Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXXI. nedjelja kroz godinu | Nisi daleko od Božjeg kraljevstva
Kad kažemo da drugoga ljubimo i zbog Boga, onda to činimo iz znanja i iskustva da Bog tako neizmjerno ljubi i nas i bližnjega (i daljnjega), da je naša ljubav moguća samo iz Božje ljubavi. Bog nas ljubi radi nas, uza sve naša neznanja i nevjerice, padove i grijehe, uza sva naša iznevjerena očekivanja, sumnje i poraze u ljubavi
Mk 12, 28b-34: Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?«
Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«
Nato će mu pismoznanac: »Dobro učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve. «Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.
Ne znamo sa sigurnošću dolazi li poznavatelj Pisma iz današnjeg odlomka Markova evanđelja k Isusu da ga iskuša ili da mu Isus potvrdi njegovo znanje ili, što bi najprije moglo biti, iskreno traži da ga učitelj Isus uputi koja bi to od tih silnih, točno 613 zapovijedi i zabrana u Zakonu, bila najvažnija. Nesnalaženje u mnoštvu propisa, raznih učitelja i njihovih tumačenja, prati mnoge vjernike i stvara im smutnje.
Na pismoznančev upit: Koja je zapovijed prva od sviju?, Isus odgovara onako kako stoji u Zakonu (Tori): da čuje, da posluša Boga koji je jedan jedini, te da toga Boga ljubi svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom svojom, a i bližnjega kao sebe samoga. Na to pitalac, potvrđen u svom stavu, kaže Isusu da je po istini odgovorio. Ponavlja ono što je Isus rekao i k tomu nadodaje da je ljubav prema Bogu i bližnjemu više od svih paljenica i žrtava, više od svih pobožnih čina.
Svatko od nas ima neku zapovijed, neko načelo, neki prioritet kojim se vodi kao najvišom obligacijom. Npr. nekome je vrhovna maksima da čuva zdravlje, da pazi na tijelo, nekome da radi, da namakne novca, nekome da osvoji što više žena, nekome da bude ljubljen ili da se svidi drugima, da ga drugi hvale, nekome da zauzme što višu poziciju i da vlada, nekome čitav život prolazi da se osvećuje protivnicima… Isus naglašava da bez ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, ne može se biti vjernikom. Događa se, nažalost, da vjernik ne slijedi zapovijedi ljubavi, nego neku «prisilu». Upravo zbog toga što pismoznanac daje prednost ljubavi pred svime, i pred paljenicama i žrtvama, Isus zaključuje da nije “daleko od kraljevstva Božjega”.
Ne kaže Isus pismoznancu da je već u Božjem kraljevstvu, nego da nije daleko. Dakle, na putu je. Tȁ nije dovoljno kazati: znam što je najvažnije, znam što mi je činiti i ostati na tome, nego to znanje treba izvršiti, odjelotvoriti. Bez znanja što bi bilo najvažnije, čovjek može postati igračkom svojih nagona i prisila, svojih sviđanja i mržnji, koje djeluju kao neupitne unutarnje zapovijedi koje moramo vršiti. Također, bez kritičkog znanja o bitnome, izložen sam buci i hirovima zavodljive javnosti, lako ću se sunovratiti u nerazboritost, primitivizam ili poludivljinu, sa mnom će upravljati drugi, ulica, Internet; postat ću poslušnik okoline, potrčko moćnih, podanički kotačić u projektima vlasti i poglavara, klana ili neke grešne strukture, i one internetsko anonimne, a da to uopće ne uviđam.
Život nam nanosi toliko razloga da posumnjamo i u ono što znamo: da su temelj i smisao života ljubav. Jer da nismo ljubljeni, naš bi se svijet raspao. Nažalost, naši nas porazi u ljubavi i lomovi u odnosima odvraćaju od onoga što u dnu sebe znamo.
S druge strane, znanje bez prakticiranja, spoznaja i najveće istine bez vršenja te istine, čini čovjeka pasivnim i hladnim cinikom ili šizofrenim pobožnjakom. Činiti ono što se zna da se mora činiti, izraz je karaktera, dosljedne ljudskosti. Znanje traži praksu, istina zahtijeva ostvarenje. Bez djela istine čovjek postaje ohol i licemjeran, nekarakter i moralna olupina.
Naravno, nije lagano ljubiti ni Boga ni čovjeka, posebno ne čovjeka. Lakše je ljubiti onoga koga se ne vidi! Život nam nanosi toliko razloga da posumnjamo i u ono što znamo: da su temelj i smisao života ljubav. Jer da nismo ljubljeni, naš bi se svijet raspao. Nažalost, naši nas porazi u ljubavi i lomovi u odnosima odvraćaju od onoga što u dnu sebe znamo. Naše nas negativno iskustvo uvjerava da sumnjamo u ljubav, u druge, u najbliže, da im se ne darivamo, da se onesposobimo za ljubav. I radije se okrećemo traženju mana kod drugoga, nego da se uputimo uskom i strmom stazom ljubavi, praštanja i milosrđa. Nisu rijetki svećenici i duhovnici koji umjesto da budu navjestitelji radosne vijesti, učitelji i svjedoci evanđeoske ljubavi, šire svjetonazorski maniheizam, sumnjiče i najčišće ljudske ljubavi, proklinju tijelo; u psihozi celibatera s kompleksom seksualnosti nameću drugima bezbroj uvjeta i ograda za ljubav, naposljetku daju protusvjedočanstvo evanđelju.
Spustimo se u sebe pa ćemo vidjeti, nažalost bez skrupula i zgražanja, dakle kao nešto normalno, da se već sutra ne budimo u vedrim mislima zahvalnosti i ljubavi, nego s mrklinom duha, s manjkavostima i grijesima naših bližnjih. Ne molimo Boga kako da razveselimo bližnje i ljubavlju obavljamo svoje dužnosti, nego se već zorom trujemo kako da odgovorimo na zlo naših protivnika. Nekada dugo u noć ne možemo zaspati, jer nas izjeda srdžba, jer smišljamo kako da «odgovorimo». Prevrćemo se u nesanici zavisti ili kontrole naših nedovršenih računa s drugima.
Čak nam se slična zavodljiva misao o besmislu ljubavi gnijezdi i u odnos s Bogom. Naime, iz prikrajka našega ranjenog i nikada dovoljno ljubljenog srca navre misao da smo toliko molili, mnogo toga činili, i žrtvovali se, a Bog ne čuje, ne odgovora. Ili, jer se većina nas straši Boga, premda to neće priznati, nego će zatomiti tu opasnu misao, pa se kreće s Bogom u prokušanom trgovačkom odnosu ja tebi – ti meni, sve na poludistanci, nikad iskreno, bez duše i srca, oprezni da nas Bog ne prevari i izigra. Tȁ u dnu nas čuči prastara edenska kušnja: Nije Bogu vjerovati!
Ljubav je, koliko god to bilo neshvatljivo i još teže ostvarivo, uvijek smjer od mene k bližnjemu, “bez obzira” hoće li uopće ili kako će bližnji odgovoriti. Naravno, ovo “bez obzira” nije bez glave i razbora, nego upravo krajnje svjesno i obrazloženo, domišljeno i slobodno voljenje bez račundžijskog očekivanja i uvijek radi bližnjega i zbog Boga.
Ljubav je tajna. I nema stručnjaka u ljubavi. Ništa se, međutim, neće riješiti ako ljubav odgurnemo u nedostupni prostor, niti ako je uguramo u sistem reciprociteta: koliko ti meni, toliko ja tebi! Ljubav je, koliko god to bilo neshvatljivo i još teže ostvarivo, uvijek smjer od mene k bližnjemu, “bez obzira” hoće li uopće ili kako će bližnji odgovoriti. Naravno, ovo “bez obzira” nije bez glave i razbora, nego upravo krajnje svjesno i obrazloženo, domišljeno i slobodno voljenje bez račundžijskog očekivanja i uvijek radi bližnjega i zbog Boga. Ljubljenog se ljubi radi njega. Njega se poštuje i stavlja uvijek prije sebe.
Kad kažemo da drugoga ljubimo i zbog Boga, onda to činimo iz znanja i iskustva da Bog tako neizmjerno ljubi i nas i bližnjega (i daljnjega), da je naša ljubav moguća samo iz Božje ljubavi. Bog nas ljubi radi nas, uza sve naša neznanja i nevjerice, padove i grijehe, uza sva naša iznevjerena očekivanja, sumnje i poraze u ljubavi.
Ljubav ne može bez vjere i bez nade. Kao što ni vjera ni nada ne mogu bez ljubavi. Nošene su jedna od druge. Ne može se ljubiti bez makar malo vjere i nade da naša ljubav nikada ne može biti uzaludna i “bezuspješna”. Ljubav zapravo uvijek ima «uspjeha», i onda kada je krajnje gubitnička i poražena. Svjedočanstvo toga je uskrsnuće kao nada svih besmislenih križeva.
Ako ima vjere bez ljubavi, život zna postati tlaka i muka, namršteno žrtveničko lice, suhi i opori život bez veselja, u stalnoj kontroli pravovjerja drugih i straha za sebe, nepregledno računanje tko je što kome i kako rekao i učinio.
Ljubav ostaje kada se vjera koleba, kada se hoda po rubu smisla ili smo se čak strovali u nevjeru, kada naše oči ne vide providna dana, kada se nada srušila u očaj, kada ne želimo ništa ni čuti ni vidjeti, kada ponestane riječi. Ostaje najjednostavnija a najteža – praktična ljubav: ljubav u ruci utjehe na ramenu, ljubav u pomnu slušanju, ljubav u oku blagog pogleda…
Ako pak ima nade bez praktične ljubavi, onda to zna biti vječno nasmiješeni pubertet, površni optimizam bez sebedarja, bez rizika radosti, dakle bez rizika križa, gubitka i žrtve; onda je to narcisoidni život, zagledan u sebe i u svoje snage da se tobože može ostvariti sve što se hoće, bez pogleda i suosjećanja za bližnje; onda to zna biti život u kojem se tobože «krči» naprijed i tome trebaju služiti i Bog i čovjek. Ljubav, međutim, nikoga ne čini slugom, ne traži ni trunka divljenja ni od koga; ljubav ostavlja i Boga i bližnjega bez zahtjeva, u slobodi, čak i da ne želi našu ljubav.
Kada vjera malakše i kada nada gasne, piše nam Apostol Pavao u himnu ljubavi, ljubav nas nosi vrhuncima ljudskosti, izravno našem bližnjemu i samome Bogu. I kada znanje bude poraženo i kada ljubav bude neuzvraćena – iskustvo nam govori, govori nam Isusov život i križ, svjedoče nam i životi tolikih neshvaćenih kršćana, mučenika i patnika, i onih ljudi koji su poput Isusa proglašeni nevjernicima i izdajnicima – i tada ostaje ljubav!
Ljubav – Pavao svjedočki piše – ostaje kada sve zgasne i umine. Ljubav ostaje kada se vjera koleba, kada se hoda po rubu smisla ili smo se čak strovalili u nevjeru, kada naše oči ne vide providna dana, kada se nada srušila u očaj, kada ne želimo ništa ni čuti ni vidjeti, kada ponestane riječi. Ostaje najjednostavnija a najteža – praktična ljubav: ljubav u ruci utjehe na ramenu, ljubav u pomnu slušanju, ljubav u oku blagog pogleda, ljubav u čaši hladne vode, ljubav u onom zatajnom “biti blizu”, ljubav u herojskoj solidarnosti kada su svi otišli, a da se pritom ništa posebno ne tumači, ništa od sebe ne glumi, pogotovo se ne maše ni vjerom niti razbacuje sigurnostima nade kako će sve biti onako kako mi mislimo. Zato Isus veli svome sugovorniku da je na putu ljubavi: Ne, uopće nisi daleko od kraljevstva Božjega, zaputio si se na pravi put! Samo naprijed!
Fra Ivan Šarčević