Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXIV. nedjelja kroz godinu | Nije li trebalo…
Ima nas koji ustrajavamo, i to posve mirne duše, u neopraštanju ne samo pojedincima nego cijelim kolektivima: vjerskim i/ili narodnim. Ne radi se ovdje, da budemo posve jasni, o tome da ne možemo oprostiti, da se mučimo s opraštanjem, nego o tome da jednostavno smatramo da ne trebamo opraštati, da to nismo dužni činiti, da nam status žrtve, stvarne ili umišljene, oslobađa od dužnosti opraštanja
Mt 18,21-35: Tada pristupi k njemu Petar i reče: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ Kaže mu Isus: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.“
„Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.“
„A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.
Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.“
Ključ razumijevanja ove Isusove prispodobe ne nalazi se u njoj, nego izvan nje: u njezinom povodu tj. u Petru, točnije u Petrovom pitanju Isusu koliko puta treba oprostiti bratu koji se ogriješio o njega.
Prije svega valja reći da je Petar napredovao, odnosno da je postao svjestan dužnosti opraštanja: u Isusovoj je školi naučio da modus operandi, odnosno način djelovanja njegovih učenika nije osveta niti (uz)vraćanje istom mjerom, nego opraštanje. No, njegovo je napredovanje još uvijek daleko od Isusovoga: Petra još uvijek zanima broj, još uvijek je vezan za slovo, a ne za duh zapovijedi tj. zakona.
Isus izričito kaže Petru da „mu ne kaže do sedam puta“ nego do 70 puta 7, što se može prevesti i kao 70 plus 7. Time pisac Evanđelja po Mateju možda aludira na Lamekovu osvetu, odnosno na njegove riječi Adi i Sili, njegovim ženama, da će za razliku od sedmerostruke Kajinove osvete, njegova biti sedamdeset i sedam puta (usp. Post 4,23-24). U svakom, slučaju, više je nego jasno da Isusov odgovor znači da nema gornje granice, da je dužnost opraštanja neograničena, odnosno da treba opraštati uvijek i svagdje.
Da bi pojasnio na čemu temelji tako težak zahtjev, koji se čini neostvarivim, odnosno nestvarnim, Isus pripovijeda prispodobu o milosrdnom Gospodaru i nemilosrdnom sluzi koja završava upozorenjem da ćemo kod Boga završiti kao i nemilosrdni sluga, ako „svatko od srca ne oprosti svome bratu“ – nema, dakle, nikakvog spominjanja koliko puta; nema izuzetih, nego se radi o svima („ako svatko“), i još k tome „od srca“, što znače da nije dovoljno samo formalno, vanjsko opraštanje.
Prispodoba započinje s informacijom da je pred kralja doveden sluga koji mu duguje deset tisuća talenata. Činjenica da je doveden ukazuje da je istraga već provedena, jer se zna točan iznos duga. Dug je, pak, astronomski, toliki da je nestvaran: deset tisuća talenata – to je najveći iznos koji se spominje u Novom zavjetu, a talent je najveća moneta. Dnevnica ili nadnica je iznosila jedan denar, a deset tisuća denara jedan talent – kako navodi i židovski povjesničar Josip Flavije – što znači sto milijuna denara. Usporedbe radi: godišnji porezni prihod Galileje i Pereje, dvaju rimskih pokrajina, zajedno iznosio je 200 talenata, odnosno cijeli Herodov godišnji promet bio je oko 900 talenata. Smisao ovako velike tj. nestvarne sume duga jest ukazati da ga je jednostavno nemoguće vratiti. Uz to, valja spomenuti da u grčkom izvorniku izraz dug može označavati i pozajmicu, odnosno zajam: sluga se, dakle, kod kralja jako zadužio, a kralj mu je, očito, uvijek iznova davao novu pozajmicu, što znači još jednu priliku, novu šansu.
Budući da sluga nema odakle vratiti dug/zajam – što je s obzirom na iznos i očekivano –, gospodar, odnosno kralj, zapovijeda da se proda ne samo on, nego i žena, djeca, odnosno sve što ima i da se podmiri dug, što opet neće ni izbliza moći podmiriti dug pa bi prodaja dužnika i njegovih bila više moralna nego stvarna satisfakcija.
Sluga se ne miri sa svojim situacijom nego pada ničice pred kraljem – znak ekstremne poniznosti – i moli ga da ima strpljenja i sve će mu vratiti. Zahtjev je više nego neuvjerljiv: kako će mu vratiti tako velik dug? No, umjesto da zahtjev odbije, gospodar se smilova, doslovno napuni milosrđa prema sluzi i otpusti ga, pusti ga dakle iz pritvora/zatvora, i još k tomu: oprosti mu dug. Već i sama ovolika velikodušnost ukazuje da je malo vjerojatnost da se radi o nekom čovjeku, nego o Bogu, o onome koji oprašta neoprostivo.
Prispodoba bi ovdje mogla završiti, no ne završava nego ima još svoja dva dijela, koji čine jednu cjelinu. U nastavku se opisuje vrlo sličan susret između ovoga istog sluge i njegovog dužnika, s bitno drukčijim ponašanjem onoga komu se duguje. On svoga dužnika tj. druga hvata i davi te traži da mu vrati što je dužan, a dužan mu je sto denara. Sto denara, istina, nije mali iznos – to je sto radnih dana –, no u odnosu na njegov dug, odnosno na sto miliona denara, je uistinu zanemariv: „samo“ milijun puta manji.
Ponašanje njegovog dužnika je namjerno opisano identično kao i njegovo pred kraljem/gospodarem – da ga ako ništa drugo onda barem to podsjeti na to koliko je njemu oprošteno. Za razliku od njegovog gospodara, on postupa posve suprotno: niti ga otpušta niti mu dug oprašta, nego ga baca u tamnicu, dok mu ne vrati dug – što je zapravo posve neuobičajena praksa jer se u to vrijeme zbog dugova nije išlo u zatvor, nego bi se zapljenjivala imovina. Bacanjem dužnika u zatvor želi se opisati nemilosrdnost sluge kojemu je oprošteno: njemu je gospodar oprostio neoprostivo, a on svoga druga(!) kažnjava preko mjere.
Ni ovdje prispodoba ne završava, a mogla bi, jer se ne želi ništa prepustiti slučaju, odnosno ostaviti njezino značenje provizornim i podobnim za različita tumačenja, nego se u nastavku opisuje da su njegovi drugovi, svjedoci oba slučaja, ražalošćeni sve dojavili gospodaru. Ražalošćeni – već se time naznačuje koliko je ponašanje sluge kojemu je oprošteno razočaravajuće. Gospodar/kralj konačno progovara i naziva ga opakim slugom: nije ga tako nazvao zbog silnog duga, zbog gotovo bezbrojnih pozajmica/prilika koje je primao i u prenesenom (a možda i u doslovnom) smislu prokockao, nego zbog njegovog ponašanja prema njegovom dužniku. To mu izričito i kaže i iznosi kakvo je trebalo biti njegovo ponašanje: „kao što sam se i ja tebi smilovao“.
Za razliku od prvoga susreta kralj/gospodar se sada više ne smiluje, nego se srdi, doslovno napuni srdžbom, i predaje ga mučiteljima dok mu ne vrati duga, a to zapravo znači zauvijek – svojevrsna aluzija na pakao.
Isus svoju prispodobu završava upozorenjem da će tako i Bog, njegov nebeski Otac, učiniti s vama tj. nama, „ako svatko od srca ne oprosti svome bratu“. To je ujedno i konačni odgovor Petru, odnosno svim njegovim učenicima zašto i koliko trebaju opraštati: zato što je njima Bog oprostio i to nemjerljivo više.
Bilo bi pod navodnicima dobro da je Isus potvrdio Petrov prijedlog pa da mi onda brojimo, minuciozno evidentiramo i kažemo e sad je dosta, ispucao si bonus, sad ćemo bez opraštanja tj. milosrđa. No, Isus ne samo da nije ograničio opraštanje, smilovanje, milosrđe na neki broj, nego je jasno opet stavio do znanja da je uzor čovjekovom opraštanju/milosrđu Božje opraštanje/milosrđe (usp. Lk 6,36: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš nebeski“) i to prema njemu samome. Koliko dakle puta čovjek treba oprostiti drugome čovjeku? „Samo“ onoliko, koliko je puta Bog njemu oprostio. I nijedanput više, rekli bi cinici.
Rekli smo na početku da je Petar napredovao kada je pitao Isusa do koliko puta treba oprostiti svome bratu. Ima nas, i u Crkvi, koji još trebamo doći do Petrovog pitanja. Ima nas, ukratko, koji još uvijek opraštanje ne smatramo nečim izuzetno bitnim, nego, naprotiv, osobe koje se zalažu za međusobno opraštanje smatramo izdajicama vjere, i osobito nacije. Ima nas koji ustrajavamo, i to posve mirne duše, u neopraštanju ne samo pojedincima nego cijelim kolektivima: vjerskim i/ili narodnim. Ne radi se ovdje, da budemo posve jasni, o tome da ne možemo oprostiti, da se mučimo s opraštanjem, nego o tome da jednostavno smatramo da ne trebamo opraštati, da to nismo dužni činiti, da nam status žrtve, stvarne ili umišljene, oslobađa od dužnosti opraštanja.
I mi ćemo, kao i nemilosrdni sluga, biti dovedeni pred Gospodara tada nas, moglo bi biti, Bog neće toliko pitati koliko mu dugujemo i kako ćemo mu vratiti – jer nam je dug već odavno oprostio, jer Bog ne može ne oprostiti – nego će nas pitati o našem opraštanju drugima, pitat će nas nije li trebalo…
Koliko god se neograničeno opraštanje čini iluzornim, nekima i glupim, ono je zapravo ne samo božanska nego i ljudska osobina. Brojevi od sedam, sedamdeset i sedam ili sedamdeset puta sedam su, jednostavno „nadiđeni“: koliko su puta majka ili otac oprostili svojoj djeci; koliko puta prijateljica prijateljici; ukratko koliko puta opraštaju jedno drugome osobe koje se ljube? Upravo u ovom posljednjem krije se odgovor kako je moguće nekomu oprostiti mnogo puta, čak i nebrojeno mnogo puta: moguće je jer ga se ljubi. Opraštanje je, jednostavno, bitno povezano s ljubavlju. Ne opraštamo svojim protivnicima i neprijateljima jer ih ne ljubimo, slabo opraštamo prijateljima i najbližima jer ih malo volimo, u konačnici, teški smo na opraštanju svojim dužnicima, jer smo siromašni ljubavlju, pri čemu nam nedostaje svijesti koliko smo od Boga ljubljeni, odnosno koliko nam je oprošteno. Bog i može toliko opraštati ljudima jer ih toliko ljubi.
Stipo Kljajić