XXII. nedjelja kroz godinu | Pozvani na prva mjesta u služenju, solidarnosti, obrani dostojanstva, dijeljenju i dobroti

Lk 14,1.7-14: Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu:
»Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

Mogli bismo reći da je Isus bio majstor zapažanja. Njemu su za oko zapadale  malene, svakodnevne stvari i poslovi, te polazeći upravo od njihove običnosti i malenosti otvarao je prostor za ono šire i veće, iznosio neku poruku i pouku za svoje slušaoce. Sjetimo se gorušice, novčića, jednog bisera ili ovce, poljskog cvijeća, vrabaca, oranja, ribarenja i pripravljanja kruha. Isus je imao oko i za uobičajene ljudske situacije i ponašanja, poput ovih iz današnjeg evanđelja kad se uzvanici na objed guraju oko prvih, istaknutih, počasnih mjesta, želeći biti u centru pažnje ili barem blizu središta događanja. Iako takvi objedi i biranja prvih mjesta nisu svakodnevne pojave, ipak je poput nekog prirodnog zakona u ljudima ukorijenjeno nastojanje, pa i borba oko najbolje i prve pozicije u hrani, u smještaju, na poslu, u životu, u opstanku. Ponekad čak i za svoje grobove tražimo istaknuto mjesto.

Iz ponašanja uzvanika, koji su izgleda svi odreda probrani gosti, Isus prije svega zapaža što su ljudi spremni učiniti za to da budu prvi ili barem u najužem krugu. Vidi ljudsku želju za počastima i hvaljenjima. Ali vidi i stvari o kojima svjedoči naša ljudska povijest: da bismo bili prvi spremni smo djelovati sebično, lukavo smišljati strategije i taktike ispunjene lažima, gurati se, potiskivati druge, zakidati, vršiti nasilje, tlačiti. To je ono što imamo zajedničko sa svim živim bićima: boriti se za opstanak u kojem će preživjeti samo najsposobniji, najprilagođeniji, najsnažniji. Takvo ponašanje u naše ljudske živote onda unosi strah i nepovjerenje prema drugima koje doživljavamo kao stalnu prijetnju, ali i  uznošenje i precjenjivanje sebe, odnosno umišljanje kako smo važniji, veći pred Bogom, vrjedniji od drugih.

U takvoj situaciji Isus iznosi jedan drugačiji poredak: ne biranje prvih mjesta, nego povjerenje da ništa nećemo izgubiti niti biti zakinuti; ne strah od drugih, nego interes za druge ljude koji se očituje u davanju prednosti – počevši od sasvim malih stvari: riječi, mjesta za stolom ili u društvu; ne uznošenje u visine oholosti nego jedna ponizna malenost; ne sračunato koristoljublje, nego nesebičnost i otvorenost u dobroti. Taj evanđeoski poredak nije i nikad ne može biti računica prvih mjesta i prava jačih i uglednijih. On nije niti nekakva čvrsta struktura, poput društvenih pravila finog ponašanja, nego je vjerničko biranje Isusovih i evanđeoskih uskih vrata i putova. Isus nas poziva da to činimo čistog srca koje se ne boji izgubiti, da budemo poput djece pred tom fantazijom Božjeg kraljevanja.

Ima jedna stvar koja često zazvuči u uhu kada je riječ o biranju posljednjih mjesta. U ljudskim životima, dakako i životima kršćana, nerijetko se dogodi da ondje gdje bismo doista trebali, mi ne biramo prva mjesta, nego upravo posljednja koja čini se ne odgovaraju evanđeoskom poretku. Znamo se tako vješto izvlačiti, stvarati nezamislivo lijepa i uvjerljiva opravdanja samo kako bismo ostali na začelju, kako se ne bismo morali mi založiti, podbaciti leđa i zaposliti svoje ruke, kako nas ne bi okrznula muka i nevolja života. I tu smo spremni na sve i svašta: od izdaje, manipulacije do nasilja.

Isusovo posljednje mjesto kao i njegovo sugeriranje neuglednih gostiju nije neka lukava taktika, nego stvar malenosti i poniznosti. Njegove učenice i učenici su pozvani da idu na prva mjesta služenja, solidarnosti, obrane dostojanstva, dijeljenja i dobrote. Ne birati mjesta časti i vlasti, pozicije ugleda i moći, uzvisine raspolaganja i iskorištavanja, nego mjesta odgovornosti, brige i ljubavi za bližnje i svijet – to je izvorni poziv i zadaća svake kršćanke i kršćanina.

Miro Jelečević, polis.ba