XXVIII. nedjelja kroz godinu | Krepost zahvalnosti

Lk 17,11-19: Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Desetorica su otišla sretna, oslobođena bolesti koja ih je izolirala od obitelji, prijatelja, vjerske zajednice. Mogli su se napokon zagrliti sa svojima, sjediti za stolom, prići hramu. Devetorica su nastavila svojim putem – vjerojatno su trčali kućama, ljubili svoje žene, dizali djecu u naručje. Razumljivo, zar ne? Toliko su dugo čekali te trenutke. Pokazalo se da imaju vjere, da su im molitve uslišane, da ih je Bog čuo. Nije li to vrhunac ljudskog života?

Jedan je drukčiji, razmišlja dublje, ne zaustavlja se na očitom. Zato trči natrag, pada pred Isusove noge, ljubi ih u zahvalnosti. Taj jedan nazire da čudo nije najvažnije. Sluti da ima nešto više od samo fizičkog ozdravljenja. Isus mu kaže: “Ustani i idi! Tvoja te vjera spasila.” Druge je samo ozdravila, a njega spasila. Dok su oni dobili samo čisto tijelo, on je dobio spašeni duh. Dok su ostali dobili povratak u zajednicu, on je stekao zajednicu s Bogom.

Koliko puta i mi trčimo u životu kao onih devet? Primimo dar i požurimo dalje. Dobijemo posao – i brinemo o napredovanju. Ozdravimo od bolesti – i nastavimo s brigama. Preživimo tešku situaciju – i zaboravimo na zahvalnost. Štoviše, postanemo nerijetko gori nego ranije, poput one devetorice koja su u bolesti mogla biti sa Samaritancem, a sad više to nisu u stanju. Život nas uči da tražimo, ali nas ne uči da se vraćamo da zahvalimo. Valja nam učiti od stranca, onog desetog. Samo stranac zna cijeniti stvarnost u kojoj se nalazi, domaći je navikao na nju i ništa mu ne znači.

Zahvalnost nije tek lijepa krepost. Ona je put do dubinskog ozdravljenja. “Bezgranična zahvalnost dolazi iz iskustva bezgranične ljubavi” (I. Šarčević, “Mane i vrline”), ali i ljubav dolazi iz prakticiranja zahvalnosti.  Ponekad moramo namjerno zaustaviti svoj trk, napraviti korak natrag prije nego što nastavimo naprijed. Ponekad nam valja pasti na koljena i u zahvalnosti se radovati za sve blagodati.

Evanđelje nam pokazuje da možemo biti čisti, a opet nespašeni. Možemo biti zdravi, a opet izgubljeni. Ključ spasenja je u odnosu s Bogom, a prvi korak k tome je zahvalnost. Tko se vraća zahvaliti, taj ne samo da je primio dar, nego je i upoznao Darivatelja. Zahvalnost nas uči pravednosti i velikodušnosti, oslobađa autoreferentnosti i samodostatnosti. Čini nas ljudima za druge, Kristovim nasljedovateljima.

Stanko Perica, polis.ba