Sveti Vid, svetac socijalne pravde

O svetom Vidu ne znamo mnogo sa sigurnošću. Kao i za mnoge rane mučenike, povijesni podaci isprepleteni su s legendama koje su nastajale stoljećima. No ono što znamo dovoljno je da razumijemo zašto ga Crkva pamti. Pripada onoj velikoj struji kršćana iz vremena progona koji su radije izabrali podnijeti mučeništvo nego se odreći vjere.

Možda smo pod utjecajem umjetnosti to odricanje naučili dramatizirati. Od kršćana se najčešće nije tražio nikakav poseban čin. Dovoljno je bilo, kao što su to činili i svi ostali, prinijeti žrtvu rimskim bogovima. Ubaciti malo tamjana u oganj pred hramom značio je prihvaćanje poretka. Time je čovjek pokazivao da pristaje na pravila igre, da priznaje religiozni i politički sustav Carstva i da ne želi stvarati probleme. Nakon toga mogao je nastaviti živjeti relativno mirno. Mogao je čak i dalje privatno smatrati sebe kršćaninom.

Ključni dio te priče se nije promijenio do danas. Uvijek je bilo lako biti „kršćanin u sjeni“, smatrati se vjernikom, ali u praksi prihvaćati logiku svijeta. Naizgled pripadati Kristu, ali život organizirati prema sasvim drugim bogovima. Isusa štovati, ali ne nasljedovati. To je ono što je Papa Franjo često nazivao mondanizacijom ili svjetovnošću duha – trenutkom kada Crkva i vjernik više ne žive iz evanđelja nego iz kriterija moći, prestiža i uspjeha. Vjera tada ostaje prisutna kao identitet ili običaj, ali prestaje biti kriterij života.

Zato nije neobično da i danas postoje ljudi duboko uronjeni u religioznost, a istodobno potpuno pomireni s nasiljem, korupcijom ili nepravdom. Na Siciliji, odakle sveti Vid potječe, se čak uobičajila pojava mafijaša koji nose kipove svetaca u procesijama, daruju Crkvu ili javno iskazuju pobožnost, dok istodobno žive od iznude, straha i kriminala. Problem nije u tome što su „nedovoljno religiozni“, nego što religiju koriste kao produžetak vlastitog interesa. Bog postaje sredstvo legitimiranja moći.

To je možda i najveća napast religije: da Boga pretvorimo u jamca vlastitog uspjeha. Vjera se tada svodi na ideju da će nam Bog pomoći da uspijemo u svijetu kakav već jest. Molimo za zdravlje, posao, uspjeh djece, napredak, sigurnost i društveni ugled, ali pritom rijetko postavljamo pitanje gdje nas Krist želi. Bog postaje saveznik našega ega. A evanđelje upravo razara logiku ega.

Kršćanska vjera nije tehnika uspjeha. Krist nije došao pomoći čovjeku da se što bolje uklopi u postojeći sustav moći, nego otvoriti mogućnost drukčijeg života. Nije samo propovijedao privatnu moralnost, nego je doveo u pitanje same temelje religioznog i društvenog poretka koji je Boga koristio za održavanje hijerarhija. Kada liječi u subotu, kada se gosti s grešnicima i kada kaže da je čovjek važniji od žrtve, Isus razgrađuje postojeći sustav i gradi kraljevstvo milosrđa i pravde.

U tom je svjetlu jasno zašto su mučenici bili prijetnja koju je valjalo ukloniti. Njihov problem nije bio samo u tome što su „drukčije vjerovali“, nego što nisu pristali apsolutizirati aktualni politički i društveni sustav. Odbijanje žrtvovanja idolima bilo je odbijanje da Carstvo postane posljednja istina. Zato sveti Vid nije samo uzor izdržljivosti i hrabrosti, već života koji evanđelje uzima za ozbiljno.

Vid se odbio povezati sa sustavom moći. Nije posebno zahtjevno kao lažne idole prepoznati kipove od kamena, ali jest sustave interesa, mreže klijentelizma, logiku korupcije, mentalitet preziranja drukčijih i kult vlastitog uspjeha. I danas postoje „bogovi“ kojima treba prinijeti žrtvu želi li čovjek napredovati. Nekada je to šutnja pred nepravdom. Nekada linija manjeg otpora kako bi se sačuvala ugoda. Nekada odricanje od istine kako bi se sačuvala pozicija. Idolima se ne klanjamo samo religiozno; klanjamo im se svaki put kada radi koristi izdamo savjest. Inercijom to lako prijeđe u naviku i onda se gubi sposobnost razlikovanja dobra i zla. Sve postaje stvar koristi, interesa i prilagodbe.

Idolopoklonstvo je uvijek povezano s dehumanizacijom. Biblijski proroci ne napadaju Baala zato što žele nametnuti drugu religiju, nego zato što idoli čovjeka pretvaraju u roba. Onaj tko služi idolima mora neprestano dokazivati vlastitu vrijednost: uspjehom, bogatstvom, statusom, pripadnošću pobjednicima. Idoli nikada ne daju mir. Oni uvijek traže još. Današnja kultura produktivnosti i samoprezentacije pokazuje koliko je ta logika još uvijek jaka.

Kršćanstvo na tom mjestu donosi radikalni prekid. Bog Isusa Krista nije idol moći. On ne traži žrtve kako bi učvrstio vlastitu dominaciju. Upravo suprotno, Bog se u Kristu odriče moći i silazi među ljude, posebno među potlačene. To je razlog zbog kojega je Isus bio opasan. Nije samo propovijedao moralne vrijednosti; doveo je u pitanje religiozni i društveni sustav koji je Boga koristio za održavanje hijerarhija.

Pitanje koje nam sveti Vid u konačnici postavlja je upravo to: kojem sustavu, kojem bogu služimo? Svaki čovjek u konačnici organizira svoj život oko onoga što smatra apsolutno vrijednim. Netko oko novca, netko oko moći, netko oko vlastitog ega, a netko oko Boga koji se objavio na križu. Razlika između idola i Boga Isusa Krista jest u tome što idoli uvijek traže tuđu žrtvu, dok Bog u Kristu prinosi samoga sebe za druge.

Stanko Perica