi do dobrog rezultata došao lakšim putem, onda postoji problem koji je dublji od same ocjene. Takav student još nije shvatio da se neke stvari u životu ne rade samo zbog naknade koju ćemo za njih dobiti, nego zato što nas same po sebi izgrađuju i jer u njima postoji vlastiti smisao.

Čovjek ne uči samo da bi dobio ocjenu. Uči da bi postao sposoban, da bi nešto razumio, da bi jednoga dana bio dobar liječnik, učitelj, inženjer, teolog ili bilo što drugo za što se priprema. Ako je jedina motivacija ocjena, onda će se znanje uvijek činiti kao sredstvo prema nečemu drugome. Ako je cilj postati sposoban i dobar u onome što radiš, onda je samo učenje već dio nagrade.

Tragično stradali španjolski pisac Federico García Lorca u jednoj svojoj pjesmi kaže: „Poezija ne traži sljedbenike, nego ljubavnike.“ Naime, poezija se ne stvara tako da se nauče i prakticiraju poetska pravila, nego je potrebna emocija, strast. Isto vrijedi za kršćanstvo. Ono nije poziv da budemo samo izvršitelji propisa i sakupljači zasluga, nego da zavolimo život s Bogom.

Isti zakon ljubavi vrijedi za mnoge najvažnije stvari u životu. Roditelji se brinu za svoju djecu i naravno da im je lijepo čuti „hvala“, da žele priznanje i da ih ponekad zaboli kada njihova ljubav ostane neprepoznata. Ali roditelj ne podiže dijete zato da bi jednoga dana dobio plaću za sve što je učinio. Ljubav prema djetetu ne funkcionira kao radni odnos u kojem na kraju mjeseca očekujemo obračun.

Jednako tako, Bog nas ne poziva da budemo njegovi radnici u smislu zaposlenika koji odrađuje svoje sate i na kraju očekuje isplatu. On nas poziva u odnos sa sobom, u avanturu života s njim, u vjernost njegovoj volji, u služenje drugima i izgradnju svijeta koji nam je povjeren. Plaća nije samo ono što dolazi na kraju; sama mogućnost da živimo takvim životom već je dar.

Zamislimo čovjeka koji je po naravi dobar, nesebičan i spreman pomoći drugima. Daje svoje vrijeme, primjećuje tuđu potrebu i pokušava nešto učiniti. Od toga često nema nikakve materijalne koristi, a nekad će mu se drugi čak i rugati jer se „previše troši“. Ali takav je čovjek već primio svoju plaću: postao je čovjek kakav želi biti.

To je logika evanđeoske velikodušnosti bez koje je nemoguće istinski živjeti kršćanstvo, bez koje ga pretvaramo u „duhovnu svjetovnost“, kako bi rekao de Lubac. Van te logike vjera nema smisla. Molitva je van te logike besmislena: Bogu govorimo ono što on već savršeno zna i tražimo što on zna da nam je potrebno. Ali u logici evanđelja molitva je dijeljenje života s onim koga volim, tko me nadahnjuje, tko mi daje smisao.

To je logika utjelovljenja: Isus je Sin, a mi smo djeca Božja. Naš odnos s Bogom nije odnos zaposlenika i poslodavca, sluge i nalogodavca, nego odnos članova obitelji. Članovi obitelji ne vode svaki dan evidenciju koliku su učinili za svoju obitelj i koliko im zbog toga pripada. Oni sudjeluju u životu obitelji zato što je to njegova obitelj. Radnici iz prispodobe se pak ponašaju kao da je vinograd tuđi, kao da rade za nekoga tko zarađuje na njihovu radu i od kojega moraju izvući što veću naknadu. Isus želi promijeniti tu mentalnu sliku: Božji vinograd nije tuđe radno mjesto; to je naš dom.

Ista se stvar događa u prispodobi o izgubljenom sinu. Stariji se sin ljuti kada vidi kako otac prima njegova brata koji je sve potratio. Prigovara kao radnik koji je godinama odrađivao svoj posao i sada traži naknadu: „Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed.“ Njegov je problem upravo u tome što je živio kao zaposlenik u vlastitoj kući, a ne kao sin u vlastitoj obitelji. Otac mu zato mora pokazati nešto temeljno: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.“ Problem, dakle, nije u tome što je stariji sin radio, nego u tome što nije razumio gdje se nalazi i za koga radi.

Pitanja koja nam današnje Evanđelje postavlja su stoga izazovna: Živim li svoju vjeru kao član obitelji, kao dijete Božje, kao kći/sin Crkve? Je li mi Crkva/župa/zajednica samo institucija za koju pitam što mi daje, što mi duguje i jesam li dobio dovoljno? Ili, ako je to moja obitelj, što za nju mogu učiniti, kome mogu pomoći, gdje mogu preuzeti odgovornost?

Ista pitanja se postavljaju s obzirom na svijet u kojem živimo. On može biti naš neprijatelj, naš zatvor, ili naš prijatelj, naš dom. Ako ga gledamo kao neprijatelja, onda se povlačimo iz njega, čuvamo svoje vrijeme i energiju i pitamo se zašto bismo se trudili oko nečega što ionako neće uspjeti. Ali Knjiga Postanka kaže da je Bog, stvarajući svijet, vidio da je ono što je stvorio dobro. U taj isti svijet je ušao Krist, postao čovjekom i dijelio našu ljudsku stvarnost. Ako se Krist tu utjelovio, onda ovaj svijet nije nešto od čega treba pobjeći, nego prostor u kojemu vrijedi ljubiti, služiti, graditi i zauzimati se za dobro.

Zato kršćanska vjera nije bijeg od života, nego drukčiji način gledanja na život. Kada znamo da smo djeca Božja, svijet više nije samo mjesto u kojem moramo izboriti svoje mjesto, a drugi ljudi nisu samo konkurencija u utrci za ograničene resurse i nagrade. Svijet postaje prostor koji nam je povjeren, a drugi ljudi postaju ljudi s kojima dijelimo zajednički dom. Najveća plaća koju možemo primiti je već u tome što smo pozvani sudjelovati. Pozvani smo biti djeca Božja, živjeti u njegovoj blizini, služiti, ljubiti, stvarati dobro i zajedno s njim izgrađivati još bolji svijet, kraljevstvo nebesko.

---

Stanko Perica

---