X. nedjelja kroz godinu | Poput kiše proljetne

U ono vrijeme:
Isus, prolazeći, ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pode za njim.
Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«
A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«

Tako prorok Hošea oslikava nježnost Božju, poput kiše proljetne dolazi. Kiša je milosna, natapa i korov i usjeve. Isus je ispunjenje tog proroštva, i danas baš sjeda za stol s grešnicima. Skuplja ih usput, u kuće se njihove poziva, za stol zasjeda, jede, hrani i podučava. Zastanimo malo pored tog stola. Isus okružen nečistima svog vremena. Pohlepni utjerivači poreza, imaju posla s novcem i okupatorom, zato su i nečisti. Zaobilaze i Božje, i ljudske zakone. Njima malo što u životu nedostaje, pritom, misli se na materijalno. I oni koji protiv njih negoduju, farizeji, njima opet malo što u životu nedostaje, pritom, misli se na duhovno. Savršeno obdržavaju propise i zakone. Sve rade propisno, čisto i uredno. Sve je u njih čisto. Osim misli i nutrine. Jed i gorčina. Jedni i drugi, očito je gladuju. I farizeji se pitaju, čime su to grešnici ti najgori zaslužili, pa se netko prema njima ne odnosi kao prema nečistima, nego dostojnima, jednakima, za stolom odličnicima. Izokrenuta stvarnost. Kao da su oni nečisti, a toliko drže do čistoće obredne.

Ima tu neke gorčine, dobro poznate, ljutine jer sami nisu pozvani, jer nije se njima, izabranima, okružio. Zar nisu bili dobri, u dobroti prekaljeni, zar nije bilo dovoljno sve propisno izvršavati. Njima bi, po svim pravilima, prva mjesta pripadala. Pogotovo za stolom i slavljima. A tu eto stoje, izvan, kao puki promatrači, izostavljeni. Da se barem udostoji, da ih pogleda. Možda je to čista tuga, jer nisu prvi do Isusa. I tako krene objeda. Iz gorčine, tuge, ostavljenosti, neprimjećenosti. Može to čovjek i razumjeti. U to se uživjeti. Kad nam izmiče ono što nama „pripada“, jer mislimo da smo svojom dobrotom ili zaslugama zadobili pravo prvenstva u zemaljskim obiljima, zdravlju, uspjehu, pravo na više voljenja, pravo na mjesto među pozvanima. A Božja vaga nije tako precizno podešena, pa da u gram izmjeri sve naše pažnje, dobrote, muke i zasluge …toliko se trudili, a opet posljednji… ili tako smo malo dobili. Nekad govor nas vlastiti izdaje, pa iz nas provali kako smo ovo ili ono žrtvovali, vrijeme, resurse, dali sve od sebe…

Trenutak je to kad se može uživjeti u ljubomorne farizeje, i oni gladuju i žeđaju za potvrdom, da su dobri, ispravni, besprijekorni. Za divljenja uzori. A za čim čeznu nečisti? Za blizinom, prihvaćanjem, za odnosom. I oni sjede s Isusom, dok se ne nasite te istine da vrijede kao ljudi u nečijim očima. Da taj čudotvorac i dobričina nalazi za shodno da se njima obraća, pored svih drugih „bitnijih osoba“. Samotno je bilo biti carinik, kao što je i danas samotno biti nekim ljudima. Zasigurno ima nečistih u našim sredinama. Kao što ima i farizeja. Jedni kategoriziraju ljude u nečiste i lijepe etikete, a drugi tu etiketu nosaju. I plaćaju cijenu. I jedni i drugi gladuju, i žeđaju. Isus vidi glad i žeđ i jednih i drugih, i kako je gasi. Blizinom, hranom i riječima. Milosrđe mi je milo, citira farizejima proroke, Hošeu i Amosa, vraća ih na stare postavke, da to malo prouče, da se ponovno zagledaju u vlastitu tradiciju, nutrinu, na ono što su već usvojili, što je već tu, u tragovima, i da se tim hrane. Nisu ni oni otpisani, baš kao ni carinici. Početak je promjene sućut prema ljudskim slabostima, i ranama, milosrđe. Prema farizeju i cariniku u sebi, ugostimo ih ponekad, da vidimo za čim zapravo gladuju i žeđaju. Možda se i pomirimo s tom Božjom neumjerenom nježnošću prema korovu kojeg nema srca iščupati, nego sve čeka da izdobri.

Roberta Nikšić