Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sihem Djebbi: Islam nije nespojiv s vrijednostima poput ljudskih prava, pluralizma ili demokracije
Što se više islam prikazuje kroz prizmu ekstremizma, to je veći rizik od polarizacije društava, njihova fragmentiranja i širenja mržnje među zajednicama. Upravo to odgovara i muslimanskim ekstremistima i ekstremnoj desnici na Zapadu, jer takva polarizacija služi njihovim političkim interesima i razvoju identitetskih politika koje danas imaju vrlo važnu ulogu
Sihem Djebbi francusko-tuniska je politologinja specijalizirana za oružane sukobe, međunarodnu suradnju i političku sociologiju regije Bliskog istoka i sjeverne Afrike (MENA). Od 2009. godine predaje političke znanosti na Sveučilištu Sorbonne Paris Nord i na Sciences Po Paris, a od 2018. izvodi kolegije iz međureligijskog dijaloga na Papinskom teološkom fakultetu Južne Italije (San Luigi). Redovito educira civilno i vojno osoblje uključeno u mirovne i postkonfliktne operacije te objavljuje radove o odnosu religije, mira i sigurnosti u međunarodnim recenziranim časopisima.
***
U razgovoru za Polis s teologinjom Anom Marčinko dr. Djebbi govori o islamskom humanizmu, važnosti kritičkog čitanja religijskih tekstova, odnosu islama prema ljudskim pravima i pluralizmu, izazovima koje donose rast identitetskih politika i protumigrantske retorike te ulozi žena u izgradnji mira.
U svom ste predavanju na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu govorili o islamskom humanizmu kao paradigmi mira. Kako taj koncept može pridonijeti izgradnji mira, osobito s obzirom na to da se o njemu još uvijek rijetko raspravlja u zemljama s muslimanskom većinom?
Mislim da bi to mogao biti vrlo dobar temelj za početak izgradnje ili ponovne izgradnje mira, i to mira koji bi bio cjelovit, u smislu da obuhvaća sve aspekte ljudskog života, međuljudskih odnosa, a osobito međusobnog poštovanja. Po mom mišljenju, to nije tek apstraktna utopija, nego konkretna mogućnost, jer je takav model već postojao u prošlosti, u razdoblju koje nazivamo zlatnim dobom klasične islamske civilizacije.
Važno je da filozofi, muslimanski intelektualci i teolozi, ali i cijela zajednica vjernika toga postanu svjesni. Posebno je važno prepoznati da u islamskoj etici postoji središnji element koji se odnosi na poštovanje univerzalnog ljudskog dostojanstva. Drugi važan element jest kritičko mišljenje, koje je također način pristupanja svetim tekstovima, a koje se u srednjem vijeku u islamu vrlo intenzivno primjenjivalo. Mislim da bismo različitim strategijama, ali i drukčijim načinom poučavanja islama, mogli ponovno doći do takvog pristupa.
Često se u Europi islam prikazuje kao nespojiv s pluralizmom, ljudskim pravima ili demokratskim vrijednostima. Vi govorite upravo suprotno da u islamskoj tradiciji postoje snažni temelji za ljudsko dostojanstvo. Koji su to temelji?
Prije svega, ako se vratimo temeljnim izvorima islama, ponajprije Kur’anu, koji muslimani smatraju izravnom Božjom objavom poslaniku Muhamedu, te hadisima, koji svjedoče o njegovim riječima i djelima, pronaći ćemo brojne poruke koje potvrđuju važnost pluralizma, poštovanja, dijaloga i postupnog traganja za istinom. To znači da nitko ne dolazi do istine odmah i u potpunosti. Već sami tekstovi upućuju na to da postoji, moglo bi se reći, božanska potreba za poštovanjem drugih ljudi, njihovih pogleda i njihova dostojanstva.
U tim se izvorima također govori o univerzalnom ljudskom dostojanstvu i o tome da smo svi braća i sestre. Na tim su se načelima razvile i važne tradicije, osobito tijekom zlatnog doba islamske civilizacije, kada su se te vrijednosti živjele u svakodnevnom životu muslimanskih društava. Zato možemo reći da islam nije nespojiv s vrijednostima poput ljudskih prava, pluralizma ili demokracije. Problemi nastaju u određenim povijesnim okolnostima, kada pojedini politički pokreti, bilo u muslimanskim društvima bilo unutar dijela muslimanske dijaspore u Europi, instrumentaliziraju islam i tumače ga na ekstremistički i fundamentalistički način. No takva tumačenja predstavljaju manjinski pravac među vjernicima. Zato ne vidim problem u samoj mogućnosti širenja ovih vrijednosti među muslimanskim zajednicama.
Problem je i način na koji zapadni mediji prikazuju islam. Vrlo često gotovo isključivo prikazuju njegove ekstremističke interpretacije, dok zanemaruju bogatu tradiciju univerzalizma, bratstva i poštovanja ljudskog dostojanstva. Također zanemaruju činjenicu da većina muslimana, bilo na Zapadu bilo u zemljama s muslimanskom većinom, u svakodnevnom životu upravo živi u skladu s tim načelima.
Što se više islam prikazuje kroz prizmu ekstremizma, to je veći rizik od polarizacije društava, njihova fragmentiranja i širenja mržnje među zajednicama. Upravo to odgovara i muslimanskim ekstremistima i ekstremnoj desnici na Zapadu, jer takva polarizacija služi njihovim političkim interesima i razvoju identitetskih politika koje danas imaju vrlo važnu ulogu.
U predavanju ističete važnost hermeneutike i kritičkog čitanja Kur’ana. Koliko je važno kritičko tumačenje svetih tekstova za međureligijski dijalog i izgradnju mira?
To je ključno pitanje. Problem nije prisutan samo unutar pojedinih religijskih tradicija. Ne nedostaje nam kritičko mišljenje i kritička teologija samo kada je riječ o pristupu svetim tekstovima, nego ih sve više nedostaje u svim područjima intelektualnog i društvenog života. Sve više slijedimo govore koji se obraćaju emocijama, vrlo često negativnim emocijama, umjesto da provjeravamo činjenice, razgovaramo s ljudima koji imaju drukčija stajališta ili dublje analiziramo stvarnost. Francuski filozof Edgar Morin govorio je o potrebi za kompleksnim mišljenjem, odnosno o potrebi da razumijevanje složene stvarnosti obogatimo različitim dimenzijama.
Danas se, međutim, krećemo u suprotnom smjeru. To vidimo i u glavnim medijima, ali sve više i u obrazovanju. Jedan od razloga jest smanjenje javnih ulaganja u obrazovanje, ali i činjenica da se škole sve više usmjeravaju prema potrebama tržišta rada, a sve manje prema razvoju kritičkog mišljenja. Sve to šteti našoj sposobnosti kritičkog promišljanja, ali i našoj poniznosti pred spoznajom i istinom. Put do istine dug je proces i moguće je da je nikada nećemo dosegnuti u potpunosti, ali važno je nastaviti tragati za njom.
Potrebno je vratiti kritičko mišljenje u naš svakodnevni život i način razmišljanja. Ono nam pomaže izbjeći pogrešne kategorizacije, pojednostavljivanja i stereotipe. To je posebno važno kada govorimo o religiji. Znamo da politički pokreti, ali i politički režimi, često koriste religiju kako bi stekli moć i legitimitet. Pritom se ne oslanjaju na etiku religije, nego izdvajaju pojedine elemente i njima manipuliraju kako bi prenijeli sasvim drukčiju poruku, često suprotnu temeljnome cilju božanske objave
Zato je potrebno vratiti kritičko mišljenje u naš svakodnevni život i način razmišljanja. Ono nam pomaže izbjeći pogrešne kategorizacije, pojednostavljivanja i stereotipe. To je posebno važno kada govorimo o religiji. Znamo da politički pokreti, ali i politički režimi, često koriste religiju kako bi stekli moć i legitimitet. Pritom se ne oslanjaju na etiku religije, nego izdvajaju pojedine elemente i njima manipuliraju kako bi prenijeli sasvim drukčiju poruku, često suprotnu temeljnome cilju božanske objave. Zato je u teologiji i religijskom obrazovanju važno pomoći vjernicima da ne budu pod utjecajem ekstremističkih tumačenja, koja najčešće proizlaze iz političkih programa i političkih ciljeva.
To znači, primjerice, prihvatiti da može postojati rasprava o tumačenju. Također znači koristiti, koliko god je moguće, doprinos drugih disciplina koje nisu religijske, a koje mogu pomoći u razumijevanju teksta. Postoji mnogo različitih načina razumijevanja čak i jedne jedine riječi. Moramo prihvatiti tu složenost, ali i činjenicu da taj put trebamo prolaziti zajedno, u dijalogu s drugim religijama koje također mogu pridonijeti našem razumijevanju. Upravo je takav dijalog s drugim civilizacijama i drugim religijama bio jedno od obilježja zlatnog doba islama.
Posljednjih godina svjedočimo rastu krajnje desnice u mnogim europskim državama, uz sve češću antiimigrantsku i antiislamsku retoriku. Koliko vas to zabrinjava i kakve posljedice takvi procesi mogu imati za budućnost Europe, Mediterana i međureligijskog dijaloga?
To je doista trend kojem svjedočimo i mislim da postoji više razloga koji su do njega doveli. Prije svega, smatram da je glavni čimbenik društveno-gospodarska kriza. Takve okolnosti posvuda stvaraju prostor u kojem ekstremni pokreti, bilo politički bilo religijski, lakše šire podjele.
Lakše je dijeliti ljude kada žive u teškim uvjetima. Također je lakše uvjeriti ih da uzrok njihovih problema nije složen i loše uređen društveno-ekonomski sustav niti političke odluke koje nemaju nikakve veze s migrantima, religijom ili identitetom. Umjesto toga, jednostavno je reći da je za sve kriva osoba koja je drugačija, odnosno skupina koju je lako predstaviti kao „drugog“.
Istodobno je sve teže oduprijeti se takvim narativima jer su mnogi mediji, uključujući i društvene mreže, pod snažnim utjecajem političkih aktera koji imaju interes održavati takvu podjelu. Usmjeravanje pozornosti javnosti na migrante ili vjerske manjine način je da se izbjegne rasprava o samom društvenom sustavu te gospodarskim i političkim odlukama koje su dovele do problema.
Pritom ne smijemo zaboraviti da iza mnogih medija stoje i snažni gospodarski interesi koji nisu nužno vođeni političkim ili etičkim razlozima. Upravo zato ponovno dolazimo do važnosti kritičkog mišljenja. Potrebno je koristiti različite izvore informacija, oslanjati se na društvene znanosti, politologiju i filozofiju, koje nude mnogo složeniji okvir za razumijevanje stvarnosti i uglavnom nisu vođene ideologijom podjele.
Još jedan važan čimbenik jest psihološki. U razdobljima straha i nesigurnosti ljudi se prirodno povlače u vlastite zajednice. Tada postoji veća opasnost da ostanu zatvoreni unutar svoje skupine, bez stvarnog dijaloga s drugima. Politički akteri koji razumiju tu dinamiku koriste je za razvoj identitetskih politika. Takve politike danas nisu karakteristične samo za zemlje zahvaćene ratom ili krizom, nego ih sve više vidimo i u zapadnim demokracijama.
Rođeni ste u Francuskoj, Vaši roditelji potječu iz Tunisa, a živjeli ste i u Francuskoj i u Italiji. Imali ste priliku upoznati način na koji muslimanske zajednice žive u tim dvjema zemljama. Koje su glavne razlike između njih i postoji li nešto što bi moglo poslužiti kao dobar primjer drugim europskim državama, osobito danas kada u Europu dolazi velik broj migranata s muslimanskom pozadinom?
Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo uzeti u obzir mnogo različitih čimbenika. Prvi je svakako integracijska politika koju provodi država jer ona ima velik utjecaj na iskustvo migranata. No jednako su važni i drugi elementi: jesu li ljudi odrasli u velikim gradovima ili na njihovoj periferiji, u društveno i gospodarski marginaliziranim sredinama ili u četvrtima koje imaju pristup javnim uslugama i kulturnim institucijama.
Važno je i iz koje zemlje dolaze, jer različite zemlje imaju različite religijske tradicije. Sve to utječe na njihove životne putove i iskustva.
Treba uzeti u obzir i kojoj generaciji pripadaju. Govorimo li o prvoj generaciji migranata, drugoj, trećoj ili četvrtoj? U Francuskoj danas već imamo četvrtu generaciju muslimana migrantskog podrijetla. To uvelike mijenja način na koji ljudi doživljavaju svoje mjesto u društvu i odnos prema široj zajednici.
Ako bih morala izdvojiti jednu osnovnu razliku između Francuske i Italije, rekla bih da je muslimanska zajednica u Francuskoj mnogo starija. Razvoj islama u Francuskoj započeo je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je francuska država zbog potrebe za radnom snagom dovodila radnike iz bivših kolonija. Upravo je to temeljna razlika između Francuske i Italije.
Zbog toga danas u Francuskoj postoji mnogo više muslimana koji su prošli cjelovit proces društvene integracije. Oni rade u svim profesijama, uključujući državnu upravu, sveučilišta i druga područja javnog života, baš kao i francuski građani koji nisu muslimani.
Druga važna razlika jest to što je Francuska mnogo dulje bila u kontaktu s islamom. Taj odnos nije bio ravnopravan i bio je obilježen kolonijalizmom, ali je Francuska ipak desetljećima upoznavala muslimanske zajednice i način na koji su organizirane. To, naravno, ne znači da je poznavanje islama bilo potpuno ni da odnos nije bio obilježen etnocentrizmom i rasizmom. Kolonijalni sustavi bili su utemeljeni na rasističkom shvaćanju čovječanstva i to ne smijemo zaboraviti.
Ipak, islam za Francusku nije bio nešto potpuno novo. U Italiji je taj proces mnogo noviji, pa je potrebno vrijeme da društvo bolje upozna muslimanske zajednice, ali i da se sami muslimani upoznaju s talijanskom kulturom.
Žene, upravo zbog zajedničkog iskustva neravnopravnosti i činjenice da su još uvijek često suočene s patrijarhalnim strukturama, ne samo u religiji nego i u društvu općenito, lakše uspostavljaju međusobne veze. One često grade mostove između zajednica. To se posebno vidi u vremenima sukoba i ratova. Dok se komunikacija među zajednicama često prekida, žene je mnogo češće uspijevaju održati. U tom smislu one imaju vrlo važnu ulogu u izgradnji mira
Razlika postoji i zato što su u francuskim kolonijama obrazovni sustav i nastava bili na francuskom jeziku. Mnogi su ljudi već prije dolaska u Francusku poznavali njezinu kulturu i jezik. No društvena integracija ne znači da osoba mora odustati od svoje religije. Netko može biti potpuno integriran građanin, a istodobno željeti nositi maramu, imati džamiju ili svoju vjeru izražavati u javnom prostoru. To nije nespojivo ni s demokracijom ni s republikanskim vrijednostima.
Sekularizam, odnosno načelo odvojenosti države i vjerskih zajednica, nije usmjeren protiv slobode vjeroispovijesti. Naprotiv, njegova je svrha bila omogućiti svim zajednicama da slobodno žive svoju vjeru, uz poštovanje institucija i drugih ljudi, iako današnji narativi postupno stvaraju dojam da je sekularnost protiv javnog izražavanje religije.
Upravo zato u Francuskoj dolazi do određenih napetosti. Francusko društvo, zbog svoje povijesti i dugotrajnog sukoba države i Crkve, nije naviknuto na snažno javno izražavanje religije. Zbog toga mu je danas teže prihvatiti religijske zahtjeve muslimanskih građana, ne zbog straha od te zajednice, nego jer se nije naviklo baviti religijskim pitanjima, posebno u javnom prostoru.
Za kraj, kakvu nadu vidite kada je riječ o ulozi žena u muslimanskim zajednicama, ali i općenito u religijskim zajednicama?
Mislim da su se stvari već počele mijenjati i da se mijenjaju u pozitivnom smjeru, što nam daje razloga za nadu. Sve više žena studira teologiju, bilo u kršćanskom, muslimanskom ili židovskom kontekstu. To možemo vidjeti i na ovakvim teološkim skupovima. Njihov doprinos mijenja način na koji promišljamo religiju i tumačimo svete tekstove.
Muslimanke su, primjerice, dale vrlo važan doprinos razvoju humanističkog čitanja Kur’ana i hadisa. Posebno u demokratskim zapadnim društvima, gdje za to postoji više prostora. Danas, također, vidimo i otvaranje džamija u kojima žene obnašaju službu imamica. To je nešto što bi u ovom trenutku bilo vrlo teško, ako ne i nemoguće, u većini zemalja muslimanskog svijeta.
Takve promjene donose nove ideje i nove perspektive svim muslimankama. To, međutim, ne znači da su sve žene u religijskim zajednicama ujedno i feministkinje. Neke se žene protive tim promjenama jer i same prihvaćaju patrijarhalno razumijevanje religije. Ipak, velik broj žena danas pokazuje da je moguće biti feministica unutar religijskog okvira. One smatraju da feminizam ne mora nastajati izvan religije, nego može proizići upravo iz njezina drugačijeg čitanja i tumačenja.
To nije jednostavna pozicija, osobito u Francuskoj. Mnogi feministički pokreti smatraju da religija i feminizam nisu spojivi, ne samo kada je riječ o islamu nego o svim religijama. Prema tom shvaćanju, žena može biti istinski emancipirana tek ako se udalji od religijskog okvira. Međutim, mnoge muslimanke pokazuju da je moguće razviti čitav sustav ženskih prava upravo kroz novo čitanje Kur’ana i hadisa. Pritom se ne oslanjaju samo na teologiju, nego i na povijest, društvene znanosti i druge discipline koje pomažu razumjeti kako su nastajale norme koje su stoljećima oblikovale muslimanska društva.
Zbog svega toga prilično sam optimistična kada govorim o ulozi žena. Ne samo zbog ženskih prava, nego i zbog mira. Žene, upravo zbog zajedničkog iskustva neravnopravnosti i činjenice da su još uvijek često suočene s patrijarhalnim strukturama, ne samo u religiji nego i u društvu općenito, lakše uspostavljaju međusobne veze. One često grade mostove između zajednica. To se posebno vidi u vremenima sukoba i ratova. Dok se komunikacija među zajednicama često prekida, žene je mnogo češće uspijevaju održati. U tom smislu one imaju vrlo važnu ulogu u izgradnji mira.
Razgovarala: Ana Marčinko, polis.ba