Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sveti Lovro: kršćanin – služitelj
Svijetu su potrebni novi kršćani. Drugo ime za kršćanina je služitelj. Svijetu su potrebni novi služitelji, a ne stari gospodari i silnici. Kršćanin služi drugima poradi Krista. Čini to ponajviše onima koji mu ne mogu uzvratiti. Čini to radosna srca, bez žalosti i prisile
Iv 12,24-26: Reče Isus svojim učenicima:
»Zaista, zaista, kažem vam:
ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre,
ostaje samo;
ako li umre,
donosi obilat rod.
Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.
A tko mrzi svoj život na ovome svijetu,
sačuvat će ga za život vječni.
Ako mi tko hoće služiti,
neka ide za mnom.
I gdje sam ja,
ondje će biti i moj služitelj
Ako mi tko hoće služiti,
počastit će ga moj Otac.«
Sveti Lovro, đakon, jedan je od najvećih svjedoka Isusa Krista u prvim stoljećima kršćanstva. Njemu su posvećene mnoge crkve, kapelice, ulice i radionice, morski zaljevi, planine, trgovi, gradovi i biskupije (Rim, Požega, Šibenik). Roditelji i danas daju ime Lovro svojoj djeci. Štuju ga i pravoslavni, anglikanci i protestanti.
Iz malo podataka iz njegova života saznajemo da je Lovru u Rim, iz ondašnje Španjolske, kao vjerna i odana kršćanina, doveo učitelj Siksto, kasnije papa Siksto II. U razmaku od četiri dana oba su ubijena (Siksto, 7.8., Lovro, 10.8.) u Rimu 258. za vrijeme rimskoga cara Valerijana.
Lovro je obavljao službu glavnog đakona (među sedam rimskih đakona). Bio je blagajnik, upravitelj novca i blaga rimske kršćanske zajednice, čuvar i svetoga grala, kaleža, iz kojeg je, prema predaji, Isus pio vino na Posljednjoj večeri. (Uspio je, predaja kaže, prije pretrage od strane rimske vlasti kalež potajno poslati u Valenciju.) Znajući da će Lovro nastradati, odlazeći na stratište, papa Siksto je savjetovao svome đakonu da zajedničko blago i novac podijeli siromasima. I on je to učinio. Careve sluge i prefekt naredili da Lovro dođe na sud i da donese blago. Na sudištu su ga upitali gdje je blago. Lovro je sa sobom poveo siromahe i, pokazujući na njih, kazao: Evo blaga naše crkvene zajednice, evo blaga Crkve!
Pohlepni carevi namjesnici i sluge nisu imali što uzeti ni čime se obogatiti. Razočarani i gnjevni, Lovru su dali izbičevati, a zatim odveli na mučilo, na roštilj, da ga živa ispeku. Pripovijeda se da je Lovro, iako u teškim mukama, imao toliko prisebnosti i smisla za šalu da je kazao da ga trebaju okrenuti i na drugu stranu kako bi se ravnomjerno ispekao. Lovro je stoga zaštitnik ne samo mesara, kuhara, nego i komičara.
Kada slušamo o svecima, kao da i ne htijući gubimo sabranost. Osobito o svecima iz nekih davnih vremena kao što je slučaj sa sv. Lovrom. Pamtimo možda sitnice, a zaboravimo smisao, temeljnu poruku njihova života. Teško je aktualizirati njihovu životno svjedočanstvo u svoje vrijeme i svoje okolnosti. Možda će neki od nas kazati, ma pusti sada svece, to su čudaci iz posve drugih vremena. No, nije baš tako. Valjalo bi krenuti od činjenice da smo mi redovito slabi, prosječni vjernici, nerijetko i licemjerni. Potrebno je posvijestiti da naša vjera počiva upravo na rijeci nebrojenih svjedoka, počevši od Isusovih učenika, apostola, preko mučenika, preko sv. Lovre, pa preko naših predšasnika, roditelja ili uzornih vjernika u našim župnim zajednicama. Možda stojimo u svome kršćanstvu neodgovorno prema posrednicima evanđelja koje je krenulo iz Galileje od Gospodina Isusa, preko njegovih svjedoka, preko Lovre i mnogih drugih i stiglo do nas danas? Možemo li zamisliti tu dugu rijeku svjedoka? Što ono bitno što oni nose? Što bi nam to danas bilo važno da i mi prenesemo našim mladima iz života Isusova svjedoka sv. Lovre?
Iako naše vrijeme možda ne zahtijeva mučeništvo kakvom je bio podvrgnut đakon Lovro i drugi mučenici do naših dana, jer smatramo da živimo u vremenu slobode izražavanja vjere, i danas smo pozvani na ostvarenje svoje ljudskosti i svoje vjere, što nije oslobođeno zalaganja i napora, poniženja i nevolja, barem u nekim osobinama koje je imao sv. Lovro
Lovro je bio đakon. To je grčka riječ koja znači služitelj. Lovro je služio Bogu služeći ljudima i zajedničkom dobru. Jedna od najvažnijih sastavnica kršćanstva (uz propovijedanje, svetkovanje i stvaranje zajedništva) jest služenje drugima. Služenje prožima sav kršćaninov život. U evanđeljima čitamo da Isus govori da nije došao da bude služen nego da služi i dadne svoj život za prijatelje, za mnoge, za sve. I ako razmislimo o svome životu, ako smo iskreni samima sebi, onda ćemo uvidjeti da se smisao života skriva u služenju drugima. Mogli bismo kazati da bi drugo ime za kršćanina moglo biti služitelj, đakon. Nažalost, tokom života na to najčešće zaboravio. Počinjemo se od malena ponašati kao mali carevi i bogovi koji zahtijevaju da ih svi služe, da svi oko nas igraju. I drugi nas tome navikavaju.
Strahom i slijepim posluhom, tlačenjem i robovanjem, a ne poštivanjem, ljubavlju i slobodnim služenjem najčešće su označeni naši odnosi. Patrijarhalno-piramidalno (hijerarhijsko) uređenje naših odnosa i zajednica, i crkvenih, govori kako kao normalno prihvaćamo da svi služe višima od sebe, nipošto obratno. Isus, međutim, radikalno obrće tu postavku.
Nije lagano biti služitelj, kršćanin, iako se posvuda može čuti hvalisanje o služenju i žrtvovanju. Posebno od svećenika i biskupa. Kao da je samo njihova služba žrtvovanje a ne radosno darivanje! Ako smo nekada i služili, učinili dobro drugome, onda to želimo da se razglasi, da se podigne na velika zvona. Mnogi se od nas umore u služenju, jer su drugi bezosjećajni, nezahvalni, ili se služitelje smatra naivnima, bedastima, dok se vladanje i gospodarenje nad drugima (moću, novcem, ucjenom) smatra se “snalažljivim” čovještvom. Uostalom, naši odnosi pokazuju da mi vrlo često jedni od drugih ne želimo slobodne ljude, nego robove, poslušne vojnike koje možemo premještati po hiru; hoćemo udvorice i strašljivce. Hoćemo čovjeka orobiti do njegove intime, samo da ga učinimo ovisnim o nama. Isus, međutim, hoće da njegovi učenici budu služitelji i prijatelji, a ne gospodari ni robovi.
Sveti Lovro nije bio rob ni svojih strasti za imanjem, ni rob volje za moću, nije štitio nikakvu svoju poziciju, jer služenje mu je bilo temeljno poslanje, najvažniji životni autoritet koji mu nitko ne može oduzeti. Lovro nije robovao ideologiji (novcu, naciji, stranci i politici), nego je služio Gospodinu Isusu u svojoj kršćanskoj zajednici. Zato se čini da je lagano podnio sav gubitak i mučeništvo. Služio je siromasima, onima koji ne mogu uzvratiti. To je vrhunac služenja – služenje bez očekivanja uzvrata, bez pohvale i nagrada, služenje lišeno borbe za zasluge kojim obiluju naši odnosi.
Daljnja oznaka Lovrina služenja/darivanja jest u tome da je bilo radosno. Pavao piše kršćanima u Korintu da srcem daruju, ne računicom. Nikako sa žalošću i na silu. Možemo, naime, biti ljudi koji dobro rade, čine silna djela, služe mnogo, darivaju druge, ali smo pritom uvijek preozbiljni, natmureni, zlovoljni. Mnogi ljudi obavljaju svoje dužnosti bez radosti, kao da je sav teret svijeta pa na njihova leđa. Sve bi drugo radili samo ne ono za što su se sami odlučili. Mnogi se odlučuju za neko zvanje ili za prijatelja, bračnog druga radosno, a onda im, s vremenom, odjednom drugi postane nesnošljiv, oduran, kao da ih je netko na to zvanje ili osobu prisilio, kao da se nisu odlučivali slobodno. Ima ljudi koji se služe svim sredstvima za pojedina mjesta, pojedinu službu, a kad je “osvoje”, ona ih ne ispunja, nezadovoljni su, mračni i neoslobođeni. Takvi ne služe, nego žele ljenčariti ili vladati, i samo štete odnosima i s njima se zajednice urušavaju. To nezadovoljstvo proistječe iz razloga što nisu sposobni za tu službu ili što se stalno sebično ustežu da se posve založe, da služe puninom svoga bića, što očekuju da drugi za njih sve rade.
Kršćanin je radostan služitelj koji, slično sv. Lovri, u nevoljama, pa čak i u smrti stvara humor, relativizira svoje služenje i darivanje, jer mu je stalno na pameti ona Isusova: Ma ništa posebno nisam učinio što nisam bio dužan učiniti, sluga sam beskorisni! I uvijek nastoji da bude bolji.
Na blagdan sv. Lovre pozvani smo na iskorak iz uhodanog. Svijetu su potrebni novi kršćani. Drugo ime za kršćanina je služitelj. Svijetu su potrebni novi služitelji, a ne stari gospodari i silnici. Kršćanin služi drugima poradi Krista. Čini to ponajviše onima koji mu ne mogu uzvratiti. Čini to radosna srca, bez žalosti i prisile.
Fra Ivan Šarčević