Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XIV. nedjelja kroz godinu | Strah od nježnosti
Kršćanin nije pozvan biti religiozni ratnik. Kršćanin je pozvan biti svjedok blagosti. I to nije sentimentalnost, slabost ili popuštanje pred zlom. Blagost nije odsutnost istine. Blagost je način na koji istina dolazi. Nježnost nije suprotnost ozbiljnosti. Nježnost je oblik ljubavi koja ozbiljno uzima čovjeka. Krotkost nije poraz. Krotkost je snaga koja se odrekla nasilja
U ono vrijeme reče Isus:
»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«
Što danas najviše nedostaje svijetu? Možemo reći; pravednosti, istine, ljubavi, mira, vjere, nade – i u svemu ćemo imati pravo. No, kako reče papa Franjo: »Potrebna nam je revolucija nježnosti!« Zar nije istina da svijetu danas strašno nedostaje blagosti, nježnosti? Možda doista tu počinje jedan od dubljih problema našega vremena. Jer, živimo u svijetu povišenih tonova, u kojemu se viče prije nego sluša, u kojemu se sudi prije nego razumije i u kojemu se udara po protivniku prije nego se pokuša dotaknuti njegovo srce. I nije li čudno da ponekad i religija, koja bi trebala liječiti tu tvrdoću, katkada počinje govoriti istim jezikom? Jezikom agresije, prijetnje i stalne borbe. I upravo takvom svijetu, pa možda i takvoj Crkvi, današnja čitanja usuđuju se govoriti o krotkosti.
Promotrimo samo Boga kojega naviješta Zaharija. On ne kaže: tvoj kralj dolazi silan, strašan i neumoljiv, nego: tvoj kralj dolazi krotak. Kako sablažnjiva riječ – krotak. Zar to nije riječ koju svijet prezire? Zar se krotkost ne smatra slabošću? Zar blagost ne izgleda kao nemoć? A ipak, upravo tako dolazi Mesija. Ne na ratnom konju, s logikom nadmoći – nego kao onaj koji naviješta mir i donosi »revoluciju nježnosti«. Doista, kakav je to Bog? Bog koji ne spašava svijet metodama kojima svijet pokušava spasiti sebe. A ipak, baš mi vjernici to teško prihvaćamo. Nije li moguće da i mi katkada više vjerujemo u snagu tvrdoće nego u snagu blagosti i da mislimo kako se istina bolje brani oštrinom, kako se Crkva spašava jačim tonom i kako se zabluda pobjeđuje agresijom? Jao nama ako braneći Boga – prestanemo nalikovati Bogu.
Isus izgovara riječi koje ruše svaku religioznu agresiju: učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, učite se od mene krotkosti. Nije li to danas gotovo revolucionarno? Dok mnogi misle da se u istinu mora uvjeriti svim mogućim metodama, Krist misli da se istina svjedoči. Mnogi misle da se čovjeka može obratiti pritiskom. Krist vjeruje da se srce privlači blagošću. Mnogi misle da religija mora biti rat. Krist nudi jaram koji je sladak. Zato Krist u svemu razotkriva da religiozna agresija možda često nema mnogo veze s revnošću za Boga, nego više s našom nesigurnošću, ranjenošću, strahom. Jer tko doista vjeruje snazi istine, ne mora njome tući druge po glavi.
Jao nama ako kao kršćani, koji bi trebali svjedočiti blagost, katkada više ranjavamo nego liječimo. Više opterećujemo nego oslobađamo. Više zastrašujemo nego privlačimo. I umjesto da ljudi uz nas osjete ono što Isus obećava — odmor duši — katkada osjete dodatni teret. Doista, nije li čudno da ponekad ljudi od religije bježe ne zato što su susreli previše Kristove blagosti, nego premalo? A Isus izričito kaže: dođite k meni svi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Ne dodatno umoriti, ne dodatno posramiti, ne dodatno satrti već – odmoriti. Ovo je Bog uz kojega ranjeni čovjek može odahnuti.
A Pavao danas ide još dublje. Govori o životu po Duhu. A nije li jedan od znakova Duha upravo blagost? Nije li Duh Božji suprotnost svakoj religioznoj tvrdoći? Jer ondje gdje je Duh, nema potrebe za nasiljem nad savješću. Ondje gdje je Duh, nema potrebe za agresivnim dokazivanjem. Ondje gdje je Duh, istina ne postaje oružje, nego svjetlo. I nije li upravo tu duboka borba svakoga vjernika — hoću li živjeti po logici tvrdoće ili po logici Duha? Hoću li vjerovati da čovjeka mijenja pritisak ili da ga obraća ljubav?
Ako je Bog takav — krotak, blag, ponizan — što je s nama? Jesmo li mi ljudi blagosti? Ili katkada ljudi tvrdoće? Jesmo li ljudi koji podižu glas prije nego slušaju? Koji lako osuđuju? Koji vjeruju da se svetost sastoji u strogoći? Koji misle da nježnost slabi vjeru? Doista, nije li moguće da katkada više vjerujemo u moć religiozne agresije nego u moć svetosti? A ipak, kršćanin nije pozvan biti religiozni ratnik. Kršćanin je pozvan biti svjedok blagosti. I to nije sentimentalnost, slabost ili popuštanje pred zlom. Blagost nije odsutnost istine. Blagost je način na koji istina dolazi. Nježnost nije suprotnost ozbiljnosti. Nježnost je oblik ljubavi koja ozbiljno uzima čovjeka. Krotkost nije poraz. Krotkost je snaga koja se odrekla nasilja.
»Mudri i umni« često ne uspijevaju u Isusu prepoznati ispunjenje starozavjetnih mesijanskih obećanja niti prihvatiti njegov navještaj, jer ostaju zatvoreni u vlastitim predodžbama i sigurnim okvirima koje su sami izgradili. Navikli na čvrste obrasce, oslanjaju se na tradiciju kao na nepomičan oslonac i ne osjećaju potrebu za novim korakom. Zato izbjegavaju promjenu, ne žele riskirati i zaziru od iznenađenja. Nismo li na nedavnom ređenju koje uzrokovalo raskol u Crkvi, između ostalog, mogli čuti riječi koje na prvu zvuče »mudro i umno«: »Mi govorimo jezikom vjere, jezikom Tradicije. S druge strane, suočeni smo s jezikom koji pripada posve drukčijoj razini i bavi se drugim temama. To je jezik uključivosti, slušanja, dijaloga i praćenja (…) Naš Gospodin daje vam još jedan savjet: Budite bezazleni kao golubovi i mudri kao zmije. Zašto moramo biti poput zmija? Zašto biskup mora biti poput zmije? Zato da biste znali razlučiti, prepoznati i prozreti dvoličnost, dvosmislenost i lukavstvo koje vladaju u svijetu i među neprijateljima Križa. Vaši vas najveći neprijatelji neće napasti otvoreno. Nastojat će vas postupno navesti da prihvatite suvremenije poimanje vjere, kršćanskoga života i odnosa prema svijetu«. (Propovijed don Davidea Pagliaranija, generalnog poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X., održana prigodom biskupskih posvećenja u Écôneu 1. srpnja 2026.)
Srećom, postoje »maleni«… oni su dirnuti i razoružani Kristovom nježnošću i blagošću. Dotaknuti Božjom blagošću oni se ne boje ni uključivosti, ni slušanja, ni dijaloga ni praćenja. Ne boje se ni svijeta ni suvremenosti, jer znaju da je ovo Božji svijet, i da je Bog uvijek nov. U tom povjerenju Duh Isusa Krista nalazi prostora za uvijek novo djelovanje. On ne dolazi silom, nego tiho – kroz blagost, kroz nježnost koja ne lomi, nego liječi. I tada postaje razumljivo i moguće živjeti ono što Isus kaže: »Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako«. Jer njegov jaram nije teret koji pritišće, nego nježna blizina koja nosi.
To smo mi kršćani: svjedoci blagosti koja razoružava svijet. Ljudi koji vjeruju da nježnost nije slabost. Da blagost nije poraz. Da istina ne treba agresiju da bi bila istina. Ljudi koji usred svijeta umorna od sukoba svjedoče Boga koji je krotka i ponizna srca.
Neće maleni ni brzo osuditi neprijatelje, jer, kako reče Thomas Merton: »Nemojte misliti da možete pokazati svoju ljubav prema Kristu time što mrzite one za koje se čini da su Njegovi neprijatelji na zemlji.
Pretpostavivši da Ga stvarno mrze: ipak On ljubi njih i vi se ne možete sjediniti s Njim, ako ih također ne ljubite.
Ako mrzite neprijatelje Crkve mjesto da ih ljubite, izvrgavate se opasnosti da postanete neprijatelj te Crkve i Krista; jer je On rekao: »Ljubite svoje neprijatelje«, a jednako je rekao: »Tko nije sa mnom, protiv mene je«. Zato ako ne pristajete uz Krista ljubeći one koje On ljubi, vi ste protiv Njega.
Ali Krist ljubi sve ljude. Krist je umro za sve ljude. I Krist je rekao da nitko nema veće ljubavi do onog čovjeka koji daje svoj život za svoga prijatelja.
Ne pretpostavljajte odviše brzo da je vaš neprijatelj divljak baš zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer misli da ste vi divljak. Ili se možda boji vas jer osjeća da se vi bojite njega… I možda, da se uvjerio da ste vi sposobni da ga ljubite, ne bi više bio vaš neprijatelj.
Ne pretpostavljajte prebrzo da je vaš neprijatelj neki Božji neprijatelj upravo zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj baš zato jer ne može u vama ništa naći što bi slavilo Boga. Možda ima pred vama strah jer ne može u vama naći ništa Božje ljubavi, Božje prijaznosti, Božje strpljivosti, milosrđa i razumijevanja ljudske slabosti.
Ne osuđujte prebrzo čovjeka koji više ne vjeruje u Boga, jer je možda vaša vlastita hladnoća, škrtost, vaša osrednjost i materijalizam, vaša sjetilnost i sebičnost, ono što je ubilo njegovu vjeru.«.
Ivan Jurin