Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Propovijed pape Leona XIV. na Lampedusi
Došlo je vrijeme priznati i jasno reći da vjerska pripadnost nikada ne smije biti razlog diskriminacije, kao da vjera ima granice, a ne da je univerzalni poziv na spasenje. Ondje gdje su postojali zidovi razdvajanja, Krist ih je srušio (usp. Ef 2,14). Nema ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu, a nema bližnjega ako mu se ne približim. Zaustaviti se, dopustiti da nas gane tuđa patnja, sagnuti se i zaplakati nad boli drugoga – kao što je učinio Isus – znači ući u dinamiku ljubavi u kojoj nam se Bog objavio
Apostolski posjet pape Leona na otok Lampedusu, 4. srpnja 2026.
Propovijed
Draga braćo i sestre!
Bog nas uvijek prvi ljubi. Ljepota mora, ovoga otoka i vaših lica odraz su njegove besplatne inicijative: ljubav nam prethodi, okružuje nas i okuplja. Zahvalan sam Gospodinu što vas mogu posjetiti, slijedeći stope pape Franje koji je 8. srpnja 2013., na svom prvom apostolskom putovanju kao Petrov nasljednik, želio doći upravo na Lampedusu.
Kao što znate, apostoli su plovili Sredozemljem i iskusili gostoljubivost stanovnika njegovih otoka i obala, koje su tisućljećima bile raskrižje civilizacija. Evanđelje odjekuje ondje gdje se narodi susreću, gdje ljudi jedni druge prihvaćaju, gdje se njihove životne priče isprepliću i gdje različite kulture ulaze u dijalog. Ono, međutim, utihne ondje gdje se svatko zatvara u svoj vlastiti otok, gdje se izbjegava susret, a prekida razmjena. U tom smislu, upravo naviještena prispodoba o milosrdnom Samarijancu opisuje priču koja se nastavlja i danas (usp. Lk 10, 25–37), a enciklika Fratelli tutti pomogla nam je ponovno je iščitati u dramatičnim povijesnim okolnostima u kojima se još uvijek nalazimo. Božja riječ uvijek je riječ za današnji dan; ona nas uvodi u razgovor iz kojega trebamo izići preobraženi. Kako ćemo, dakle, odgovoriti na ljubav Onome koji je nas prvi ljubio?
Predragi, danas se Lampedusa i Linosa nalaze na jednako opasnom putu kao što je bio onaj koji vodi iz Jeruzalema u Jerihon (usp. r. 30). Ovdje niste vidjeli samo jednoga čovjeka, nego tisuće ljudi koji su pali u ruke razbojnika; oduzeli su im sve, teško ih ranili i ostavili napola mrtve (usp. Lk 10,30). More je primilo i one koji nisu uspjeli stići onamo kamo su se nadali doći. Ipak, njihova nas prisutnost i dalje snažno poziva na odgovornost, ništa manje od onih koji su se uspjeli iskrcati i kojima su potrebni naša pažnja i pomoć. Prije svake intelektualne prosudbe ili ideološkog uvjerenja, susret s čovjekom koji leži pred nama, lišen svega, poziva nas na blizinu. Poslanica Hebrejima podsjeća nas: „Sjećajte se… onih koji trpe zlostavljanje, kao da ste i sami u njihovu tijelu“ (Heb 13,3). To je srce evanđeoske prispodobe: bližnjim se postaje; bližnjim se čini onaj koji se približi (usp. Lk 10,36–37).
Došao sam zahvaliti vama, braćo i sestre Lampeduse, za blizinu koju su mnogi od vas odlučili živjeti. Još se jednom dogodilo čudo suosjećanja – „Vidje ga i sažali mu se“ (r. 33). To je unutarnja revolucija koja u nama budi Božje osjećaje te proširuje naše misli, srce i život. Zahvaljujem volonterima, udrugama okupljenima u Forumu solidarnosti Lampeduse, civilnim ustanovama, Obalnoj straži, gradonačelnicima i svim upravama koje su se tijekom godina izmjenjivale; zahvaljujem đakonima, svećenicima, redovnicama, liječnicima, psiholozima i odgojiteljima; snagama sigurnosti i svima koji su, bilo s darom vjere ili bez njega, odlučili zajedno ljubiti. Da, među vama se ljubav organizirala. To je ljubav čiji je prvi drhtaj upravo suosjećanje koje u bratu na moru prepoznaje čovjeka u potrebi; ona je duboki poziv da se odvaži učiniti ono što možda nikada niste ni pomislili da ćete moći. Posebno pozdravljam migrante koji su danas ovdje. Oni nisu samo primili pomoć, nego su je na svom putu često i sami pružali – kao siromašni koji pomažu još siromašnijima. Hvala vam, braćo i sestre, jer u vašoj spremnosti da postanete bližnji nema ničega što bi bilo samo po sebi razumljivo ili automatsko.
Prispodoba nam govori da je ljubav uvijek plod slobode, a sloboda se očituje u odlukama. Ima onih koji odluče ne postati bližnji, kao i onih koji odluče biti ravnodušni. Mrtvi u ovome moru žrtve su i donesenih odluka ali i ravnodušnosti. Nezainteresiranost za opće dobro i korupcija u zemljama iz kojih ljudi dolaze, svjetski gospodarski sustav koji proizvodi siromaštvo i isključenost, strah koji hrani predrasude i prijezir, uvjerenje da nas se ti problemi ne tiču, kriminalni izračuni onih koji zarađuju na tuđoj nesreći te spor i težak prijelaz od pukog upravljanja izvanrednim situacijama prema cjelovitim i zajedničkim politikama – sve to i danas ponavlja onu žurbu iz evanđeoske prispodobe da se „prođe mimo“ (usp. rr. 31–32).
U prispodobi se svećenik ondje našao „slučajno“ (r. 31), a nakon njega i levit. Obojica vide čovjeka, ali prolaze pokraj njega. Nažalost, u svakom vremenu ima onih koji se boje da će se „onečistiti“ dodirom s drugima te tako – čak i pred patnjom i smrću – niječu naše zajedničko podrijetlo u Bogu, beskrajno dostojanstvo svakoga čovjeka i poziv na ljubav bez granica. Došlo je vrijeme priznati i jasno reći da vjerska pripadnost nikada ne smije biti razlog diskriminacije, kao da vjera ima granice, a ne da je univerzalni poziv na spasenje. Ondje gdje su postojali zidovi razdvajanja, Krist ih je srušio (usp. Ef 2,14). Nema ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu, a nema bližnjega ako mu se ne približim. Zaustaviti se, dopustiti da nas gane tuđa patnja, sagnuti se i zaplakati nad boli drugoga – kao što je učinio Isus – znači ući u dinamiku ljubavi u kojoj nam se Bog objavio.
Predragi, onaj tko dopusti da ga vodi takva suosjećajna i milosrdna ljubav počinje živjeti drukčije, biti drukčiji građanin i drukčije raditi. Tako može nastati istinska civilizacija ljubavi, o kojoj su govorili moji sveti prethodnici Ivan XXIII., Pavao VI. i Ivan Pavao II. Zajedno s mnogim prorocima i mučenicima prošloga stoljeća shvatili su da samo milosrđe može odgovoriti na dubine ljudskog srca i strahote rata novim počecima. Na ramenima tih velikana ušli smo u novo tisućljeće, pozvani dati duhovni, kulturni, pravni, politički i gospodarski oblik civilizaciji ljubavi. Neka nas golema patnja kojoj svjedočimo učini svjesnima koliko je taj poziv radikalan.
Poput Samarijanca možemo promijeniti svoje planove i svoj smjer. A mi, više nego on, imamo sredstva i mogućnosti da nadi damo konkretan povijesni oblik. On „pristupi mu, povije mu rane zalivši ih uljem i vinom; zatim ga posadi na svoje živinče, odvede u gostinjac i pobrinu se za njega“ (Lk 10,34). I mi moramo priznati da „civilizacija ljubavi ne nastaje jednim velikim i spektakularnim činom, nego zbrojem malih i ustrajnih vjernosti koje podižu branu protiv nečovještva“ (Enciklika Magnifica humanitas, 213). Vi ste, prijatelji s Lampeduse, svjedoci upravo toga. Susret s vama pomaže bolje razumjeti naše vrijeme i svakome omogućuje provjeriti smjer vlastitoga života. „Istina, nemaju svi jednaku moć utjecati na stvarnost… Ipak, nitko nije bez odgovornosti. Svatko ima svoje područje djelovanja i upravo je ondje – a ne negdje drugdje – pozvan birati hoće li hraniti logiku sile (makar ravnodušnošću, cinizmom, laži ili mržnjom) ili će čuvati logiku mira (istinitošću, umjerenošću, blizinom i brigom za druge).“ (Isto, 212).
Zato se upravo s ovoga krajnjeg ruba Europe, na Sredozemnom moru, još jasnije vidi povijesni izazov koji migracijski fenomen postavlja europskim društvima. Kao i u pitanjima ekološke tranzicije i promicanja mira, Europa ima jedinstven potencijal koji proizlazi iz njezine povijesti i kulture, a time i jednaku odgovornost. Zbog svoga zemljopisnog položaja i institucionalnog ustroja Europa može u ovom području pristupiti krizi cjelovito: uključiti hitnu pomoć u dugoročan strateški plan koji će prihvaćati, štititi, promicati i uključivati migrante, a istodobno raditi na razvoju kako nitko ne bi bio prisiljen napustiti svoju domovinu. Sve to uz puno poštovanje dostojanstva svake osobe. To je zadaća javnih ustanova, ali i cijelog civilnog društva te Crkve.
Braćo i sestre, kao što sam nedavno rekao na Tenerifima tijekom apostolskog putovanja u Španjolskoj, i u Lampedusi kultura gostoprimstva povezana je s turizmom. Nažalost, migracijske rute mogu se doživjeti kao prijetnja pa se lako razvije ravnodušnost ili čak suprotstavljanje njihovoj tragičnoj stvarnosti. Za mnoge je odmor tek razonoda, bezbrižnost i opuštanje. Tada se čini kao da između mora brodolomaca i mora turista treba podići nevidljivi zid. Imajte hrabrosti razmišljati drukčije. Malo-pomalo, kreativnošću i zauzetošću, omogućit ćete da svatko tko na ovom otoku provodi vrijeme, pa i na odmoru, postane više čovjek susrećući vašu ljubav, ono čemu vas je more naučilo i susrete koji su vas odgojili. Jer pravi odmor nalazi se ondje gdje čovjek ponovno otkriva smisao života, a istinsko blagostanje postoji ondje gdje je gospodarstvo pravedno i bratsko. U takvom gospodarstvu briga za stvoreni svijet i društveno prijateljstvo stapaju se u sintezu za kojom čovječanstvo danas traga.
Prvo čitanje podsjetilo nas je da su neki, pružajući gostoprimstvo, „a da to nisu ni znali, ugostili anđele“ (Heb 13,2). Budite stoga, makar u malenosti, proročki znak onoga čemu zajedno možemo težiti u velikim razmjerima. Od toga ćete prvi imati koristi vi i vaše obitelji, nadilazeći podjele i neslaganja koja samo ljubav može izliječiti. Neka osobito župna zajednica bude mjesto gdje se, u školi Evanđelja, zajedno uči prihvaćati, pratiti i uključivati druge u duhu zajedništva.
Ovdje, pokraj oltara, nalazi se slika Gospe od Sigurne Luke, zaštitnice Lampeduse. Možda znate da je sveti Augustin ljudski život rado opisivao kao plovidbu uzburkanim morem, a njegov cilj kao sigurnu luku. Ne dopustimo da nas pobijedi strah, nego gledajmo na svakodnevne teškoće kao na vrijeme prilike i svjedočenja. Neka zato vaša vjera, predragi, bude još snažnija nakon svih ovih godina kušnji i velikodušnoga služenja. Neka vam ova časna Gospina slika ponovno progovori snagom kakvu je imala nekoć, kada su oni koji su vam predali ovu pobožnost s potpunim pouzdanjem zazivali zagovor Blažene Djevice Marije. Svi u Bogu imamo sigurnu luku, a svaka je kršćanska zajednica pozvana biti njezin odraz na zemlji. A vama, zajednici Lampeduse i Linose, neka nikada ne ponestane duha vjere, nade i ljubavi.
„O’scià!“ (tradicionalni pozdrav stanovnika Lampeduse).
Prijevod: I.T., polis.ba