XVIII. nedjelja kroz godinu: Počnite dijeliti: Ono što imate, nije malo!

Mt 14,13-21: Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.
Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.
On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.
I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

Današnja su biblijska čitanja u znaku hrane, osobito one osnovne – kruha. Isus za sebe kaže da je kruh – hrana našeg života. Evanđelist Matej piše kako se Isus, nakon što je čuo da je Herod smaknuo proroka Ivana, povukao lađom na samotno mjesto, u osamu. Vjerojatno se sklonio bijesu toga strastima zaslijepljenog vlastodršca. Nije htio naprasno stradati dok ne dovrši svoje poslanje.

Kad je svijet otkrio gdje je Isus, grnuo je k njemu, veli se pješice iz raznih mjesta. Kada je vidio taj svijet, piše Matej, Isus se sažalio nad njim i počeo je ozdravljati bolesne među njima. Oboljeli na tijelu i duši, oni koji su gladni i žedni radosti i punine, to su Isusovi potrebiti. Uvečer, nastavlja Matej, kad se počelo noćati, Isusovi učenici, pragmatični i osjetljivi za jelo, jer je bio nenaseljen kraj, traže od Isusa da otpusti narod da si ide kupiti hrane po okolnim selima. Isusovi učenici, «normalni ljudi», misle kako najlakše riješiti problem: otpustom i trgovinom. Neka se svatko snađe za sebe dok je vrijeme, za vidjela, i dok su trgovine otvorene.

Isus, međutim, ne dopušta učenicima da otpuste narod, nego im odlučno kaže: «Ne treba da idu, dadnite im vi jesti.» Umjesto učeničkog otpuštanja i kupovanja, Učitelj traži zadržavanje i davanje onoga što imaju. Učenici odgovaraju da uza se imaju tek nešto sasvim malo: pet kruhova i dvije ribe, što ni njima nije bilo dovoljno. I sam, kad me netko pita da mu dadnem nešto od sebe, redovito počnem računati koliko će meni ostati. Štoviše, uvijek polazim od toga da imam malo, nedovoljno pa će dijeljenjem i meni uzmanjkati.

A što Isus čini? On upravo traži to «malo». Traži od učenika da donesu što imaju, onoliko kruhova koliko imaju, izgovara molitvu, lomi kruh, daje ga učenicima, a učenici narodu. I nahranilo se, piše Matej, mnoštvo.

Redovito razumijevamo ovaj događaj samo kao Isusovo čudo, premda se nigdje ne spominje umnažanje kruhova, nego dijeljenje kruhova. Nad kruhovima Isus ne izgovara nikakve čarobne formule, nego podiže oči k nebu, u znak zahvalnosti Ocu za darovano, lomi kruh i daje ga učenicima, a učenici narodu. Mi bismo rado sve pretvorili u čudo i tako se oslobodili vlastite obveze, vlastitoga darivanja. Nije dakle naglasak na Isusovoj svemoći, nego na onom da se Isus sažalio, da ulazi u situaciju drugih ljudi i da im konkretno pomaže. I to isto očekuje od svojih učenika.

Učenici pak misle da je Isus, a i oni s njime, zadužen samo za riječi, lijepe riječi, za propovijedanje evanđelja, a kada se radi o hrani i materijalnom, neka se svatko pobrine za sebe. Isus je izričit: Ne treba da idu, dadnite im vi jesti. Isusova briga za ljude uključuje ne samo duhovnu nego i materijalnu razinu. Evanđelje nije samo pričanje svetih priča, nego socijalno angažiranje.

U svojoj pobudnici o svetosti u današnje vrijeme, Radujte se i kličite (2018), papa Franjo upozorava kršćane, osobito učene, da ne mislimo da smo već sveti i savršeni, da smo bolji od «neuke mase» kao i da su teologija i svetost neodvojivi binom. Papa razotkriva suvremeno krivovjerje gnosticizma i pelagijanizma. Ovo drugo smatra da se čovjek svojom voljom i djelima, bez Božje milosti, može spasiti. A gnosticizam je stalna kušnja da, poput učenika iz današnjeg evanđelja, prakticiramo «bestjelesnu duhovnost», duhovnost bez djela ljubavi, Krista bez tijela, Isusa bez njegovih siromaha. U tom kontekstu papa Franjo spominje i Franju Asiškoga (od koga je uzeo i ime) i njegovo pismo Anti, teologu, kasnije svetom Anti, upozoravajući ga da zbog studija ne ugasi duha molitve. I papa završava govor o toj «mračnoj svjetovnosti» riječima učenog teologa Bonaventure koje se mogu primijeniti na današnje evanđelje: «Najveća moguća mudrost koja postoji sastoji se u tom plodonosnom dijeljenju onoga što se posjeduje, i što se primilo upravo zato da bi se podijelilo. […] Stoga, kao što je milosrđe prijatelj mudrosti, tako joj je škrtost neprijatelj. Postoje djela koja, sjedinjena s kontemplacijom, nisu prepreka, već je potiču, kao i djela milosrđa i sućuti» (GE 45-46).

Nažalost, mnogi kršćani, i crkveni stručnjaci i propovjednici, udomljuju vjeru u «bestjelesnu duhovnost», propovijedaju Isusa socijalno neosjetljiva, odmiču se od društvenog angažmana. Iza pobožnih fraza, u kojima je često svaka druga riječ Bog, Isus ili Marija, skriva se socijalna nepravda i sebična briga za sebe. I danas se uzvišenim govorom prekrivaju nepravde i izrabljivanja poslodavaca prema radnicima, i u Crkvi – gdje se još tako olako izgovara ili postupa po onoj: Bog plati, kao da su svi dužni pomagati nama i to badava. I danas se lažnim mirom zatvaraju oči pred kriminalnim i mafijaškim poslovima nekih tobožnjih velikih vjernika koji su premrežili i društvo i naše župe, svjetovne urede i religijske zajednice. I danas se žele sakriti nepravde i ekonomske ovisnosti, poreske i druge nepravde grešnih struktura. I danas se želi ostaviti ljude da se sami snalaze, jer svatko se – tako se govori – treba sam snaći.

Evanđelje, međutim, nije samotnički i prevarantski projekt čovjeka pojedinca, nego životni program Isusove zajednice koja svoja dobra dijeli s potrebitima. Evanđelje nije socijalno bezbojno, ono nije opijum potlačenog i kruha gladnog naroda. Nije analgetik koji ne čuje povik pobune i ušutkuje kritiku nepravdi koje nas okružuju. Evanđelje nije umotavanje nepravde u paket obreda pred Presvetim kojim iskusni i dobrostojeći crkvenjaci «preseljavaju» potlačene u ljepšu duhovnu sferu ili bolji život tek s onu stranu groba.

Isus i nama, današnjim svojim učenicima, kaže: Ne treba da idu, dadnite im vi jesti! Ne kaže nam: Ne treba da idu, samo im pričajte lijepe priče, samo im prodajite svetinju! Isus nas hoće pokrenuti iz naše neosjetljivosti i onoga najgoreg stanja kada mislimo – kao i njegovi učenici – što je to pet kruhova za toliko gladnih, što je to moje malo zalaganje pred tolikom današnjom nepravdom. Isus kaže: Sažalite se, uživite se u situaciju onih koji žive lošije od vas; i donesite te kruhove koje imate, počnite ih dijeliti! Dijeljenjem će se smanjiti glad, smanjit će se siromaštvo, socijalna nepravda i uvećati pravda i radost života, bit će dovoljno i vama i drugima i još ostati viška! Ne govorite što ćemo s toliko malo, nego počnite dijeliti ono što već imate! Jer to što imate uopće nije malo!

Fra Ivan Šarčević