Grešna svetica i/li sveta grešnica

Nije rijetkost da se uz obraćenike veže pretjerivanje, bilo da ono dolazi od njih samih bilo od drugih. Pretjerivanje se gotovo u pravilu odnosi na život prije obraćenja, točnije na grešnost, a ne – kako bi se očekivalo – na obraćenički život, na svetost. Iza pretjerivanja najčešće se krije želja da se naglasi samo obraćenje, radikalna promjena života, pa se onda život prije obraćenja dodatno, a često i posve lažno, obezvrjeđuje i ocrnjuje: kao da do obraćenja nije postojalo apsolutno ništa dobro, nijedno djelo milosrđa, nijedna gesta ljubavi, nijedna zahvalna ili utješna riječ. Da bi se istaknula veličina onoga sada, blati se ono prije: kao da je “sadašnja svetost” u obrnuto proporcionalnom odnosu s “prijašnjom grešnošću”.

Sve rečeno vrijedi i za Mariju Magdalenu, sveticu grešnicu, ili možda baš za nju. Upravo je ona stereotipski primjer obraćeničkog pretjerivanja – nikako ne njezinog, nego onoga što su drugi (kršćanska i apokrifna tradicija; patrijarhalna kultura koja svoje pipke pruža do u sadašnjost; vjernicima prilično drage pobožne legende u kojima se kontrastu posvećuje osobita pažnja; na tjelesnost i seksualnost uvijek stražarski pozorne osobe…) baveći se njezinim likom i djelom od nje učinili, tj. napravili. Ukratko, malo tko je prije obraćenja bio tako (čitaj toliko) grešan kao Marija Magdalena, raskajana bludnica na koju se, između ostalih, lijepila i etiketa Isusove ljubavnice.

U čemu se sastoji tolika Marijina grešnost? U za slušanje i prepričavanje najslađoj grešnosti: bludništvu. Naime, još u 6. stoljeću, zahvaljujući prvenstveno papi Grguru I., prozvanim Velikim, Marija Magdalena se veže gotovo isključivo uz sliku raskajane bludnice koja je, zahvaljujući Isusu, postala svetica. Ona je, dakle, prvenstveno žena, fatalna žena, a na bludništvo kod žena se uvijek pa i dan danas gleda mnogo strože nego kod muškaraca: u prvom slučaju se radi o velikim grešnicama koje zaslužuju najstrože osude, a u drugom samo o muškim nestašlucima za koje treba imati obzira, ta muškarci su. Od Velikog pape pa naovamo Mariju Magdalenu se prepoznavalo gotovo u svim grešnicama iz evanđelja: iz nje je Isus “izagnao sedam zloduha” (Mk 16,9); ona je Isusu u predvečerje muke, ili nešto prije, suzama oprala noge, bujnom kosom ih posušila i pomazala skupocjenim parfemima – što je ne samo za Judu i farizeja Šimuna nego za mnoge ondašnje i svevremene Isusove učenike posve sablažnjivo i krajnje rasipnički (Mt 26,6-13; Mk 14,3-6; Lk 7,36-50); nju su branitelji ćudoređa uhvatili u samom činu preljuba i doveli Isusu da i on na nju baci kamen, odnosno da pokrene lavinu masovnog kamenovanja (Iv 8,1-11); ona je Martina i Lazarova sestra kod koje je Isus rado svraćao i kojoj je – razumljivo uvijek zbog sviđanja iza kojeg se, razumije se, krije nešto više – dao prednost pred Martinom uslužnošću (Lk 10,38-42); vjerojatno je ona i ona Samarijanka koja je imala mnogo muževa, točnije koju su imali mnogi, ali samo kao seksualni objekt (Iv,4-42). Jednom riječju, ako se u evanđelju spominje neimenovani ženski lik i ako on može imati ikakve veze s tjelesnom grešnošću, onda je to zacijelo Marija Magdalena: čudi da je nisu prepoznali i u izmišljenom liku žene koja je imala sedmoricu muževa, a kojom su saduceji iskušavali Isusa (usp. Lk 20,27-40).

Još u 6. stoljeću, zahvaljujući prvenstveno papi Grguru I., prozvanom Velikim, Marija Magdalena se veže gotovo isključivo uz sliku raskajane bludnice koja je, zahvaljujući Isusu, postala svetica. Ona je, dakle, prvenstveno žena, fatalna žena, a na bludništvo kod žena se uvijek pa i dan danas gleda mnogo strože nego kod muškaraca: u prvom slučaju se radi o velikim grešnicama koje zaslužuju najstrože osude, a u drugom samo o muškim nestašlucima za koje treba imati obzira, ta muškarci su

Što evanđelja uistinu – s onu stranu nebiblijskih tumačenja i bujne mašte koja se iz kršćanskih i apokrifnih legendi prelila i u umjetnost, napose slikarsku, glazbenu i filmsku – kažu o Mariji Magdaleni? U evanđeljima nema potvrde za njezino bludništvo. Do danas dominantna slika (raskajane) bludnice iz Magdale, jednostavno nije evanđeoska. Identificirati Mariju Magdalenu s gore navedenim ženskim likovima može se samo uz doista bujnu maštu i gotovo potpuno zanemarivanje osnovnih hermeneutičkih pravila. Istina je da je Isus iz Marije Magdalene “izagnao sedam zloduha” (Mk 16,9), no broj sedam ne mora nužno predstavljati sedam glavnih grijeha (broj sedam na simboličkoj razini predstavlja prvenstveno sveobuhvatnost, savršenstvo itd.), a ako i predstavlja, zašto bi upravo bludnost bila među njima najveći grijeh/zloduh?

Marija Magdalena je za sinoptike osoba čije značenje dobrano nadilazi činjenicu da je Isus iz nje istjerao sedam zloduha, bio među njima i zloduh bludništva: ona je Isusova učenica koja, za razliku od mnogih da ne kažemo svih Isusovih učenika, prati Isusa na Golgotu; ona je svjedokinja Isusove smrti i polaganja njegovog mrtvog tijela; ona je – što nije nimalo nebitno – prva svjedokinja Uskrsloga. Marija Magdalena je, ponovimo, ne samo prva svjedokinja praznog groba nego prva svjedokinja Uskrsloga: upravo njoj je Isus darovao privilegij i zadaću da svjedoči ne samo gdje Isus nije nego i gdje jest!

Prema Ivanovom evanđelju Marija Magdalena je, dakle, prva koja Šimunu Petru i učeniku kojega je Isus posebno ljubio – dvojici za ovo evanđelje iznimno važnih Isusovih učenika – trčeći javlja vijest da Isus, za nju Gospodin, nije u grobu. Petar će, kao i inače, uletjeti i izletjeti iz groba, ljubljeni učenik će, kako stoji u Ivanovom evanđelju, vidjeti i povjerovati, dok će Marija Magdalena opet doći na grob: ne odvaja se od onoga kojega je, očito, toliko ljubila. Ona plače kod Isusovog groba, i takva, uplakana, zaviruje u grob gdje joj se ukazuju dvojica anđela i retorički je pitaju zašto plače. Ona ponavlja da su uzeli njezinog Gospodina – ponovna ispovijest vjere – i da ne zna gdje su ga stavili. Potom joj se, gotovo istim pitanjem, obraća i sam Isus, a ona ga, misleći da je vrtlar, moli da joj kaže gdje je, ako ga je on odnio. Konačno je Uskrsli oslovljava imenom Marija, a ona mu uzvraća s Rabbuni, što znači Učitelju, točnije moj Učitelju – još jedna potvrda da je Marija Magdalena Isusova učenica, učenica koja je prva (po)svjedočila da je Raspeti živ. Nakon susreta s Uskrslim Marija se ne zadržava na grobu, nego po Isusovoj izričitoj zapovijedi, naviješta učenicima – ne više samo Petru i Isusovom ljubljenom učeniku – da je vidjela Gospodina (ispovijest vjere i svjedočanstvo Uskrsloga). Ona, dakle, naviješta – kako Ivan izričito navodi – učenicima radosnu vijest, ona je u tom smislu po Isusovoj zapovijedi apostolica apostola, ona koju Isus šalje svojoj braći da im kaže da idu za njim u Galileju, domovinu evanđelja i da im posvjedoči ono što je vidjela: da je Raspeti živ, da je Ljubav pobijedila mržnju, da je Isusov Otac i Bog njihov Bog i Otac (Iv 20,17). Mnogo je to više od raskajane grešnice, ma koliko raskajana i/ili velika grešnica bila. Nemjerljivo više.

Stipo Kljajić