Franjo je bio poseban

---

Oproštajne riječi fra Miše Sirovine na sahrani kolegi i prijatelju fra Franji Niniću (1977-2025). Tuzla, 15. prosinca 2025.

---

U ime generacije htio bih nešto reći. U ime svih nas koji smo došli u sjemenište, i živjeli zajedno barem godinu, dvije, četiri, pa i više.
U ime svih nas koji smo obukli habit u tvojoj Drijenči. U ime nas koji smo ređeni za đakone ovdje u tvojoj Tuzli.

Na kraju 7-orica od nas slavila su mlade mise 2006. Govorit ću danas u ime petorice preostalih.

Nije nikad lako govoriti. A pogotovo je teško ovog trenutka reći nešto lijepo.

Došli smo u rujnu ’95., mi generacija 80. I Franjo je među nama tironima, ali godište kvartana. Stariji od nekih i više od tri godine.
Zreliji od svih. U tome je ključ zašto je ostavljao na nas dojam osobe pune samopouzdanja. I kad nam je očigledno nešto maslao, to je radio autoritativno. Još ako pridodamo kojom je ozbiljnošću promatrao stvarnost. Djelovalo je kao da nema nikakvog problema. Parafrazirao bih početne stihove sjajne pjesme (Bonhoeffer) Tko sam ja. Piše pjesnik kako se drugima činio kao da je samo na pobjede naučio a ono što o sebi zna toliko je suprotno od dojma koji ostavlja. U ovoj slici puno je Franje.

Završio je, dakle, Franjo dva razreda srednje. I umjesto u treći, prijavio se u opet u prvi. Krenuo otpočetka. Postao napola elektrotehničar. Ne znam je li imao kakve koristi od toga, ali ću prepričati jednu nezaboravnu zgodu. Radni dan u Visokom. Radilo se u vrtu. Potom tuširanje. Mislim da je Mato Nujić posudio fen od mene. Stajao je na onom širokom hodniku ispred zrcala i sušio kosu. Naišao Franjo još brišući ručnikom kosu, ne gledajući kuda hoda, i zapeo za kabel. Izbio je iz ruke fen koji je pao na pločnik i razbio se u parčad. Kao ekspert za struju, uzeo Franjo to gledati. Prva mu je rečenica bila: Čini mi se da elektromotoru nije ništa, sad ćemo provjeriti. Kad ga je uključio u struju i pokušao upaliti, samo je nešto škljocnulo, i čula se kao mala eksplozija. I nešto je izgorjelo jer se osjetio posljedični miris. Na to je Franjo konstatirao: Sad je i elektromotor stradao.

Franjo bi uvijek za nešto zapeo. U pristupu temeljno nonšalantan. Zakačio bi ako je visoko, zapeo ako je nisko. Šalili smo se uvijek na njegov račun.

Imao je visinu i snagu ali bez ikakvog talenta za sport. Za nijedan. Ali dara za pisanje je imao. Sjećam se njegovih redaka iz pismene zadaće iz hrvatskog: Stadionom se prolomio, i kroz vjetar, kišu i snijeg provlačio starčev glas: ‘Imamo zagovornika kod Boga, Isusa Krista pravednika.’

Okušao se i u poeziji. Bio je od knjige. Išla mu je škola. Ali je i tu bilo bisera. Bio je dobar i u klasičnim jezicima. No svo njegovo znanje nije mu pomoglo kada je prevodio s grčkog ‘speude bradeos’ (σπεῦδε βραδέως – žuri polako), mudru sentencu i savjet. Preveo je: kratko rečeno, na što je fra Marko rekao: kratko rečeno, ali krivo prevedeno.

Na teologiji se profilirao u ozbiljnog analitičara, sugovornika. Bio je strpljiv čovjek. Nekim je satima objašnjavao elementarnu filozofiju.
Radit će u Svjetlu riječi. Zatim će upisati studij u Münsteru. Nikad se neće prestati ozbiljno baviti knjigom. Zamjerit će mu svi oni koji se ozbiljno njome uglavnom nisu nikad ni bavili.

Ostat će kao onaj koji promišlja, analizira, pa i kritizira. Ostat će prisutan kao takav i preko društvenih mreža.

Franju će neki usporediti s rasipnim sinom. Ali je on puno više bio ona udovica što daje sav svoj žitak. Što je imao, dijelio je. Darove, vrijeme, onaj najbolji dio sebe.

Franjo je bio poseban. Za razliku od svih onih koji bi se trudili ljepšu svoju stranu pokazati, on je postupao drugačije. Kod drugih je ona manje lijepa straga. Franjo nije mario za tim. Nego svojim nastupom, komentarom, pristupom bio je spreman pokazati ono što većina krije. A kad biste mu došli bliže, kad biste prošli s druge strane, ispod paučine i mahovine zagledali biste zadivljeno.

Dragi Franjo, putuj i počivaj!

---