Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Zilka Spahić-Šiljak: Jedino je u sekularnim društvima moguće osigurati prava za sve
Svaki susret koji nas nije potaknuo na promjenu, nije bio iskren susret, jer svatko od nas ima mnogo toga za propitati i mijenjati, a pogotovo mladi ljudi ne bi trebali nekritički prihvaćati različite vrste interpretacija i naloga, nego sve dovesti u pitanje pa čak i samog Boga.
Zilka Spahić-Šiljak je profesorica rodnih studija. Akademska je direktorica Univerzitetskog gender resursnog centra (UNIGeRC) Sveučilišta u Sarajevu, direktorica je TPO Fondacije Sarajevo i FER škole. Bavi se temama roda, religije, ljudskih prava, politike i izgradnje mira. Autorica je i urednica niza knjiga, među kojima je i knjiga Žene, religije i politika. Analiza utjecaja interpretativnog religijskog naslijeđa judaizma, kršćanstva i islama na angažman žene u javnom životu i politici u BiH (2007.). Na Mediteranskim teološkim susretima je za Polis.ba s gospođom Zilkom Spahić-Šiljak razgovarao Ivan Tučić.
***
Na Mediteranskim teološkim susretima održali ste predavanje u kojem ste govorili o razumijevanju žene u islamu. U tom kontekstu govorili ste o četiri važne žene iz muslimanske tradicije: Merjemi ili Mariji, Fatimi, Hatidži i Aiši. Što nam život tih žena govori kako Kur’an razumijeva žene?
Spominjala sam egzemplare, važne žene u islamskoj tradiciji. Ne spominju se sve u Kur’anu, jedina koja se spominje po imenu je Merjem ili Marija i ona je najvažnija, smatrana kao najbolja žena svih vremena. Pored nje tu je Fatima, kćerka poslanika Muhameda. Njih dvije stoje kao dva duhovna stuba islamske tradicije, a onda se tu spominju još prva poslanikova supruga Hatidža, kao netko tko je pružio potporu poslaniku u vrijeme njegove misije, te kasnije još jedna njegova supruga Aiša koja je bila vrlo značajna za prvu zajednicu muslimana kao žena koja je imala ogromno znanje i koja je živjela dugo poslije njegove smrti i prenosila to znanje.
Dakle, ove žene, ali i brojne druge su primjeri da se u prvim muslimanskim zajednicama davalo prostora ženama, da su one ravnopravno participirale u svim procesima izgradnje zajednice, da im je bilo dostatno obrazovanje, da su bile pozvane da uče i prenose Božju riječ, da su, također, prepoznate i u samoj objavi. Jer žene su pitale u vrijeme poslanika, budući da cjelokupni tekst nije rodno osjetljiv, pitale su ga da li se sve ono što se u muškom rodu govori odnosi i na žene, jer imamo dijelove teksta u kojima se pojedinačno u muškom i ženskom rodu nabrajaju i prava i obaveze muškaraca i žena. Dakle, ovakvi primjeri, na poseban način ove četiri žene muslimankama i muslimanima danas mogu služiti kao egzemplari vrijednosti koje i mi danas trebamo živjeti, a to su: požrtvovanost, borba za pravdu, za glas žena, jer su žene, iako čine 52 % svjetske populacije, manjina u smislu da nisu dovoljno zastupljene u mnogim područjima i mjestima odlučivanja. Dakle, njihovi primjeri govore o tome koliko je važno ustrajati, boriti se i osigurati mjesto svima za stolom i osigurati mjesto da se svaki glas u zajednici čuje, da se čuju različite perspektive, da žene ne budu isključene samo zbog toga što su žene i da imaju podjednake kapacitete kao i muškarci da sudjeluju u svakom segmentu društva.
Spomenuli ste kako je temeljna poruka Kur’ana vezana za žene na određeni način oteta u početcima stvaranja muslimanske zajednice. Žene prestaju biti subjekti, a postaju objekti o kojima odlučuju muškarci. Zašto se to dogodilo?
To je važno pitanje i za nas danas, jer još uvijek su žene na mnogim područjima objekt, nisu subjekt svoje sudbine, ne ispisuju svoju sudbinu, ne govore u svoje ime, uvijek netko drugi govori u njihovo ime. I u to vrijeme kada je data mogućnost i kada su žene pozvane da zajedno s muškarcima svjedoče Božju riječ, Božje jedinstvo, da zajedno grade zajednicu, vrlo brzo nakon tih prvih godina bile su skrajnute, marginalizirane, namjerno zaboravljane. Tako da je važno ponovno otkrivati poruke iz tog vremena, poruke ravnopravnosti iz teksta Kur’ana koje su tu, koje su nekako zamagljene, a neke druge poruke, hijerarhijske, subordinacijske su zauzele primarno mjesto.
S toga je vrlo važno da te poruke koje jesu u tekstu Kur’ana i u ključnim principima islamske tradicije – jer se muslimani vole pozivati na te ključne principe – a dva su vrlo bitna, pravda i milosrđe, ne budu zamagljene. Dakle, kako može biti pravde u jednom društvu ako žene ravnopravno ne sudjeluju? Kako može biti milosrđa ako činimo nasilje nad ženama, ako im u ime Boga onemogućavamo da razvijaju sve svoje kapacitete i da budu prisutne u zajednici, da u obiteljima, također, partnerski žive i dogovaraju se? U Kur’anu postoje temelji, samo je pitanje tko ima monopol i moć da posreduje tu poruku, da je tumači. I onda je, naravno, vrlo problematično da oni koji su u poziciji moći da to rade, koriste Božju riječ da opravdaju isključenje, nasilje, diskriminaciju, marginalizaciju i tako dalje.
Kakav je odgovor žena u Islamu na ovu zloupotrebu svetog teksta? Postoje li primjeri žena koje su dizale glas, koje su se usprotivile takvim zloupotrebama?
Naravno, uvijek je bilo žena koje su dizale svoj glas i tražile da se poštuje Božja riječ, međutim često su bile ušutkivane i nisu dobile prostora da budu zapamćene i da budu dio obrazovnih procesa, da o njima učimo i znamo što su učinile. Danas, pogotovo od sredine 20. stoljeća imamo velik broj žena, ali i muškaraca koji se bore za rodnu ravnopravnost i koji nastoje dekonstruirati patrijarhalne narative islamske tradicije u kojima se daje primat i superiorna pozicija muškarcu. Na temelju takvih dekonstrukcija moguće je onda iznova se vratiti na tekst i iščitavati ga u kontekstu u kojem mi živimo da bi mogli odgovoriti na potrebe, probleme i izazove današnjice, a ne na probleme nekoga od prije pet ili deset stoljeća. Dakle, vrlo je važno raditi na dekonstrukciji stereotipa, na dekonstrukciji patrijarhalnih tumačenja, ali isto tako konstruirati nova i nuditi rješenja i uključivati različite perspektive i glasove da bismo došli do onoga što nam uistinu treba u vremenu u kojem mi živimo i kako nam vjera može pomoći u kontekstu u kojem se mi nalazimo. Ne da nam je ona opterećenje, nego da bude alat i sredstvo koje će nam olakšati život, približiti nas Bogu i učiniti da živimo dostojanstveno jedni s drugima i da partnerski djelujemo na dobro svih. Jer sve ovo što se radi na rodnoj ravnopravnosti nije upereno protiv muškaraca nego naprosto da se osigura jednakopravan prostor za žene.
Nameće se zaključak da mi sljedbenici monoteističkih religija trebamo se boriti za sekularna društva kako bi nam se otvorio prostor za implementaciju izvornih zahtjeva naše vjere. Slažete li se s tim?
Slažem se, jer do sada jedino u sekularnim društvima imamo mogućnost osigurati prava za sve, iako moram reći da nema ni jedno sekularno društvo danas koje je perfektno, koje osigurava pravo svima, jer postoje brojne vrste diskriminacije i u sekularnim društvima. Ali ako to usporedimo s društvima u kojima vladaju religijski zakoni, onda su ta ograničenja i isključenja u ovim zadnjima mnogo veća. Ako jedna religijska tradicija ima primat i mogućnost da uređuje živote drugih, uvijek će netko biti zakinut, njegova prava neće biti osigurana. Tako da je za sada, dok ne otkrijemo možda neki novi sustav, sekularni ponajbolji, jer nam daje mogućnost da unutar njega stanemo svi. Dakle, ima prostora za sve i za one koji su vjernici i oni koji to nisu, za različite svjetonazore, te da se kroz sekularne zakone kao građani/ke organiziramo da onaj dio religijskoga na etičnom i moralnom planu nastojimo graditi kroz vrijednosti u društvu, ali ne ih nametati drugima.
Poznati ste kao aktivistica u nastojanjima oko rodne ravnopravnosti. Kod nas, posebno u Hrvatskoj se trenutno vode žustre rasprave o tome je li prihvatljivo na sveučilištima uvesti rodne studije. Iz Vašeg iskustva što možete poručiti onima koji se protive takvom studiju?
Iz iskustva Bosne i Hercegovine mogu kazati da smo mi u Sarajevu na Univerzitetu uveli rodne studije 2006. godine. Ne možemo reći nakon toliko vremena da su rodne studije nekog uništile, napravile neku štetu i napravile ono za što se optužuju rodne studije, rodne teorije. Taj izmišljeni pojam, kojim se maše, rodna ideologija je šupalj, prazan pojam i označitelj je nečega što ni oni sami ne znaju objasniti, a zapravo pokušavaju mobilizirati, homogenizirati ljude, zbiti redove protiv propitivanja rodne neravnopravnosti u društvu i propitivanja rodnih identiteta. Dakle, nastoji se opravdati rodni poredak prirodnim pravom, Bogom danim pravom da to kako se mi ponašamo i koje karakteristike pripisujemo ženama i muškarcima, da je to prirodno, da nije društveno uvjetovano. Dakle, da mi ne postajemo žene i muškarci, nego da se tako rađamo. Naravno, da se biološki rađamo kao takvi, a neki i ne, ali je onda pitanje kako opisujemo tu muškost i ženskost, odnosno feminitet i maskulinitet, a to ovisi o svakoj kulturi. Dakle, nije ni Bog dao ni priroda odredila da žene peru suđe, čiste, a da su muškarci predsjednici, da su uvijek objektivni, racionalni. To nigdje priroda nije odredila, dakle to je društveno uvjetovani poredak i ako je nešto društveno konstruirano ono se može dekonstruirati da vidimo kako možemo napraviti da muškarci i žene budu partneri.
Već duži niz godina prisutni ste u javnosti kao teologinja koja pokušava dekonstruirati narative koje posebno žene u islamu stavljaju u drugi plan. Želja Vam je pomicati granice, sve propitivati, ne miriti se s nepravdama. Što Vas najviše motivira u tim nastojanjima?
Prije svega me motivira da živimo u društvu u kojem bi bilo više društvene pravde, u kojem bi svaka osoba neovisno o identitarnim pripadnostima živjela slobodno. Mi kao vjernice i vjernici kažemo da nas je sve Bog stvorio i ako vjerujemo u to onda trebamo vjerovati da svaka osoba zaslužuje živjeti s punim dignitetom, da ima svoja prava i slobode. Smatramo, dakle, da je najveći dar koji je čovjeku dat sloboda, sloboda da bude poslušan, ali i da odbije Božje naredbe, sloboda da bude vjernik, ali i da ne vjeruje, dakle, sloboda da se živi kako želi. Tu slobodu moramo osigurati svima da bi uistinu svaka osoba živjela s punim dignitetom. To me motivira, jer ja želim, ovakva kakva jesam da me se prizna i da imam pravo živjeti sa svojim identitetima, sa svojim vrijednostima, ali isto tako ne bi se smjelo dogoditi da moj svjetonazor, to kako ja razmišljam, utječe na druge ljude, odnosno da ja određujem drugim ljudima kako oni trebaju živjeti. Dakle, to me uveliko motivira jer želim da svaki čovjek ima uistinu pravu slobodu, ali i odgovornost da živi u zajednici s pravima i obvezama.
Zato nastojim društvene nepravde koje gledamo oko sebe adresirati i to radim akademski i aktivistički, jer smatram da nije dovoljno samo napisati dobar tekst, nego treba s ljudima razgovarati, treba pojašnjavati i vidjeti što su to njihove konkretne potrebe, s čim se oni bore i na koji način stvarno, ne suhoparnim religijskim narativom i ideološkim objašnjenjima, koja ne dopiru do ljudskih srca, nego uistinu kako možemo Božju riječ prenijeti ljudima da mogu biti duhovno zreli i da im to bude oslonac, a ne teret pod kojim će stenjati i teret koji će ih usmjeravati na mržnju prema drugima, teret zbog kojeg će biti nesretni.
Nalazimo se u Lovranu na Mediteranskim teološkim susretima, koji su prvi puta ugostili muslimanske predavače i studente i koji su u ovim danima raspravljali o ključnim pitanjima dijaloga kršćana i muslimana. Što na kraju možete poručiti studentima, svim mladim ljudima koji dolaze iz različitih vjerskih zajednica, a koji započinju dugo putovanje međureligijskog dijaloga?
Ključno je za međureligijski dijalog, ali i bilo koji drugi dijalog, susretanje. Zbog toga su Mediteranski teološki susreti jedna sjajna prilika da se ljudi susretnu, jer samo u susretu s drugim licem, kako je to Martin Buber, Emmanuel Lévinas i mnogi drugi govorili, otvaraju nam se novi horizonti. Kroz knjige možemo naučiti mnogo toga, ali tek u susretu s drugim čovjekom mi se možemo otvoriti. I ono što se onda dogodi u tom susretu, to je ključno.
Nekako bih ohrabrila mlade ljude da se ne zatvaraju, nego da se otvaraju i susreću, ali da u susretima budu iskreni i dozvole da se mijenjaju. Jer svaki susret koji nas nije potaknuo na promjenu, nije bio iskren susret, jer svatko od nas ima mnogo toga za propitati i mijenjati, a pogotovo mladi ljudi ne bi trebali nekritički prihvaćati različite vrste interpretacija i naloga, nego sve dovesti u pitanje pa čak i samog Boga.
Razgovarao: Ivan Tučić