Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XIX. nedjelja kroz godinu | Bog nije u buci
Bog nije nužno ondje gdje je najviše buke, snage i religiozne samouvjerenosti. Ilija ga ne nalazi ni u vihoru, ni u potresu, ni u ognju. Učenici ga usred oluje najprije uopće ne prepoznaju. Današnja čitanja govore o Bogu koji ne osvaja silom, nego dolazi tiho, i o vjeri koja ne uklanja svaki strah, nego usred straha prepoznaje njegovu blizinu
1Kr 19,9a.11-13a; Ps 85,9ab.10-14; Rim 9,1-5; Mt 14,22-33
Prorok Ilija dolazi na Horeb iscrpljen i razočaran. Iza njega su sukobi, nasilje, bijeg i iskustvo vlastite nemoći. Upravo tome proroku, koji je ranije zazivao oganj s neba i doživio veliku pobjedu nad Baalovim prorocima, Bog sada daje neobičnu lekciju. Nailazi silan vihor koji drobi stijene, ali „Gospodin nije bio u vihoru“. Zatim potres, ali ni u njemu nije Gospodin. Pa oganj – ni u ognju nije Gospodin. Tek nakon svega dolazi „šapat laganog i blagog lahora“ i Ilija zaklanja lice.
Jedva da postoji potrebnija religiozna pouka za naše vrijeme: nije sve što je moćno – Božje. Nije sve što izaziva strah – Božje. Nije svatko tko glasno izgovara Božje ime zbog toga bliže Bogu. Religije su kroz povijest često Boga povezivale upravo s onim u čemu ga Ilija ne nalazi: sa silom, pobjedom, ognjem, vojskama i kažnjavanjem neprijatelja. I danas se vjera nerijetko pretvara u buku: mnogo deklariranja, mnogo obrane Boga, mnogo javnog pokazivanja pripadnosti, klečanja i protestiranja, hodova i „večeri slavljenja“, a premalo tišine u kojoj bi čovjek mogao čuti što Bog zapravo od njega traži.
Evanđelje govori o drugoj oluji. Isus šalje učenike lađom na drugu obalu, a sam odlazi na goru moliti. More je uzburkano, vjetar protivan i učenici se muče. U biblijskom jeziku more nije samo geografska stvarnost nego i slika kaosa, sila koje čovjek ne može kontrolirati. Pred jutro im Isus dolazi hodeći po moru. No učenici ga ne prepoznaju. Misle da je utvara i od straha viču.
I to je zanimljivo: Isus im je blizu, a oni se upravo njegove blizine prestraše. Možemo vjerovati u Boga, redovito moliti i pripadati Crkvi, a ipak ga ne prepoznati kada dođe drukčije od naših očekivanja. Čovjek se lako veže za vlastitu sliku Boga. Ako je naučio da Bog mora biti u sili, teško će ga prepoznati u tihom lahoru. Ako ga očekuje samo u sigurnosti i uspjehu, pomislit će da ga nema čim se pojavi oluja. Ako Boga veže samo uz poznate ljude, običaje i obrasce, može ga doživjeti gotovo kao prijetnju kada mu dođe u nepoznatom čovjeku i zahtijeva da proširi svoje granice.
Isus ne uklanja odmah oluju. Najprije kaže: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Nije obećanje vjere da neće biti protivnog vjetra, bolesti, nepravde, gubitka i neizvjesnosti. Kršćanska vjera nije osiguranje protiv nesreće. Ona je povjerenje da ni u onome što ne možemo kontrolirati nismo prepušteni sami sebi.
Petar tada čini ono što mu je tako svojstveno: oduševi se, izlazi iz lađe i kreće prema Isusu. Ali kada primijeti snagu vjetra, počinje tonuti. Nije njegov problem to što osjeća strah. Strah pripada ljudskom životu. Problem nastaje kada strah postane glavni kriterij naših odluka. Tada više ne vidimo ni čovjeka ni Boga, nego samo ono što nam prijeti. I Crkva može tako početi tonuti kada više gleda statistike, vlastiti društveni položaj, „neprijatelje“ i gubitak nekadašnjeg utjecaja nego Evanđelje. Zajednica koja djeluje iz straha lako postaje zatvorena, gruba i agresivna. Misleći da brani vjeru, zapravo brani samu sebe.
Petar tone i viče: „Gospodine, spasi me!“ Isus mu odmah pruža ruku. Taj mali detalj govori mnogo o kršćanstvu. Isus najprije pruža ruku, a tek onda govori o Petrovoj malovjernosti. Mi često činimo obrnuto. Čovjeku koji tone najprije objasnimo gdje je pogriješio. Onome koji pati ponudimo moralnu lekciju. Onoga tko je pao pitamo za krivnju prije nego što mu pružimo ruku. Evanđelje okreće redoslijed: najprije čovjek, tek onda pouka. Najprije spašavanje, potom razgovor.
Pavao u Poslanici Rimljanima govori o svojoj „velikoj žalosti i neprekidnoj boli“ zbog svoje braće Izraelaca. Ni ovdje nema likovanja nad onima koji nisu prihvatili njegovu vjeru u Krista. Naprotiv, njihova ga sudbina boli. To je dobar kriterij religioznosti: istinska vjera ne raduje se tuđoj zabludi, ne hrani se osudom drugih i ne treba protivnika kako bi samu sebe osjećala ispravnom. Što je čovjek bliže Bogu, trebao bi biti osjetljiviji za drugoga, a ne oholiji prema njemu.
Kada Isus uđe u lađu, vjetar se smiruje. Učenici ispovijedaju: „Uistinu, ti si Sin Božji.“ Nisu Krista najdublje upoznali dok je sve bilo mirno, nego upravo prolazeći kroz strah i vlastitu nemoć. Ilija Boga prepoznaje tek kada prođu vihor, potres i oganj. Petar ga možda najbolje upoznaje onda kada mu voda dođe do grla i osjeti ruku koja ga izvlači.
Ne treba zato Boga tražiti samo u izvanrednom, glasnom i moćnom. Možda ga kod nas najprije trebamo naučiti prepoznavati ondje gdje ga najmanje očekujemo: u čovjeku druge nacije i vjere, u muslimanu, pravoslavcu, Židovu ili ateistu; u migrantu i izbjeglici kojega bismo najradije poslali dalje; u Romu kojega jedva primjećujemo; u siromašnome, nezaposlenome i radniku koji jedva sastavlja kraj s krajem; u osobi s invaliditetom, bolesniku i starcu koji su drugima postali teret; u zatvoreniku, bivšem ovisniku i čovjeku koji nosi težak životni promašaj; u razvedenima i ponovno vjenčanima, samohranim roditeljima; u političkom protivniku, u onome koji ne pripada „našima“, u čovjeku čiji nas način života, mišljenje ili sama prisutnost uznemirava.
Evanđelje nas stalno iznenađuje upravo time što Bog prelazi granice koje smo mu mi odredili. Treba nam zato manje religiozne buke, manje straha i manje sigurnosti da unaprijed znamo gdje Bog jest, a gdje ga nema. Ponekad Boga tražimo i u neprestanim znakovima: čekamo da nam pokaže koji posao prihvatiti, kojim putem krenuti, kada nešto započeti, kao da će on umjesto nas donijeti odluku i ukloniti svaki rizik. No vjera nije čekanje da nebo potvrdi svaki naš korak. Bog nam je dao razum, sposobnosti, slobodu i ljude s kojima možemo razgovarati, a onda od nas očekuje i odgovornost da krenemo.
Katkad iza pobožnoga čekanja na „Božji znak“ može stajati sasvim ljudski strah od odluke, pogreške ili neuspjeha. Ilija Boga nije našao ni u vihoru, ni u potresu, ni u ognju. Možda je Božji znak mnogo običniji nego što očekujemo: odluka koju napokon treba donijeti. Vjera nas ne oslobađa djelovanja, ona nam daje hrabrost da djelujemo i onda kada nemamo jamstvo da će sve završiti onako kako smo zamislili. Možda vjera upravo to znači: ne život bez protivnoga vjetra, nego sposobnost da i kada nam se učini da tonemo još uvijek čujemo – „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“
Branko Jurić