Pomirenje u kontekstu obilježavanja 100 godina biskupijskog sjedišta u Rijeci

Na dan sv. Vida, 15. lipnja, zaštitnika Rijeke, završit će se obilježavanje 100 godina od uspostave biskupije u tome gradu. Naime, Riječka nadbiskupija tijekom 2025. i prve polovice 2026. obilježava sto godina od osnutka biskupije koju je 1925. uspostavio papa Pio XI., čime je Rijeka postala sjedište biskupije, a crkva sv. Vida katedralom.

Stvaranje biskupije dogodilo se u razdoblju talijanske uprave nad Rijekom i zapadnim dijelom današnje Riječke nadbiskupije, uz protagoniste koji u velikoj mjeri nisu bili hrvatske nacionalnosti. Riječka je nadbiskupija obilježavanje ove obljetnice organizirala kroz kulturnu akademiju u HNK Ivana pl. Zajca, svečana liturgijska slavlja, hodočašća, koncerte i znanstveni skup. Drugim riječima, nadbiskupija je pristupila ovoj obljetnici ne samo kako bi bolje upoznala prošlost, već i u naporu da se dođe do pomirenog pamćenja koje će integrirati sve tri nacionalne sastavnice ove mjesne Crkve kroz sto godina – Hrvate, Talijane i Slovence. Kršćanstvo, naime, nadilazi sve razlike i uključuje sve narode u jedan Božji Narod. Tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, došlo je i do smaknuća nekolicine svećenika i laika, osobito na istočnom prostoru današnje nadbiskupije. Zbog toga je ove godine nadbiskupija pokrenula i kauzu kojom bi se trebalo razjasniti je li se radilo o žrtvama građanskog rata sukobljenih ideologija ili o istinskim kršćanskim mučenicima.

Obilježavanje je započelo svečanom misom na Trsatu u subotu 14. lipnja 2025. koja je uključivala čitanja i pjesme na hrvatskom, talijanskom i slovenskom jeziku; liturgijski jezici bili su hrvatski, latinski i staroslavenski, sve uz sudjelovanje vjernika koji su stigli i iz Slovenije. Objašnjavajući prisustvo kardinala Zuppija, predsjednika Talijanske biskupske konferencije, kao papinskog izaslanika u Rijeci, Uzinić je rekao kako je ovo „prilika za pomirenje povijesne memorije, koja se još uvijek teško u potpunosti pomiruje“ te da „ovaj jubilej nije samo proslava prošlosti, već i poziv na pročišćenje memorije, na obraćenje i pomirenje“. Uzinić, zahvalivši različitim skupinama za doprinos ovoj mjesnoj Crkvi, rekao je: „Hvala i onima koji su zbog političkih razloga morali otići, ali su ostavili znak dobrote i s ljubavlju se sjećaju ove Crkve, moleći za nju. Hvala onima koji su patili – za istinu, za Krista, za bližnjega.“

U ovom jubilejskom kontekstu Riječke Crkve, kardinal Zuppi identificirao je nacionalizam i totalitarizme kao uzroke povijesnih drama 20. stoljeća: ‘Memorija, osobna i zajednička, patnje trebaju biti svima razlog za osviještenost, upozorenje da se ne njeguje mržnja, da se ne prihvaćaju poganski totalitarizmi ili slijepi nacionalizmi koji ponižavaju čovječanstvo i samu domovinu, kako bi se zaštitio i unaprijedio jedinstveni dar mira’

Kardinal Matteo Zuppi, nadbiskup Bologne i predsjednik Talijanske biskupske konferencije predstavnik pape Lava (imenovan još od pape Franje), u svojoj homiliji na Trsatu rekao je: „Povijest ovih sto godina nosi dramatičan teret boli, ponekad skriven i neizreciv, ubojstava, mučenja, prisilnih egzodusa; nasilja koje teško možemo zamisliti, brojnih plodova zla koje su oskvrnule Božji hram, koji je svaka ljudska osoba, i koje je dramatično obilježilo suživot ljudi. Zato je jedini način da se prekine tragični lanac zla, okom za oko koji sve oslijepi, živjeti i ovaj jubilej kao priliku za „oprostiti i tražiti oprost“, pročišćavanje memorije, biti kršćani puni ljubavi. Pročišćeno srce ne zaboravlja, naprotiv, sposobno je prepoznati i obnoviti ono što je zlo proizvelo, prepoznati da je drugi uvijek moj bližnji, a ne stranac ili još gore neprijatelj. Ivan Pavao II. podsjetio je sve na potrebu ‘oprostiti i tražiti oprost’“. U ovom jubilejskom kontekstu Riječke Crkve, kardinal Zuppi identificirao je nacionalizam i totalitarizme kao uzroke povijesnih drama 20. stoljeća: „Memorija, osobna i zajednička, patnje trebaju biti svima razlog za osviještenost, upozorenje da se ne njeguje mržnja, da se ne prihvaćaju poganski totalitarizmi ili slijepi nacionalizmi koji ponižavaju čovječanstvo i samu domovinu, kako bi se zaštitio i unaprijedio jedinstveni dar mira. Pročišćavanje memorije nipošto ne znači zaborav, naprotiv, to znači shvatiti koliko je svako nasilje neprihvatljivo.“ Zuppi je opisao ideal crkvene pripadnosti: „Mi smo živi dio ove Katoličke Crkve koja je istinska posebna i univerzalna bratstva, jer svi pripadamo Kristu i puni smo njegova Duha ljubavi. To je bogatstvo vašeg grada, u kojem je bilo normalno prolaziti pored sinagoge, evanđeoske ili pravoslavne crkve, koristiti jezike kao u kozmopolitskom gradu. Crkva je uvijek, kao na Pedesetnicu, kozmopolitska, univerzalna, sposobna učiniti svijet domom, a naš dom svijetom. Ne prestajemo njegovati i razvijati crkveno jedinstvo, zalažući se za pravdu i odbacujući sve što bi moglo ugroziti mir među vjernicima, narodima i državama.“

U HNK Ivana pl. Zajca 15. rujna, na dan kada riječka katedrala slavi svoju zaštitnicu Majku Božju Žalosnu, održana je svečana kulturna akademija koja je okupila različite sastavnice Riječke nadbiskupije kako bi se predstavila prošlost i sadašnjost djelovanja ove mjesne Crkve. U sklopu Hrvatskog nacionalnog hodočašća u Rim od 6. do 11. listopada ove godine, Riječka je nadbiskupija posvetila i sjećanju na crkvenu povijest prvoga razdoblja njezina postojanja. Zbog činjenice da je treći riječki biskup Ugo Camozzo postao 1948. nadbiskupom Pise, gdje je s 26 svećenika, bogoslova i sjemeništaraca našao utočište, riječki su hodočasnici 6. listopada posjetili tamošnju mjesnu Crkvu. Ondje ih je dočekao nadbiskup Pise Saverio Cannistrà i devedesetjednogodišnji svećenik rođen u Rijeci Severino Dianich. Ne skrivajući emocije, Dianich, inače jedan od najutjecajnijih talijanskih katoličkih teologa na području ekleziologije, objasnio je kontekst odlaska i proživljenu dramu ljudi koji su izbjegli iz Rijeke ponajprije zbog nepravednosti tadašnjega komunističkog režima. “Dogodio se tada sukob između dvaju nacionalizama, onog hrvatskog i onog talijanskog. Zahvalimo Bogu što je to razdoblje iza nas i molimo ga da zauvijek tako i ostane. Neka nitko ne osjeti nostalgiju za tim vremenom. Pomislimo samo na to da su nam nacionalizmi donijeli dva svjetska rata. A ovaj naš susret upravo je suprotnost tome – razlog za veliku radost.“ Nadbiskup Mate Uzinić je izrazio žaljenje zbog odlaska talijanskih svećenika i bogoslova iz Rijeke: “Svakako jedna od velikih rana na tijelu naše Crkve bio je odlazak velikog broja vjernika naše biskupije talijanske nacionalnosti.” Nadbiskup je izrazio nadu u potrebu pomirenja i istaknuo osjećaj zahvalnosti prema onima koji su gradili riječku Crkvu u prošlosti, ali su u određenim tragičnim povijesnim trenucima otišli: “Ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo se pokušati pomiriti, možemo se pokušati pomiriti sa sobom. Gledati sa zahvalnošću na mnoge ljude koji su se ugradili u našu prošlost, koji su gradili našu Crkvu i neki od njih su u jednom trenutku tu Crkvu morali napustiti. To je tužno, ali ponijeli su je u srcu, odnijeli su je negdje drugdje i obogatili su nekoga drugog, poput Pise. Zato smo došli da se pomirimo, ali i da pokupimo te dobre plodove posijane zbog jednog tragičnog razdoblja.” U utorak 7. listopada u katedrali u Arezzu riječki su se hodočasnici susreli s dvije članice talijanskog ogranka Družbe Sestara Presvetog Srca Isusova iz Rijeke, poglavaricom s. Elenom Agosto i s. Graziom. Nadbiskup Uzinić je snažnim riječima istaknuo da “želimo biti Crkva koja je pomirena, koja je živa i koja služi, zahvaljujući i karizmi majke Marije Krucifikse Kozulić”. Nadbiskup je zahvalio sestrama što su tu karizmu donijele i u te krajeve. S. Elena Agosto, poglavarica talijanske grane ove redovničke zajednice utemeljene u Rijeci, zahvalila se na pozivu i na nadbiskupovim riječima. “Ovo je duh u kojem živimo: ne možemo biti podijeljeni ako smo kršćani. Ono što je politika razdvojila, Krist ujedinjuje. Živimo u bratstvu, u Kristovu duhu i, rado to kažem, u Presvetom Srcu Isusovu te u duhu majke Krucifikse.”

Zuppi je opisao ideal crkvene pripadnosti: ‘Mi smo živi dio ove Katoličke Crkve koja je istinska posebna i univerzalna bratstva, jer svi pripadamo Kristu i puni smo njegova Duha ljubavi. To je bogatstvo vašeg grada, u kojem je bilo normalno prolaziti pored sinagoge, evanđeoske ili pravoslavne crkve, koristiti jezike kao u kozmopolitskom gradu. Crkva je uvijek, kao na Pedesetnicu, kozmopolitska, univerzalna, sposobna učiniti svijet domom, a naš dom svijetom’

Dana 14. i 15. ožujka 2026. Rijeku je posjetio zbor Katedrale u Pisi u pratnji teologa Severina Dianicha i umirovljenog biskupa Pescije Roberta Filippinija. Zbor je održao koncert sakralne glazbe u riječkoj katedrali sv. Vida, a u Zajednici Talijana Rijeke otvorena je izložba o riječkim svećenicima Talijanima izbjeglim u Pisu i Toskanu. Nije to bio samo glazbeni događaj, već bratski susret kršćana dviju nacionalnosti svjesnih da kršćanstvo traži da u budućnost krenemo neopterećeni starim podjelama i nadilazeći prizmu isključivo vlastitih žrtava.

Znanstvenim skupom 10. lipnja 2026. Prošlost Crkve na prostoru Riječke nadbiskupije u organizaciji nadbiskupije i HAZU-a te misom na dan zaštitnika grada i nadbiskupije sv. Vida, koju će predvoditi predsjednik HBK, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, okončati će se proslava stogodišnjice.

Za poslanje Crkve važno je poznavati razliku između povijesti spasenja i same povijesti. Ovom obljetnicom željelo se nadići viktimološko i selektivno pamćenje na temelju čega su Hrvati i Slovenci ovih sto godina pamtili samo iz perspektive ugrožavanja nacionalnih prava koje su doživjeli u vremenu uspostave biskupije, odnosno tijekom talijanskoga fašizma, a Talijani cjelokupnu riječku crkvenu povijest promatrali iz položaja izbjeglog stanovništva pred represijom komunističkog režima. Obilježavanjem ove obljetnice nadbiskupija je nastojala sagledati kompleksnost proteklih sto godina, uzimajući u obzir višekratna stradanja raznih nacionalnosti i odbijajući zlopamćenje. Još je sociolog religije Mardešić upozoravao kako “pamtimo redovito sebi u korist, a drugima na štetu” te da su upravo “kršćani prije od svih dužni i obvezni neprestance otkrivati sve prešućeno i sve zatajeno bez obzira ide li im to u prilog ili ih možda osramoćuje. Glavno da je istinito, jer jedino ono spašava.”

Marko Medved