Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
PAPA LEON U ALŽIRU: Susret s katoličkom zajednicom u Alžiru
U svijetu u kojem podjele i ratovi siju bol i smrt među narodima, u zajednicama pa čak i u obiteljima, vaše zajedništvo i miran život veliki su znak. Ujedinjeni, širite bratstvo, nadahnjujući one oko sebe željama i osjećajima zajedništva i pomirenja, porukom koja je tim snažnija i jasnija što se više svjedoči u jednostavnosti i poniznosti
SUSRET S ALŽIRSKOM ZAJEDNICOM
GOVOR SVETOGA OCA
Bazilika Gospe Afričke (Alžir)
Ponedjeljak, 13. travnja 2026.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Mir s vama!
Draga braćo u episkopatu,
dragi svećenici i đakoni, redovnici i redovnice,
ljubljena djeco Crkve u Alžiru!
S velikom radošću i očinskom ljubavlju susrećem vas danas, vas koji ste tiha i dragocjena prisutnost, ukorijenjena u ovoj zemlji, obilježenoj drevnom poviješću i svijetlim svjedočanstvima vjere.
Vaša zajednica ima vrlo duboke korijene. Vi ste nasljednici niza svjedoka koji su darovali svoj život, potaknuti ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Posebno mislim na devetnaest redovnika i redovnica, mučenika Alžira, koji su odlučili ostati uz ovaj narod u njegovim radostima i njegovim bolima. Njihova krv je živo sjeme koje nikada ne prestaje donositi plod.
Vi ste također nasljednici još starije tradicije, koja seže u prva stoljeća kršćanstva. U ovoj zemlji odjekivao je gorljivi glas Augustina iz Hipona, kojemu je prethodilo svjedočanstvo njegove majke, svete Monike, i drugih svetaca. Njihova uspomena je svijetli poziv da danas budemo vjerodostojni znakovi zajedništva, dijaloga i mira.
Svima vama, predragi, i onima koji, iako nisu mogli biti prisutni, prate ovaj susret izdaleka, izražavam svoju zahvalnost za svakodnevni trud kojim očitujete majčinsko lice Crkve. Zahvaljujem Njegovoj Uzoritosti za riječi koje mi je uputio, kao i Rakel, Aliju, Moniji i sestri Bernadetti za ono što su podijelili. U svjetlu onoga što smo čuli, želio bih da se zajedno zaustavimo i razmislimo o tri aspekta kršćanskog života koje smatram vrlo važnima, osobito za vašu prisutnost ovdje, a to su: molitva, ljubav i jedinstvo.
Prije svega, molitva. Svi je trebamo. To je naglašavao sveti Ivan Pavao II., govoreći mladima: „Čovjek – govorio je – ne može živjeti bez molitve, kao što ne može živjeti bez disanja“ (Susret s muslimanskom mladeži u Casablanci, 19. kolovoza 1985., 4). Tako je dijalog s Bogom predstavio kao neizostavan element ne samo za život Crkve, nego i za život svake osobe. To je shvatio i sveti Charles de Foucauld, koji je prepoznao da je njegov poziv biti čovjek molitve, tiha prisutnost pred Bogom. Pisao je: „Ja sam sretan, sretan što sam pred Presvetim Sakramentom u svako doba“ (Pismo Raymondu de Blicu, 9. prosinca 1907.) i preporučivao: „Molite mnogo za druge. Posvetite se spasenju bližnjega svim sredstvima koja su vam na raspolaganju: molitvom, dobrotom, primjerom“ (Pismo Louisu Massignonu, 1. kolovoza 1916.).
O tome nam je govorio i Ali, opisujući svoje iskustvo služenja u Notre Dame d’Afrique: mnogi dolaze ovamo da bi se sabrali u tišini, iznijeli i povjerili svoje brige i osobe koje vole te susreli nekoga spremnog da ih sasluša i podijeli terete koje nose u srcu. Primijetio je kako mnogi odlaze smireni i sretni što su došli. Molitva ujedinjuje i humanizira, jača i pročišćuje srce, a Crkva u Alžiru, zahvaljujući molitvi, sije čovječnost, jedinstvo, snagu i čistoću oko sebe, dopirući do mjesta i okolnosti koje poznaje samo Gospodin.
Drugi aspekt crkvenog života na kojem bih se želio zadržati jest ljubav. O njoj nam je osobito govorila sestra Bernadetta, dijeleći svoje iskustvo pomoći djeci s invaliditetom i njihovim roditeljima. U onome što je rekla prepoznajemo vrijednost milosrđa i služenja ne samo kao potpore najslabijima, nego prije svega kao mjesto milosti, u kojem svatko tko se uključi raste i obogaćuje se. Sestra Bernadetta nam je ispričala kako je iz jednostavne početne geste blizine, posjeta bolesnima, izrastao najprije sustav prihvata, a potom sve složenija organizacija pomoći, prava zajednica u kojoj mnogi sudjeluju u radosnim i teškim trenucima, povezani vezama povjerenja, prijateljstva i bliskosti. Takvo je okruženje zdravo i ozdravljujuće te ne čudi da u njemu oni koji trpe pronalaze potrebne snage za poboljšanje svojega zdravlja, a istodobno donose radost drugima, kao u slučaju Fatime.
Uostalom, upravo je ljubav prema braći pokretala svjedočanstvo mučenika koje smo spomenuli. Pred mržnjom i nasiljem ostali su vjerni ljubavi sve do žrtve vlastitog života, zajedno s mnogim drugim muškarcima i ženama, kršćanima i muslimanima. Učinili su to bez pretenzija i bez buke, sa spokojem i postojanošću onih koji niti umišljaju niti očajavaju, jer znaju komu su povjerovali (usp. 2 Tim 1,12). Za sve njih navodimo jednostavne riječi brata Luca, liječnika iz zajednice Notre-Dame de l’Atlas. Pred mogućnošću da ode i spasi se od mogućih opasnosti, ali uz cijenu napuštanja svojih pacijenata i prijatelja, odgovorio je: „Ja želim ostati s njima“ i tako je i učinio. Papa Franjo, prisjećajući se njega i svih ostalih prigodom beatifikacije, rekao je na Angelusu: „Njihovo hrabro svjedočanstvo izvor je nade za katoličku zajednicu u Alžiru i sjeme dijaloga za cijelo društvo. Neka ova beatifikacija bude svima poticaj da zajedno gradimo svijet bratstva i solidarnosti“ (8. prosinca 2018.).
Dolazimo tako do treće točke našeg razmišljanja: zauzetost za promicanje mira i jedinstva. Geslo ovog pohoda su riječi uskrslog Isusa: „Mir vama!“ (usp. Iv 20,21), a na jednoj slici iz mozaika u Tipasi stoji: „In Deo, pax et concordia sit convivio nostro“, što možemo prevesti: „U Bogu neka mir i sloga vladaju našim zajedničkim životom“. Mir i sloga bile su temeljne značajke kršćanske zajednice od samih početaka (usp. Dj 2,42-47), po samoj želji Isusa Krista (usp. Iv 17,23), koji je rekao: „Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35). Sveti Augustin o tome kaže da Crkva „rađa narode, ali su oni udovi jednoga tijela“, a sveti Ciprijan piše: „Najveća žrtva Bogu jest mir koji vlada među nama, naše bratsko jedinstvo i to da budemo narod okupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga“. Lijepo je danas vidjeti kako bogatstvo tih riječi i primjera odjekuje u onome što smo čuli.
Znak toga je, kako nas je podsjetila Njegova Uzoritost, i sama ova bazilika, simbol Crkve od živoga kamenja u kojoj se, pod plaštem Gospe Afričke, gradi zajedništvo između kršćana i muslimana. Ovdje majčinska ljubav Lalle Meryemokuplja sve kao djecu, svatko bogat svojom različitošću, ali ujedinjen istom težnjom za dostojanstvom, ljubavlju, pravdom i mirom. Djecu koja žele zajedno hoditi, živjeti, moliti, raditi i sanjati, u vjeri koja ne izolira nego otvara, ujedinjuje ali ne miješa, približava bez izjednačavanja i omogućuje rast istinskog bratstva, kako nam je rekla Monia i kako je posvjedočila Rakel dijeleći svoje iskustvo u Tlemcen Fellowshipu. U svijetu u kojem podjele i ratovi siju bol i smrt među narodima, u zajednicama pa čak i u obiteljima, vaše zajedništvo i miran život veliki su znak. Ujedinjeni, širite bratstvo, nadahnjujući one oko sebe željama i osjećajima zajedništva i pomirenja, porukom koja je tim snažnija i jasnija što se više svjedoči u jednostavnosti i poniznosti.
Velik dio teritorija ove zemlje zauzima pustinja, a u pustinji se ne preživljava sam. Surovost prirode umanjuje svaku umišljenost samodostatnosti i podsjeća sve da trebamo jedni druge i da trebamo Boga. Upravo priznati krhkost otvara srce uzajamnoj pomoći i zazivanju Onoga koji može darovati ono što nijedna ljudska moć ne može jamčiti: duboko pomirenje srca, a s njime i pravi mir.
Stoga vas, predraga braćo i sestre, potičem da nastavite svoje djelovanje na alžirskom tlu kao zajednica vjere koja je složna i otvorena, prisutnost Crkve „općeg sakramenta spasenja“ (usp. Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium, 48). Hvala vam za sve što činite, za vašu molitvu, za vašu ljubav, za vaše svjedočanstvo jedinstva. Jamčim vam svoj spomen pred Gospodinom i, povjeravajući vas Mariji Notre Dame d’Afrique, od srca vas blagoslivljam.
Prijevod: Ivan T., polis.ba