Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Legenda o planini (2): Kameni svatovi i međunacionalna podjela po planinskim vrletima
Kao i prvi put, odlazimo s ovog mjesta u nijemoj, pobožnoj tišini, sličnoj onoj koja vas obuzme na planinskim prijevojima, kada se pred vama otvore daleki vidici. Oba puta, prizor uspavane nekropole pobudio je sjećanje na legende i bajkovito vrijeme u kojem su nastajale, tjerajući na razmišljanje o prolaznosti ovozemaljskog života
Josip Mlakić: Putopis je nastajao tokom snimanja dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” i temelji se na radnoj verziji scenarija. Ekipu su, uz mene, najčešće činila dvojica snimatelja, direktor fotografije Mirko Pivčević i pomoćnik redatelja Zdravko Terkeš, i vozači Anto Radić, Ivan i Anto Žuljević, koji su ujedno bili i naši vodiči.
Ovo je drugi nastavak Mlakićeva putopisa obogaćen sjajnim fotografijama Mirka Pivčevića i Zdravka Terkeša.
Prvi dio: Osjećaj bogobojazne poniznosti i huk Ždrimačkog slapa
Planine su mjesta gdje se daleko od ljudskih pogleda rađaju legende. Kada bi prestali vjerovati u njih, a s njima i u sve ono što ne razumijemo, nužno bi prestali vjerovati i u Boga.
U bogomoljama i svetištima velikih monoteističkih religija vjernici se svaki dan mole Bogu, bez čijeg znanja, kako kaže Evanđelje, ne pada ni vrabac s grane niti ijedna vlas s čovjekove glave. Na sličan način, obiteljskom predajom, dijelom usmene pripovjedačke tradicije usko vezane uz religiju, živima su održavane i legende, iako mnogi i nisu do kraja vjerovala u njih, a ako su i vjerovali, to je bila tvrda, dogmatska vjera koja je u novije vrijeme poprimila mnogo zloćudniji oblik. Legende su se pretvorile u teorije zavjere koje svakodnevno nastaju u divljinama interneta, u koje novorođeni vjernici vjeruju fanatičnom i tvrdom vjerom, istom onom koja je odvela križare u Svetu zemlju, ili onom koja je tisuću godina kasnije usmjerila otete zrakoplove na njujorške Blizance.
Ideja Boga, u ciničnom svijetu iz kojeg polako netragom nestaje institucija međunarodnog prava koja je svih ovih godina održavala krhku ravnotežu između velikih sila, dovedena je do besmisla, na sličan način kao i legende. Bog, na kojeg se pozivaju autokrati poput Vladimira Putina ili Donalda Trumpa, neodoljivo podsjećaju na Boga koji su ukazao Mojsiju prije ulaska Izraelaca u Jerihon. I takav Bog, okrutan i zao, nekim je ljudima dragocjen. Dvije tisuće godina ljudske povijesti stoljeća su sažela u maksimu: Bolje loš i zao Bog, bez obzira kako se zvao, Duce, Führer ili Poglavnik, nego nikakav.
Saga o kamenim svatovima, tragična priča o ljubavi i smrti koja se savršeno uklapa u obrasce antičke tragedije, najraširenija je legenda na ovim prostorima. Uz sjeverne padine Vranice, na području Rostova, mjesta koje se nalazi na pola puta uz prometnicu između Gornjeg Vakufa-Uskoplja i Novog Travnika, leži nekropola stećaka Maculje, poznatija pod nazivom Kameni svatovi. Nekropolu čine stotinu i jedan stećak i šesnaest zagonetnih križeva iz 15. i 16. stoljeća. Slikar Đoko Mazalić (Bosanska Kostajnica, 1888. – Sarajevo, 1975.), koji je pisao o nekropoli, naveo je da se u Maculjama nalazio mnogo veći broj artefakata, koji su vremenom uništeni ili iskorišteni kao građevinski materijal, između ostalog i za gradnju katoličke crkve u rostovskom zaseoku Rat.
Put do Maculja vodi kroz Guser, duboki kanjon Bistričke rike koja izvire uz prometnicu, desetak kilometara od Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Kanjon od istoka prema zapadu dijeli Vranicu na dva nejednaka dijela: južno ostaje središnji masiv, a na sjeveru Radovan čiji se najviši vrh, Brezovača, nalazi na 1464 metra nadmorske visine. Do devedesetih, kroz kanjon je, prateći tok rijeke, vodio uski, provaljeni put kojim je lokalna šumarija preko Suhodola izvlačila drvenu građu s Vranice. Današnju trasu puta proširile su inženjerijske jedinice međunarodnih mirovnih snaga prve godine rata, jer je to bila jedina veza sa središnjim dijelom Bosne.
Početkom rata, uoči otvorenog sukoba između Hrvata i Bošnjaka, tada Muslimana, u Guseru su pripadnici muslimanske Armije BiH napali humanitarni konvoj i ubili trojicu talijanskih državljana, među kojima je bio i jedan novinar, dok su se dva člana misije spasila bijegom. Na mjestu zločina, na uskom proširenju uz rijeku, postavljena je nakon rata dvojezična spomen ploča, koja i danas stoji. Riječ je o neobičnom spomeniku koji čine vertikalni panel, na kojem su po visini ostavljena tri otvora u koja su postavljeni stilizirani križevi, i dvije bijele mramorne ploče povezane međusobno kratkim lancem, od kojih se prva naslanja na panel, dok druga leži na zemlji. (Kada smo drugi put snimali to područje, u ljeto 2025., netko je grubo narušio arhitekturu spomenika: lanac je bio uklonjen, a ploče prislonjene jedna uz drugu.)
Na mjestu gdje je podignut spomenik nalazi se jedno od rijetkih proširenja na desetak kilometara dugoj dionici prometnice, zbog čega se pored njega često zaustavljaju automobili, o čemu svjedoči smeće ostavljeno uz sami spomenik, uglavnom plastične boce, a prilikom posljednje posjete pronašli smo čak i odbačene dječje pelene. Visoko izrasli korov tu sliku dodatno upotpunjava. Na spomeniku smo zatekli dva sasušena položene vijence, koja mjesecima nitko ne uklanja, od kojih je jedan, na obljetnicu zločina, postavila Općina Gornji Vakuf – Uskoplje, a drugi Talijansko veleposlanstvo u BiH.
Pripadnike Armije BiH predvodio je Hanefija Prijić, koji je navodno sudjelovao u ratu u Hrvatskoj kao pripadnik Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), gdje je zbog svojih radikalnih stavova dobio nadimak Paraga, po Dobroslavu Paragi, jednom od osnivača Hrvatske stranke prava i paravojnog HOS-a koji je do gašenja, do 1992. godine, djelovao kao pravaška stranačka milicija. Prijić je nakon rata osuđen u Travniku, pred Sudom za ratne zločine, na petnaest godina zatvora. Pušten je nakon što je odslužio trinaest godina kazne, nakon čega je, 2015., uhićen u Dortmundu i isporučen talijanskom pravosuđu, gdje je 2017. zbog zapovjedne odgovornosti osuđen na doživotni zatvor. Pušten je tri godine kasnije.
Na tridesetu obljetnicu zločina, 2023. godine, majka jednog od stradalih Talijana postavila je s druge strane ceste, uz put koji vodi prema Radovanskom jezeru, skromno spomen obilježje sinu. Tom prilikom se, na vlastiti zahtjev, susrela i sa sinovljevim ubojicom koji je očekivano, barem za nas, sudionike te krvave epopeje, hladnokrvno negirao svoje sudjelovanje u zločinu.
Hanefija Prijić danas kod Bošnjaka u Gornjem Vakufu uživa status nacionalnog heroja, što je jedno od najmračnijih nasljeđa rata iz devedesetih, koje je ostavilo trajne posljedice na društvo. Ratni zločinci svih strana u poraću su, odmah nakon što je postalo jasno da je Haški tribunal talac određenih geopolitika, promovirani u nacionalne heroje, bez obzira na prirodu kaznenih djela koja su počinili, što bi se možda dogodilo i u slučaju da je Haški tribunal bio nepristran, ali u mnogo manjem opsegu.
U Gornjem Vakufu-Uskoplju, a slično je i u svim drugim višenacionalnim sredinama, došlo je do trajne podjele u društvu, što je izravna posljedica tog traumatičnog nasljeđa. Danas možemo govoriti o dva zasebna svijeta, zemljopisno bliska i upućena jedan na drugi, među kojima usprkos tome ne postoji neka dublja interakcija, dva svijeta koja danas razdvajaju nepremostive metafizičke daljine.
Jedan bizaran događaj iz dvijetisućitih, koji sam opisao u priči Berlinski zid, koja se nalazi u romanu Mrtve ribe plivaju na leđima iz 2011. godine, na najbolji način govori o tom fenomenu:
“Sjećate li se vi one godine kad smo jedan dan bili u različitim vremenskim zonama. Mi i oni”, rekao je Čimbur.
Čimbur je često razmišljao o tom događaju. To se dogodilo prije nekoliko godina, u vrijeme jedne od ravnodnevnica, kada se pomjerao sat. Nije se mogao sjetiti je li se to dogodilo u proljeće ili u jesen. Međutim, to je bilo najmanje važno. Barem njemu. Mnogi su insistirali na sličnim detaljima. Njima je, zbog nečega, bilo najvažnije je li se sat pomjerao unatrag ili unaprijed. Ili, ovo, s Profesorom. Ubio se pištoljem za životinje, a ne običnim pištoljem. Dolje, u hrvatskom dijelu grada nazivali su ga pištoljem za svinje. A kod njih se koristio uglavnom za goveda. I nazivali su ga pištoljem za životinje. Ista stvar, a dva različita naziva. Svi su o tome razgovarali, o tom pištolju. Važnije je bilo to, nego činjenica da se ubio.
U Sarajevu su te godine bošnjački političari, tjedan dana prije ravnodnevnice, donijeli odluku o pomjeranju sata. Došlo je do neke zabune, ili se radilo o običnom nemaru. Prije ovo drugo. Hrvati to nisu htjeli prihvati. Nisu njihovi političari bili ništa savjesniji od ovih drugih. Moglo je biti i obratno. Oni su ostali u istoj vremenskoj zoni sa Zagrebom. Samo zbog toga. Da su se u Zagrebu prevarili, ne bi razmišljali ni sekunde, napravili bi i oni isto. I tako su se stanovnici grada to nedjeljno jutro probudili u različitim vremenskim zonama. Ulica ispod njih bila je razdjelnica. Čudan je to bio osjećaj. Većina stanovnika grada to je promatrala kao dobar vic. On, ne. Njemu je ta nesretna zabuna pokazala koliko su sada udaljeni. Otvorila mu oči. Razmišljao je o udaljenosti između dvije vremenske zone. Više stotina kilometara, sigurno, a možda i tisuću. Zamišljao je kako je ta ulica široka tisuću kilometara. Kao u onoj pjesmi Maka Dizdara[1]: “Sto godina široka je.” Sjetio se i nekog filma u kojem mrtvi kroz neke tunele idu prema svijetu živih.[2] U tunelima oko njih neprestano se odigrava povijest ljudske civilizacije: vide Prometeja kojem orao kljuca jetru, rimske vojnike kako bičuju Isusa, prolaze pored inkvizicijine lomače… susretnu Staljina… Sve u nekih stotinu, dvije stotine metara. Taj tunel bio je sličan njihovoj ulici: tisuću kilometara sabijenih u šest metara.
(…)
Prešli su ulicu na koju su još uvijek gledali kao na ratnu liniju razdvajanja. Često su je tako i zvali – linija. Vjetar im je nanosio prašinu u lice. On je zamišljao kako iza njegovih leđa raste zid. Zatim je pomislio da u jednom trenutku, kada se okrene, neće vidjeti donji dio grada, već visoki zid od crvene cigle. Ili travu: okrene se i vidi visoku travu iznad koje proviruju zidine kuća po kojima su se još uvijek nazirali tragovi metaka.
(…)
“Sve je moguće”, rekao je Memo. “Danas je sve moguće. A sutra će bit moguće i ono što je danas nemoguće. Pa i taj tvoj zid. I da se zove berlinski. Ili kineski. Ma biće moguće da ispod Savskog mosta teče Vrbas. Zapamtite šta sam vam reko!”
(…)
Ponovo je razmišljao o zidu. I dalje je rastao. Prerastao je zidine, krovove kuća… Iza njega ne proviruje više ništa, čak ni crkveni toranj. Donji dio grada ne postoji. Po rubu zida uočava se nešto svjetlosti. Kao da negdje s druge strane gori vatra. A gore, visoko iznad, na nebu, vidi se struja ždralova koja teče točno iznad njihovih glava. Kao ogromno sječivo koje će u jednom trenutku pasti na zemlju i rasjeći grad na dva dijela. Kao krišku kruha.
Kao rezultat tih podjela, u jednom maloj bosanskohercegovačkoj općini, kakva je Gornji Vakuf-Uskoplje, danas, tridesetak godina nakon rata, egzistiraju dva odvojena planinarska društva, hrvatsko planinarsko društvo Raduša i bošnjačko Goran, nazvano po poginulom ratnom zapovjedniku Armije BiH koji u bošnjačkom korpusu uživa status heroja, a u hrvatskom ratnog zločinca koji se sadistički iživljavao nad zarobljenim vojnicima Hrvatskog vijeća obrane. Danas, na uskopaljskoj strani Vranice postoje dva reprezentativna planinarska doma. Prvi, hrvatski, nalazi se u Radovini. Riječ je o planinarskom domu izgrađenom u vrijeme socijalizma, koji je hrvatsko planinarsko društvo obnovilo nakon rata, dok se drugi, bošnjački, nalazi uz zapadnu stranu Rosinja, jednog od najviših vraničkih vrhova. Njegova izgradnja započela je 1997., a dovršena 2000. godine. Ta podjela, koja je povučena i po planinskim vrletima, možda je najbolji pokazatelj dubine međunacionalnog jaza u bosanskohercegovačkim višenacionalnim sredinama.
Veći dio kanjona, zbog okomitih litica s obje strane, gotovo cijeli dan je u sjeni, zbog čega je ova cesta kod vozača na lošem glasu, jer su sjenovita mjesta vlažna zbog rijeke čiji tok prati cestu zbog čega se po kolniku stvara gotovo nevidljivi sloj leda. Kada smo krenuli, bio je topao jesenji dan, s jutarnjom temperaturom višom od deset stupnjeva. Vozač pokazuje tamnija mjesta po cesti, i u jednom trenutku automobil je zaplesao na ledu. (Kada smo se predvečer vraćali s Vranice, na jednom dijelu kanjona bio je zaustavljen promet, jer je osobni automobil sletio s ceste i izvrnuo se na krov. Pomalo nadrealna slika, jer je temperatura zraka bila oko petnaest stupnjeva iznad nule, a asfalt naizgled suh.)
Rostovo je smješteno u prostranoj dolini koja započinje na izlazu iz kanjona. Tu se tlo penje prema prijevoju Pavlovica, odakle se cesta obara prema novotravničkoj strani. Ostavljamo automobil iza memorijalne drvene kućice, uz koju se nalaze stol i klupa, namijenjeni posjetiteljima, odakle se vidi veći dio nekropole, pa krećemo u obilazak. Odnekle je došao krupni ovčarski pas, vjerojatno iz dvorišta obližnje kuće, udaljene stotinjak metara, koji se cijelo vrijeme vrzmao oko nas. Kasnije, dok smo snimali statične prizore nekropole, bezuspješno smo ga pokušavali navesti da uđe u kadar, da mu udahne dašak života, kao kontrapunkt svijetu mrtvih.
Stećci i križevi u Maculjama izrađeni su od krečnjaka, poredani u redove i jako su dobro očuvani. Okrenuti su u pravcu istok-zapad i sjever-jug, i tek mali dio odstupa od ovih pravaca. Od ukrasa i simbola susreću se rozete, jabuke, križevi, ljudski likovi s raširenim rukama, sunce, polumjesec… Put koji vodi do nekropole i nastavlja dalje, prema naseljenom dijelu mjesta, prolazi i kroz samu nekropolu, dijeleći je na dva nejednaka dijela.
Uz Kamene svatove vežu se dvije legende. Po prvoj, koja je karakteristična isključivo za Maculje, ovaj je planinski prostor prije dvije tisuće godina, prije dolaska Rimljana na ove prostore, bio gusto naseljen. Legenda govori o svatovima koji su krenuli iz udaljenog mjesta po nevjestu. Nakon dugog puta, odlučili su zastati i odmoriti se. Bilo je toliko hladno, da su se svatovi smrznuli. Kameni obelisci nastali su u znak sjećanja na njih. Nakon tog događaja, nastupile su hladnoće i duge zime, što je dovelo do iseljavanja domicilnog stanovništva. Ova legenda, koju ovaj veličanstveni grobljanski prostor svojom veličinom na neki način potvrđuje, govori zapravo o negostoljubivosti planinskih prostora, pogotovo zimi, kada planine postanu neprohodne.
Druga legenda, kakva se susreće i drugdje, govori o svatovima koji su se uputili po nevjestu čija se majka nije slagala s kćerinim odabirom. Kada su se svatovi približili, majka ih je proklela strašnom kletvom: da se više nikada ne pomaknu i da se pretvore u kamen.
Nekropolu smo, tragom legendi, snimali u dva navrata, u jesen i u zimu kada ju je prekrio duboki snijeg iz kojeg su virili visoki križevi na čijim su se vrhovima formirale snježne kape. Ovčarski pas, koji se vrzmao oko nas tokom jesenjeg snimanja, pojavio se i ovaj put, u društvu ljubazne žene koja se brine o memorijalnoj kućici, koja nam je donijela turističke brošure i iskreno nam zahvalila na dolasku, ponudivši nam da ode do kuće i napravi nam kavu. Ova gesta ujedno je i neka vrsta zahvalnosti i dobrodošlice ljudima sa strane koji pokušavaju razumjeti kompleksnu povijest ovih prostora, što je bosanskohercegovački specifikum koji je nekim čudom preživio čak i rat.
Kao i prvi put, odlazimo s ovog mjesta u nijemoj, pobožnoj tišini, sličnoj onoj koja vas obuzme na planinskim prijevojima, kada se pred vama otvore daleki vidici. Oba puta, prizor uspavane nekropole pobudio je sjećanje na legende i bajkovito vrijeme u kojem su nastajale, tjerajući na razmišljanje o prolaznosti ovozemaljskog života.
______________
[1] Stih iz pjesme Modra rijeka Maka Dizdara
[2] Riječ je o filmu Sabirni centar Gorana Markovića
Josip Mlakić, polis.ba