Sedam, a ne dva dara Duha Svetoga

Popis od sedam darova Duha Svetoga (mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji) razvio se iz biblijske tradicije, točnije iz Knjige proroka Izaije (Iz 11,2-3). Prorok Izaija opisuje kakav će biti budući kralj, u kršćanskoj interpretaciji Mesija, i nabraja šest osobina koje su onda poslije u katoličkoj tradiciji, razdvajanjem „pobožnosti“ i „straha Božjega“, postale sedam.

Već i letimičan pogled na sedam darova Duha Svetoga – koje katolici na poseban način primaju u sakramentu potvrde, odnosno krizme – ukazuje da se više od polovice darova, četiri od sedam, odnose na promišljanje: čovjek koji misli je čovjek razuma i znanja, on je mudar i daje dobre savjete. Svaki katolik, napose svaki krizmani katolik, od Boga je, dakle, primio ne samo darove pobožnosti, jakosti i straha Božjega, nego itekako i darove razuma, znanja, mudrosti i savjeta.

Naglašavam ovo zato što nije rijetkost da se naše poimanje darova Duha Svetoga svede gotovo isključivo na pobožnost, eventualno i na strah Božji, no shvaćen baš u smislu straha. Idemo do te mjere da nečiju otvorenost Duhu Svetomu, odnosno vjeru prosuđujemo samo po tome koliko je pobožan i koliko se Boga boji. Štoviše, nisu nimalo nečujni glasovi nekih kršćana, upućivani i s oltara i drugih svetih mjesta, koji tvrde da se razum i znanje protive vjeri; da o vjeri ne treba ništa učiti, istraživati, promišljati, nego je dovoljno samo vjerovati; da se navodno i Bog protivi pametnima, ljudima znanja, knjige i mišljenja; da su naime naši stari, djedovi i bake, bili odlični vjernici bez ikakvog znanja i poznavanja vjere; da je i Isus rekao da je protiv mudrih i umnih; ukratko da samo treba ljubiti Boga, bez ikakvog poznavanja i vjere i Boga. Sve ovo, i mnogo toga ovdje ne navedenoga, zanimljivo najčešće govore i propagiraju upravo osobe koje se pozivaju na Duha Svetoga, nerijetko smatrajući da ga samo one posjeduju i da imaju nadnaravne Božje darove, odnosno karizme.

Nasuprot navedenim i drugim tvrdnjama – koje nerijetko i sami zastupamo i druge poučavamo – valjalo bi reći barem sljedeće. Kako će Bog biti protiv znanja, razuma i mudrosti kada je njegov Sin, Isus Krist bio sve to i kada su to darovi Duha Svetoga, treće božanske osobe? Nije li sam Bog preko proroka Hošee rekao: „Odbacio sam te jer si ti odbacio znanje“ (Hoš 4,6)? Nije li čitava starozavjetna mudrosna literatura usmjerena na potrebu i nužnost mudrosti, na poticanje da čovjek postaje sve mudriji, jer je Mudrost(!) drugi izraz za Boga? Nije li Isus u Evanđelju po Ivanu predstavljen kao Božja poosobljena, personificirana mudrost?

Isus nije zahvaljivao Bogu što je navještaj Kraljevstva Božjeg sakrio od mudrih i umnih, a objavio nemudrima i neumnima, nego malenima. Nisu, dakle, uspoređeni pametni i nepametni, mudri i nemudri, umni i neumni, nego mudri i umni naspram malenih. Bog se objavljuje malenima, njegovo Kraljevstvo prihvaćaju maleni. Jasno da umišljena umnost, odnosno pamet koja misli da sve zna, koja je samoj sebi dostatna, nema ovu dimenziju malenosti i zbog toga se takvima Bog teško može objaviti, no samo umišljena. Na koncu, istinsko znanje i prava mudrost sa sobom uvijek nose svijest malenosti: samo ljudi velikog znanja znaju koliko zapravo malo znaju i samo su pametni svjesni malenosti svoje pameti, a Božje velikosti.

Od Duha Svetoga smo primili najmanje sedam, a ne dva dara: primili da ih razvijamo, da rastu, odnosno da budemo mudriji, umniji, jači, pobožniji, ljudi znanja, savjeta i straha Božjega. Što ih budemo više razvijali – a to nam je vjernička dužnost i od toga nema izuzetih – to ćemo bolje uviđati da Bog hoće milosrđe, a ne žrtvu; da nije važno gdje, nego kako se klanjamo Bogu; da molitva ne mijenja Boga, nego molitelja; da su u vjeri važnija djela, nego riječi i da se na usnama može biti veliki vjernik koji zapravo nije nikada susreo ni Boga ni sebe

Nadalje, mnogima omiljeni argument da su naši stari bez ikakvog znanja o Bogu i vjeri bili odlični vjernici, višestruko je netočan, odnosno lažan. S onu stranu prosuđivanja njihove vjere, jednostavno nije točno da o vjeri i Bogu nisu nastojali ništa znati. Jesu, itekako, samo sukladno mogućnostima svoga vremena: jer što je znanje(!) tolikih molitava i molitvica, na primjer naših baka, drugo ako ne nastojanje oko vjerskog znanja? Budući da su većinom bile nepismene, one su učile napamet molitvene obrasce i tako upoznavale vjeru i Boga. Znanje i prepričavanje biblijskih, svetačkih i drugih poučnih priča i anegdota naših djedova također je njihov način rasta u vjeri i prenošenja vjere. Da se i ne spominju tolike kateheze i vjerske pouke koje našim starima nisu bile nimalo strane. Samo kao primjer koliko su naši stari učili o Bogu i vjeri neka posluži primjer fojničanina fra Vinka Vicića iz 18. stoljeća, koji je, prvi u Bosni, uveo pjevanje na narodnom jeziku pod svetom misom koja se u to vrijeme slavila na latinskom jeziku. Budući da su vjernici tijekom mise molili svoje molitve, jer su razumjeli malo ili ništa, fra Vinko je sam napisao i skladao pjesme biblijske i svetačke tematike i na taj ih način vjerski opismenjavao. I danas se na svetkovinu sv. Ante pustinjaka (17. siječnja) u Fojnici pjeva fra Vinkova pjesma „Blago se tebi o Fojnico“, u narodu nazivana – zajedno s još nekim Vicićevim pjesmama – Viculja.

Nasuprot tvrdnjama da samo treba vjerovati i ljubiti Boga, koje su glavni ures pobožnog kiča, stoji vrlo jednostavno a presudno (protu)pitanje: kako vjerovati u nešto/nekoga o čemu/komu ne znaš apsolutno ništa; kako ljubiti ono što nimalo i nikako ne poznaješ? Isus je više nego jasan: „Ako me tko ljubi, čuvat će moje riječi“. Čuvati znači obdržavati, izvršavati, živjeti po Isusovim riječima. Da bi se, pak, nešto moglo izvršavati potrebno je poznavati: nema obdržavanja Isusovih riječi bez njihovog poznavanja. Što, na primjer, od naše ljubavi imaju gladna djeca u dalekoj Africi ili sve prisutniji migranti koje mi, navodno, silno volimo, a nismo ih čestito ni vidjeli, a kamoli što za njih učinili? Ljubav je uvijek konkretna, osobna, djelatna. Onaj koji ljubi Isusa čuva, tj. izvršava njegove riječi baš zato što ga ljubi: ljubav ga pod navodnicima tjera da živi po Isusovim riječima.

Na koncu, od Duha Svetoga smo primili najmanje sedam, a ne dva dara: primili da ih razvijamo, da rastu, odnosno da budemo mudriji, umniji, jači, pobožniji, ljudi znanja, savjeta i straha Božjega. Što ih budemo više razvijali – a to nam je vjernička dužnost i od toga nema izuzetih – to ćemo bolje uviđati da Bog hoće milosrđe, a ne žrtvu; da nije važno gdje, nego kako se klanjamo Bogu; da molitva ne mijenja Boga, nego molitelja; da su u vjeri važnija djela, nego riječi i da se na usnama može biti veliki vjernik koji zapravo nije nikada susreo ni Boga ni sebe; da je laž veliki, a ne mali grijeh jer za oca ima đavla; da se čini nepravda i onda kada se šuti na nepravdu drugih; da se ne može u Očenašu moliti Boga da nama oprosti kako mi opraštamo drugima, a onda misliti da ne trebamo opraštati, jer smo na primjer žrtve; da se ne može biti Isusov učenik a zastupati nasilje i ratove; da se ljubav prema Bogu očituje samo ljubavlju prema drugome, točnije bližnjemu, što znači potrebitom; ukratko da se ne može biti dobar vjernik, a slab čovjek; mrziti ljude, a Boga ljubiti…

Molimo Boga da nam podari svoga Duha, molimo Duha da u nama oživi i ojača darove koje nam je velikodušno darovao. I zahvalimo mu što s njim možemo ono što nikada ne bismo mogli samo svojim ljudskim snagama i sposobnostima: opraštati i neoprostivo i ljubiti i one koji nas ne samo ne ljube nego progone. Amen

Stipo Kljajić