30 godina enciklike „Ut Unum Sint“: Od vizije pape Ivana Pavla II. do ekumenskog putovanja pape Franje

 „Mnogi izvanredni (eximia) elementi, koji pripadaju punini sredstava spasenja i darova milosti unutar Katoličke Crkve, a koji čine Crkvu, također se nalaze i u drugim kršćanskim zajednicama.“ – papa Ivan Pavao II., enciklika „Ut unum sint“

Ovog svibnja obilježava se 30. obljetnica enciklike o ekumenizmu „Ut unum sint“ („Da budu jedno“) pape Ivana Pavla II. U ovom značajnom dokumentu Papa je snažno naglasio središnju važnost ekumenskog poslanja riječima:

„Pokret za kršćansko jedinstvo nije tek nekakav ‘privjesak’, koji se pridodaje tradicionalnom djelovanju Crkve. Naprotiv, on je organski dio njezina života i poslanja.“

Ova enciklika je potvrdila nepovratnu predanost Crkve ekumenizmu i ostala ključni dokument za promicanje dijaloga među kršćanskim zajednicama, potvrđujući nepovratnost ekumenskog puta i nužnost zajedničke konverzije u vjeri i ljubavi.

U današnjem složenom multikulturalnom i međureligijskom društvu, obnova izgubljenog jedinstva među kršćanima predstavlja jedan od ključnih prioriteta svakog vjernika. To jedinstvo nije samo ideal, već temeljni i nezamjenljiv element poslanja Crkve. Papa Ivan Pavao II. snažno podsjeća u enciklici „Ut unum sint“ da je „Gospodin Isus Krist molio Oca za jedinstvo svojih učenika kako bi ono bilo svjedočanstvo o njegovu poslanju.“ Podjele među kršćanima izravno se protive Kristovoj volji i predstavljaju ozbiljnu prepreku vjerodostojnoj i učinkovitoj evangelizaciji u svijetu koji sve više traži jasne znakove nade, pomirenja i zajedništva. Rascjepkanost kršćanstva slabi snagu svjedočanstva Evanđelja i potkopava  povjerenje u autentičnost navještaja Radosne vijesti. Zato je stalni napor prema obnovi punog i vidljivog jedinstva ne samo teološki izazov, već i duboki izraz ljubavi prema Kristu i vjernosti njegovu poslanju svijetu.

Ekumenizam se temelji na obraćenju srca, zajedničkoj molitvi, ekumenskom odgoju te uzajamnom upoznavanju i poštovanju među kršćanskim zajednicama. Papa Ivan Pavao II. snažno naglašava tu duhovnu dimenziju riječima: „Duh ih poziva na ozbiljan ispit savjesti.” I dalje nastavlja:

„Katolička Crkva mora ući u ono što bismo mogli nazvati ‘dijalogom obraćenja’, u kojem se nalazi temelj ekumenskog dijaloga. U tom dijalogu, koji se ostvaruje pred Bogom, svatko treba prepoznati vlastite pogrješke, priznati svoje grijehe i povjeriti sebe u ruke Onoga koji je Zagovornik kod Oca – Isusa Krista.“

Papa Ivan Pavao II. snažno ističe da „nema pravog ekumenizma bez unutarnjeg obraćenja“. Pomirenje s Bogom temelj je svakog pomirenja s drugima, jer samo „dublje obraćenje Evanđelju“ – u vjernom poštovanju Božjeg nauma – može dovesti do istinske promjene pogleda i stava.“ Upravo „obraćenje srca“ postaje ključna pretpostavka svake ekumenske inicijative, kako na osobnoj, tako i na razini cijelih crkvenih zajednica. To obraćenje uključuje poniznost, otvorenost istini i spremnost na nadilaženje povijesnih rana. Uz jasno i potpuno prihvaćanje ekumenskog pokreta u skladu s katoličkim načelima, Ivan Pavao II. poziva sve kršćane na „dubinsko pročišćavanje povijesnog pamćenja“. To uključuje „zajedničko promišljanje bolne prošlosti“, kako bi se „iskreno i objektivno“prepoznale ‘povijesne zablude’ i sve one pojave koje su doprinijele tragičnim podjelama među kršćanima. Takvo čišćenje memorije nije povijesni revizionizam, nego duhovni čin pomirenja i istine, usmjeren prema budućem jedinstvu u Kristu, utemeljenom na milosrđu, istini i zajedničkom hodu prema punom zajedništvu.

I papa Franjo snažno je podupirao ekumenizam ukorijenjen u njegovoj viziji Crkve kao ‘poljske bolnice’. U svom pristupu često je naglašavao milosrđe i susret, a ne isključivo doktrinarna pitanja. Takva otvorenost proširila se i na ekumenske odnose, gdje je isticao važnost zajedničkog hoda i međusobnog poštovanja. Ekumenizam je opisivao kao „putovanje, a ne odredište”, put kojim su „svi kršćani pozvani ostvariti hodajući zajedno – moleći, djelujući i osluškujući Gospodina koji nas vodi prema obnovi punog jedinstva.” Motiv hodočašća i zajedničkog putovanja često se pojavljuje u njegovim spisima. U svojoj prvoj apostolskoj pobudnici, „Evangelii Gaudium“ zapisao je:

„Nikada ne smijemo zaboraviti da smo hodočasnici koji zajedno putuju. To znači da moramo imati iskreno povjerenje u svoje suputnike, ostaviti po strani svaku sumnju i nepovjerenje te usmjeriti svoj pogled na ono što svi tražimo: sjajni mir Božjeg lica”.

Teološki ekumenizam stoga mora obuhvatiti ne samo dogmatske razlike koje su se pojavile u prošlosti, već i današnje iskustvo vjernika. Papa Franjo naglašava: „Ako ne možemo biti jedno u dogmama, možemo biti jedno u milosrđu.” Drugim riječima, dijalog doktrine treba biti teološki prilagođen dijalogu života, koji se razvija kroz svakodnevne odnose među našim Crkvama. Upravo ti odnosi predstavljaju autentično mjesto ili izvor teologije.

Papa Ivan Pavao II. snažno je naglašavao koncept „ekumenizma mučenika“, koje se očituje kroz snažno i nepobitno zajedničko svjedočanstvo vjere, posebno u kontekstu progonstva i mučeništva. Isticao je da je „najuvjerljiviji oblik ekumenizma upravo ekumenizam svetaca i mučenika”, ukazujući na duboko duhovno jedinstvo koje nadilazi denominacijske razlike kada se kršćani zajedno suočavaju s patnjom i smrću zbog svoje vjere u Krista. Nadovezujući se na ovo promišljanje, papa Franjo uvodi izraz „ekumenizam krvi” kako bi dodatno naglasio već postojeće, premda često nevidljivo, jedinstvo kršćana koje se očituje kroz njihovo solidarno trpljenje i podnošenje mučeništva:

„Oni koji progone kršćane ne pitaju: ‘Jesi li katolik, pravoslavac ili protestant?’ Oni vide da su to kršćani i ubijaju ih. To je ekumenizam krvi.”

Kršćani su u mnogim dijelovima svijeta progonjeni ne zbog konfesije, već zato što su Kristovi:

„U današnjem svijetu, kršćani su ujedinjeni krvlju mučenika, više nego ikad. Ekumenizam krvi ne traži dogovore – to je stvarnost koju moramo prepoznati.”

Ovaj oblik jedinstva nadilazi teološke razlike te poziva na dublju solidarnost, suosjećanje i zajedničku zauzetost za svijet oblikovan mirom, istinom i vjerom. Kada netko pogine zbog Krista, u očima progonitelja nije važno kojoj Crkvi pripada – svi su jednako mete. Upravo se u toj stvarnosti rađa nevidljivo, ali snažno i autentično jedinstvo u Kristu. Ekumenizam krvi ne temelji se na dogovorima, deklaracijama ili teološkim dokumentima, nego na životu proživljenom u vjeri i smrti podnesenoj iz ljubavi prema Kristu. To je najdublji oblik kršćanskog svjedočanstva – mučeništvo koje nadilazi podjele i postaje znak jedinstva u patnji i vjeri.

Papa Franjo je u svom pismu povodom obilježavanja 25. obljetnice enciklike „Ut unum sint“ ponovno potvrdio ekumensku predanost Katoličke Crkve. U toj prigodi izrazio je duboku  zahvalnost za dosadašnji napredak postignut na putu prema jedinstvu kršćana, ističući važnost nastavka dijaloga, međusobnog razumijevanja i zajedničkog svjedočenja evanđeoskih vrijednosti. Papa je također priznao da dijeli „zdravu nestrpljivost onih koji ponekad osjećaju da se može i treba učiniti više”, naglašavajući da čežnja za jedinstvom ne smije oslabljeti,već poticati vjernike na dublju zauzetost. „Jedno je sigurno“, napisao je papa Franjo,

„jedinstvo nije prvenstveno plod naših nastojanja, nego dar Duha Svetoga. Ipak, jedinstvo se neće dogoditi kao neko čudesno ostvarenje na kraju puta. Jedinstvo nastaje tijekom samoga putovanja; Duh Sveti djeluje upravo dok smo na tom putu.”

Ova poruka jasno pokazuje da ekumenizam nije samo teološki cilj, već i duhovno putovanje koje traži poniznost, ustrajnost i otvorenost srca.

Enciklika Ut Unum Sint naišla je na određeni otpor unutar Crkve, osobito među tradicionalističkim krugovima koji su smatrali da ekumenski pristup ugrožava katolički identitet. Jedan od najpoznatijih primjera neprihvaćanja enciklike dolazi od nadbiskupa Marcela Lefebvrea i njegovih sljedbenika, koji su kritizirali ekumenizam Drugog vatikanskog sabora i smatrali da „Ut Unum Sint“ vodi prema „dogmatskom relativizmu“. Oni su tvrdili da ekumenski dijalog umanjuje katoličku vjeru i otvara vrata kompromisima koji nisu u skladu s tradicionalnim naukom Crkve. Osim toga, enciklika je potakla rasprave o papinskom primatu. Papa Ivan Pavao II. pozvao je druge kršćanske zajednice na bratski dijalog o ulozi rimskog biskupa, što je kod nekih katolika izazvalo zabrinutost da bi to moglo dovesti do promjene u razumijevanju papinske vlasti.

Enciklika „Ut unum sint“ nije puki idealistički san niti utopija, već konkretan smjerokaz prema jedinstvu koje zahtijeva strpljenje, ustrajan dijalog i duboko međusobno razumijevanje. Iako potpuno jedinstvo možda nije odmah dostižno, ekumenski napori i dalje oblikuju snažno oblikuju budućnost kršćanstva. Trideset godina nakon njezine objave, „Ut unum sint“ ostaje temeljni dokument ekumenskog dijaloga – živa točka oslonca za sve koji teže prevladavanju podjela i obnovi punog zajedništva u Kristu. Crkva, oslonjena na snagu Duha Svetoga, nastavlja neumorno raditi na izgradnji jedinstva među vjernicima, potvrđujući trajnu aktualnost i vrijednost ove enciklike u suvremenom svijetu. Objavljena kao hrabar i proročki korak pape Ivana Pavla II., „Ut unum sint“ i danas nadahnjuje ekumenske inicijative i teološke rasprave, pozivajući sve kršćane da postanu graditelji mostova, a ne zidova.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---