www.polis.ba

XVI. nedjelja kroz godinu | O odmoru, empatiji i ovcama bez pastira

Iz diferenciranog i realističnog pogleda na stvarnost i na sebe same nastaje opuštenost, ne u smislu indiferentnosti ili izbjegavanja svake stresne i konfliktne situacije, nego u smislu povjerenja u smisao postojanja, u smislu zahvalnosti za sve dobro što imamo, te napuštanja prevelikih i nerealnih očekivanja i potrebe da sve kontroliramo koja izrasta iz naših strahova

Mk 6, 30-34: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.


Tekst današnjeg evanđelja nam govori o dva važna aspekta ljudskog života. Prvi je potreba za odmorom, potreba da se s vremena na vrijeme bude offline i sabere vlastite misli i snagu za novi početak. Isusovi učenici se vraćaju umorni s misijskog putovanja na koje ih je Isus poslao i počinju prepričavati sve što su doživjeli i učinili. Isus primjećuje kako su učenici iscrpljeni i poziva ih da naprave kratak odmor. Na to Isus i učenici otplove lađom na samotno mjesto da malo otpočinu.

Sadržajno ovaj odlomak iz evanđelja pristaje ljetnim mjesecima koji su za mnoge od nas vrijeme odmora i praznika, ali predstavlja i opomenu o važnosti odmora u vremenu u kojem je odmor postao ugrožen nekim društvenim trendovima i nekim našim životnim navikama. Na razini društva zdrav odmor ugrožavaju sve brži tempo života, trka za gomilanjem materijalnih dobara, stalan pritisak da se ostvari viši životni standard i gospodarski rast, da se ostvari veći profit i ne zaostane za konkurencijom. Navedeni trendovi vode sve većem raslojavanju društva na mali broj imućnih radoholičara koji su nagomilali toliko imovine da im cijelo vrijeme i životnu energiju pojedu brige i obveze oko očuvanja i održavanja svega što su stekli pa se nikad ne stignu odmoriti i zaista uživati u onome što posjeduju, te rastući broj ljudi koji sve više rade a sve manje mogu priuštiti svojim radom, koji žive kao hrčci u kotaču, neprestano trčeći a nikad nigdje ne dolazeći, koji bi se rado odmorili a ne mogu jer rade od petka do sveca kako bi preživjeli i poplaćali račune. I jednima i drugima sve više nedostaje odmora i zadovoljstva, i jedni i drugi su sve više ugroženi od kroničnog umora i iscrpljenosti, burnouta i depresije kao tipičnih bolesti današnjeg društva.

Na razini pojedinca gore navedeni društveni trendovi dovode do pretjeranih i neumjerenih očekivanja i zahtjeva, stalnog uspoređivanja s drugima, posljedično do razočaranja i zavisti na uspjeh drugih, te nadmetanja i konflikta s drugima, što na koncu crpi životnu energiju i uništava unutarnji mir. Pored sve većeg društvenog pritiska stavljamo dodatne terete na vlastita leđa sa svojim očekivanjima i potrebom za kontrolom koja izrasta iz naših strahova. Zdrav odmor nam ugrožavaju i naši mobiteli, socijalne mreže i internet koji su s jedne strane olakšali komunikaciju i pojednostavili mnoge naše zadaće na poslu i u svakodnevici, ali su nas s druge strane učinili stalno dostupnima i rastresenima, te zaposjeli naše slobodno vrijeme. Pritisak i stres koji nam dopuštaju sve manje vremena za odmor, te razna odvraćanja pažnje koja nam pojedu i ono malo slobodnog vremena koje imamo, oboje nas sprečava da zastanemo i promislimo i to je razorno i u osobnom životu i u globalnim društvenim okvirima. Jedna od najpogubnijih društvenih i osobnih navika je stalan, užurban bijeg u aktivizam i gradnja zidova od obveza kako bismo pobjegli od susreta sa samima sobom i ogradili se od odgovornosti promišljanja o važnim životnim pitanjima.

Cjelovit odmor pored fizičkog obnavljanja uključuje i psihički i duševni odmor, odmak i distancu od naše svakodnevice s koje možemo reflektirati vlastiti životni put i proživljena iskustva, susresti se sa samima sobom i s važnim životnim pitanjima. Odmor nije vrijeme ljenčarenja i nemišljenja, nego ispunjeno vrijeme povratka samima sebi i promišljanja najbitnijih pitanja života.

Današnji odlomak iz evanđelja nam predstavlja jednu drugačiju logiku, u kojoj čovjek i njegova potreba za odmorom imaju veću važnost od efikasnosti, brojki i rezultata. Tako u kratkom tekstu iz Markovog evanđelja ne saznajemo ništa o uspjesima misijskog putovanja na koje je Isus poslao svoje učenike, ne saznajemo koliko je njihovo putovanje trajalo, koliko su mjesta posjetili i koliko su novih sljedbenika skupili, našoj mašti ostaju prepuštene čak i zanimljive anegdote i dogodovštine s putovanja. U prvom planu stoji Isusov poziv učenicima da se sklone u osamu i kvalitetno odmore. Ne radi se pri tom samo o biološkom regeneriranju, kupanju u Genezaretskom jezeru, uživanju u prekrasnim krajolicima jezera okruženog planinama i okrepljenju uz pečenu ribu i vino. Cjelovit odmor pored fizičkog obnavljanja uključuje i psihički i duševni odmor, odmak i distancu od naše svakodnevice s koje možemo reflektirati vlastiti životni put i proživljena iskustva, susresti se sa samima sobom i s važnim životnim pitanjima. Odmor nije vrijeme ljenčarenja i nemišljenja, nego ispunjeno vrijeme povratka samima sebi i promišljanja najbitnijih pitanja života. Današnje evanđelje je poziv da uvijek iznova napravimo pauzu i reflektiramo svoj život. Kuda idemo, kako trošimo svoje životno vrijeme, koji je smisao svega toga?

Ta dimenzija odmora kao prostora introspekcije, susreta sa samima sobom, i refleksije vlastitog životnog puta i iskustava u svijetu u kojem živimo, jedan je od najbitnijih resursa svih religija i duhovnosti. O ovome lijepo piše Sam Harris (inače jedan od tzv. „četiri jahača novog ateizma“, jedan od vodećih modernih kritičara religije): „Svaka kultura je iznjedrila pojedince koji su provodeći vrijeme u osami otkrili kako određeni vidovi fokusiranja i usmjeravanja pažnje poput introspekcije, meditacije i molitve mogu radikalno preobraziti našu svijest i percepciju svijeta u kojem živimo.“ Iako Harris principijelno odbacuje organizirane religije, on uviđa važnost odlaska na distancu od svakodnevice, kontemplacije, meditacije, molitve, osame, samorefleksije kao iskustava koja mogu preobraziti i izoštriti našu svijest o svijetu i sebi samima. Religija nije nužno potrebna da se dođe do ove životno važne spoznaje o važnosti odmora kao vremena i prostora introspekcije i refleksije, do nje mogu doći i ljudi koji ne vjeruju, ali religija nudi prokušane metode i dobre okvire u kojima se može prakticirati i produbiti ova spoznaja.

Iskustva introspekcije i (auto)refleksije nam pomažu da stvorimo diferenciran i realističan pogled na stvarnost i na sebe same. Iz diferenciranog i realističnog pogleda na stvarnost i na sebe same nastaje opuštenost, ne u smislu indiferentnosti ili izbjegavanja svake stresne i konfliktne situacije, nego u smislu povjerenja u smisao postojanja, u smislu zahvalnosti za sve dobro što imamo, te napuštanja prevelikih i nerealnih očekivanja i potrebe da sve kontroliramo koja izrasta iz naših strahova; opuštenost naspram trke, panike, brige i aktivizma zbog kojih često propuštamo ono bitno i koji nas onemogućavaju da zastanemo i razmislimo. Iz opuštenosti se onda rađa izbalansiran, uravnotežen, zdrav životni ritam u kojemu su i rad i odmor smisleni i ispravno vrednovani; takav životni ritam je imao i Isus, koji je uvijek balansirao između javnog djelovanja i susreta s ljudima, posebno potrebitima, i povlačenja u osamu na molitvu i odmor iz kojeg se vraćao s novim žarom i energijom među ljude. Iz uravnoteženog života se onda otvara prostor i vrijeme za drugoga, za bližnjega, za produbljivanje naših međuljudskih odnosa. Istinski diferenciran i realističan pogled na stvarnost i na sebe same rezultira sposobnošću da primjećujemo druge, njihove potrebe i životne situacije. I tu onda dolazimo do drugog važnog aspekta ljudskog i vjerničkog života o kojem govori današnje evanđelje, a radi se o empatiji, sposobnosti da se bude online, budan i (su)osjetljiv za potrebe, patnje i nevolje drugih ljudi.

Metafora naroda kao „ovaca bez pastira“ – možda bi preciznija formulacija ovdje bila „ovaca bez dobrih pastira“ – predstavlja i danas aktualnu kritiku loših vođa – političkih, vjerskih i drugih – kojima nije stalo do njihovih zajednica i ljudi, nego prvenstveno do vlastitih interesa, ugleda i moći, loših vođa koji čine „zlodjela“, „raspršuju ovce“ (tj. razaraju međuljudske, međuetničke, međuvjerske odnose), sklapaju političke i profitabilne dogovore a „ne brinu se za narod“, kako stoji u knjizi proroka Jeremije.

Isusov plan kratkog odmora s učenicima na osami se na kraju nije ostvario, jer ih je mnoštvo ljudi pratilo i na kraju preduhitrilo na mjestu na kojem su se planirali odmoriti. Isus međutim na to nije reagirao ljutito i nije okupljeno mnoštvo poslao njihovim kućama, nego se sažalio nad njima „jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu“. Važna metafora u ovom odlomku, metafora koja se na više mjesta ponavlja u Bibliji, je slika naroda kao ovaca bez pastira. Ovdje se ne radi kritici naroda ili o ponižavajućoj usporedbi ljudi sa životinjama, kako bismo mi moderni, samosvjesni i uvredljivi ljudi mogli naprečac zaključiti, nego zapravo ponajprije o Isusovoj kritici loših pastira u skladu sa starozavjetnom proročkom tradicijom, što pokazuje i odabir današnjeg prvog misnog čitanja iz knjige proroka Jeremije. Starozavjetna metafora dobrog pastira ne označava despote koji samovoljno postupaju s ovcama, nego upravo suprotno, pravedne vladare koji se istinski i s ljubavlju brinu za svoj narod, a ovca je u biblijskom kontekstu životinja koja se najčešće spominje i to isključivo u pozitivnom kontekstu, i ona pritom nije metafora slijepo poslušnog i neslobodnog čovjeka, nego ranjivog čovjeka koji u svoj težini života treba usmjerenje, zaštitu i zajedništvo na svom životnom putu, te čovjeka koji je nenasilan, strpljiv, ponizan. Metafora naroda kao „ovaca bez pastira“ – možda bi preciznija formulacija ovdje bila „ovaca bez dobrih pastira“ – predstavlja i danas aktualnu kritiku loših vođa – političkih, vjerskih i drugih – kojima nije stalo do njihovih zajednica i ljudi, nego prvenstveno do vlastitih interesa, ugleda i moći, loših vođa koji čine „zlodjela“, „raspršuju ovce“ (tj. razaraju međuljudske, međuetničke, međuvjerske odnose), sklapaju političke i profitabilne dogovore a „ne brinu se za narod“, kako stoji u knjizi proroka Jeremije.

Jeremijine riječi su bolno aktualne i u našem vremenu, vremenu krize autoriteta, u kojem je mnogo loših i nevjerodostojnih pastira, loših političkih i vjerskih vođa, koristoljubivih interesdžija i umišljenih narcisa, u kojem jačaju konflikti, polarizacija, rovovske borbe između desnih i lijevih, progresivnih i tradicionalnih, religioznih i ateista, u kojem rastu zidovi između bogatih i siromašnih, jakih i slabih, u kojem su mnogi ljudi kao „ovce bez pastira“, ratne, gospodarske, klimatske izbjeglice, poniženi socijalnom nepravdom, posvađani i rastrojeni, manipulirani i zavedeni, uznemireni i uplašeni.

Isus je bio pogođen, potresen takvom situacijom ljudi svog (i našeg) vremena, pa je pokušao ponuditi alternativu, drugačiji način ophođenja s ljudima od onoga kakav su prakticirali loši pastiri. Isus se sažalio s ljudima, suosjećao je s njima, pronašao je vremena za potrebite odgodivši vlastitu potrebu za mirom i odmorom. I tu počinje izgradnja novog svijeta i drugačijih međuljudskih odnosa. Tko je sposoban istinski suosjećati i biti potresen sudbinom drugih ljudi, taj će biti spreman pomoći drugim ljudima – bilo da se radi o materijalnoj pomoći ljudima u okviru karitativnog rada, o kritičkom imenovanju nepravdi koje ih unesrećuju i zalaganju za istinu i pravdu, ili o olakšanju ljudske patnje tako što ih saslušamo -, a iz međusobnog pomaganja i upućenosti ljudi jednih na druge se rađa zdravo zajedništvo.


Marijan Oršolić, polis.ba