Nedjelja Božje Riječi | Obratite se: poziv iz periferije

Mt 4,12-23: Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska –narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.

Današnja liturgija Božje riječi vodi nas u Galileju, na periferiju, na rub svetoga i čistoga, ondje gdje započinje Isusovo javno djelovanje. Evanđelist Matej smješta početak Isusove propovijedi ne u Jeruzalem, ne u središte religijske moći, nego u zemlju koja je bila prezrena, zavičaj obilježen miješanjem naroda, povijesnim ranama i tamnim iskustvima prošlosti, u zemlju koja nam u mnogočemu zvuči poznato, nalik našoj današnjoj Bosni. Upravo ondje, gdje se činilo da je Bog najudaljeniji, počinje navještaj Kraljevstva.

Matej jasno povezuje taj početak s riječima proroka Izaije: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku.“ To nije tek poetična slika, nego snažna teološka tvrdnja: Bog započinje obnovu ne od jakih, nego od ranjenih; ne od centra, od glavnog grada, nego od periferije; ne od onih koji misle da vide, nego od onih koji znaju da su u tami. Galileja tako postaje mjesto objave, jer Bog ne čeka da čovjek iziđe iz tame da bi mu prišao, nego sam ulazi u tamu čovjekova života.

Sjetimo se riječi našeg književnika Ivana Lovrenovića u tekstu Isus u Ahmićima: „Isus kakvoga znamo iz evanđeljā – živa i radikalna negacija plemenskoga morala naših “junaka” i njihovih katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj patnji – zanimao bi se za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Sa sigurnošću to možemo zamisliti“. Upravo takav Isus dolazi u Galileju, u tami povijesti, i donosi svjetlo. On se spušta do rubova, do onih koje povijest, društvo i moć često ostavljaju u tami. Tu, među ranjenima i prezrenima, on započinje navještaj Kraljevstva, pokazujući da Božje svjetlo dopire i do najudaljenijih mjesta, upravo poput Galileje – i poput naših današnjih Ahmića, Srebrenica, Trusina, Uzdola, Skelana, Sijekovaca…

S višegodišnjim odmakom posebno se posramljujućim čini što se na patnje i žrtve drugih dugo vremena nismo dovoljno osvrnuli, a kamoli otvoreno o njima govorili. Koliko još vremena treba da se u svim vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini, među njihovim poglavarima i vjernicima, tematizira i samokritički razmotri vlastita umiješanost i neodgovarajući odgovor na tragedije posljednjeg rata? Isticanje vlastitih napora u zaštiti vlastitog naroda, pojedinih žrtava i zajednica često se smatralo dostatnim objašnjenjem ili opravdanjem za sveukupnu odgovornost vjerskih zajednica u ratnim okolnostima. Danas, sa žaljenjem i sramom, pitajmo se kako možemo istinski gledati i susresti sve žrtve – Bošnjake, Hrvate, Srbe i druge – na one čija su egzistencijalna pitanja, strahovi, gubitci i boli u zbilji ostali gotovo bez primjerene duhovne, moralne i ljudske pratnje.

U današnjem evanđelju Isus započinje svoju propovijed riječima koje nisu utješne, ali su oslobađajuće: „Obratite se!“ To nije prijetnja, nego poziv, poziv na promjenu smjera. Obraćenje u biblijskom smislu ne znači prije svega osjećaj krivnje, nego promjenu načina mišljenja, pogleda na Boga, na sebe i na druge. To je poziv da se iziđe iz zatvorenih shema, iz religije straha i zasluga, kako bi se ušlo u logiku Kraljevstva. Isus odmah dodaje razlog: „Jer se približilo kraljevstvo nebesko.“ Ne kaže: približit će se, nego: već je blizu. Kraljevstvo Božje nije neka buduća utopija, nego prisutna mogućnost. Ono započinje ondje gdje ljudi dopuštaju Bogu da vlada, ne silom, nego ljubavlju; ne zakonima, nego darom Duha. Kraljevstvo se događa ondje gdje se živi logika blaženstava, gdje se dijeli, oprašta, služi i ljubi.

U tom svjetlu treba razumjeti i poziv prvih učenika. Isus ne dolazi k njima dok mole u hramu, nego dok rade u svom rodnom mjestu. Ne poziva religijske stručnjake, nego ribare. Ne traži savršene, nego dostupne. On ih vidi u njihovu svakodnevnom životu, ondje gdje bacaju mreže, ondje gdje su umorni, zauzeti, uronjeni u realnost. I upravo tu ih poziva: „Pođite za mnom“. Poziv je kratak, ali zahtjevan. Ne nudi sigurnost, ne daje plan, ne jamči uspjeh. Nudi odnos. Slijediti Isusa ne znači imati sve odgovore, nego hoditi za njim. Odgovor učenika je jednako radikalan: „Odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.“ To „odmah“ ne znači nepromišljenost, nego nutarnju slobodu. Oni su spremni ostaviti ono što ih je do tada definiralo kako bi primili novi identitet.

Isus ih ne poziva da budu pastiri, jer je on jedini Pastir. Poziva ih da budu ribari ljudi. To ne znači osvajati ili manipulirati, nego spašavati. Ribarenje ljudi u evanđeoskom smislu znači izvlačiti iz voda smrti, iz beznađa, iz samoće, iz grijeha. To je služenje životu, a ne interesu. To je poslanje Crkve u svijetu. Drugi par učenika ostavlja ne samo mreže, nego i oca. Time evanđelist jasno poručuje: u zajednici Isusa Krista ne vladaju krvne hijerarhije ni moć autoriteta, nego bratstvo i sestrinstvo. Jedini Otac je Otac nebeski, a svi ostali su braća i sestre. To je duboko izazovna poruka, osobito za Crkvu koja se uvijek iznova mora obraćati od struktura moći prema evanđeoskoj jednostavnosti.

Današnja Nedjelja Božje riječi podsjeća nas da Božja riječ nije tekst koji se samo čita ili tumači, nego događaj koji se živi. Riječ Božja ima snagu pozvati, rasvijetliti, izliječiti i poslati. Kao što je Isus prolazio Galilejom, poučavao, propovijedao i liječio, tako i danas prolazi našim životima, našim obiteljima, našim ranjenim zajednicama. Pitanje koje nam ova nedjelja postavlja nije: razumijemo li Riječ, nego: dopuštamo li joj da nas promijeni? Jesmo li spremni na obraćenje koje nije jednokratan čin, nego trajni hod? Jesmo li spremni ostaviti svoje „mreže“ – navike, strahove, kompromise – kako bismo slijedili Krista?

Jer gdje se Božja riječ prima, gdje joj se vjeruje i prema njoj živi, tu se već sada rađa Božje kraljevstvo. Tu tama ustupa mjesto svjetlu. Tu Bog ponovno postaje Gospodar, a čovjek slobodan. Nalik našoj Bosni i našoj balkanskoj regiji, s njenim ranama i stradanjima svih naroda, Božja riječ dolazi kao svjetlo nade, kao poziv da u ljubavi i pravdi ponovno gradimo zajedništvo, bratstvo i sestrinstvo među ljudima.

Branko Jurić, polis.ba