Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
VJERA – BRATSTVO – SUOSJEĆANJE
Govor pape Franje u katedrali u Jakarti, 4. rujna 2024.
Neki ljudi se boje suosjećanja jer ga smatraju slabošću – patiti s drugima smatraju slabošću – i umjesto toga cijene lukavstvo onih koji se drže na distanci, izbjegavajući biti „dotaknuti“ i misleći da su tako bistriji i slobodniji u ostvarivanju svojih ciljeva
Susret s biskupima, svećenicima, đakonima, redovnicima i redovnicama, sjemeništarcima i katehetama
Govor pape Franje
Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije (Jakarta, Indonezija)
Srijeda, 4. rujna 2024.
Sveti otac uzima riječ nakon što je poslušao nekoliko svjedočanstava. Traži od vjeroučiteljice koja je upravo završila svoje svjedočanstvo da za trenutak njemu stane sa strane.
S tobom ovdje naprijed [obraća se vjeroučiteljici], želio bih vam reći jednu stvar.
Crkvu – moramo o ovome razmišljati – Crkvu vode naprijed vjeroučitelji. Oni su oni koji idu naprijed. Zatim dolaze sestre redovnice, odmah poslije vjeroučitelja, a potom svećenici, biskupi… Ali vjeroučitelji su „na čelu“, oni su snaga Crkve.
Jedanput, na jednom putovanju u Afriku, predsjednik države mi je rekao da ga je krstio otac vjeroučitelj. Vjera se prenosi kod kuće. Vjera se prenosi u dijalektu. Vjeroučiteljice, zajedno s majkama i bakama, nose naprijed ovu vjeru. Zahvaljujem puno vama vjeroučiteljima: dobri ste, jako ste dobri! Hvala!
_________________________
Draga braćo i sestre, dobar vam dan!
Svi smo braća, kardinali, biskupi, svećenici, sestre, laici, djeca. Nije više važno je li papa, kardinal, biskup… Svi smo braća. Svatko ima svoju zadaću u rastu naroda Božjega. Razumije se?
Pozdravljam prisutne kardinale, biskupe, đakone, posvećene osobe, vjeroučitelje. Zahvaljujem predsjedniku Biskupske konferencije za njegove riječi te braći i sestrama koji su s nama podijelili svoja svjedočanstva. Kao što je spomenuto, izabrani moto za ovaj apostolski pohod je „Vjera, bratstvo, suosjećanje“. Mislim da su to tri kreposti koje dobro odražavaju i vaš crkveni hod kao i narav vašeg naroda, etnički i kulturno mnogo različitog, a istovremeno obilježenog prirodnom težnjom jedinstvu i mirnom suživotu, kako i svjedoče tradicionalna načela Pankasila. Želio bih zajedno s vama razmišljati o ove tri riječi.
Prva riječ je vjera. Indonezija je velika zemlja, s ogromnim prirodnim bogatstvima u flori, fauni, energetskim resursima i sirovinama. Tako veliko bogatstvo, ako se gleda površno, moglo bi lako postati izvor ponosa i preuzetnosti. Međutim, ako se promatra s otvorenim umom i srcem, može biti ono što upućuje na Boga, na njegovu prisutnost u svemiru, u životu i u našem životu, kao što nas uči Sveto pismo (usp. Post 1; Sir 42,15-43,33). Naime, Gospodin daje sve ovo. Nema niti jednog centimetra tog čudesnog indonezijskog teritorija, niti trenutka života svakog od milijuna njezinih stanovnika koji nije dar od Gospodina, znak njegove besplatne i prethodne ljubavi Oca. Gledajući sve to s poniznim očima djece, pomaže nam da vjerujemo, da se prepoznamo kao mali i voljeni (usp. Ps 8), i da njegujemo osjećaje zahvalnosti i odgovornosti.
Agnes nam je govorila o našem odnosu prema stvorenju i braći, osobito onima koji su u potrebi, da taj odnos treba živjeti na način koji je osobno i zajednički usmjeren na poštovanje, civiliziranost i ljudskost, s jednostavnošću i franjevačkom ljubavlju.
Nakon vjere, druga riječ našeg mota je bratstvo. Jedna pjesnikinja iz 20. stoljeća opisala ga je na lijep način: rekla je da biti braća znači voljeti se iako smo „različiti poput dvije kapi vode“. Lijepo je to! I to je točno. Nema dvije potpuno iste kapi vode, niti dva brata, čak ni blizanci, koji su potpuno isti. Živjeti bratstvo znači prihvaćati jedni druge kao jednake u svojoj različitosti.
Ovo je također važan dio tradicije Crkve u Indoneziji koja pokazuje otvorenost prema različitim kulturnim, etničkim, socijalnim i vjerskim stvarnostima, cijeneći doprinos svih i velikodušno darujući sebe u svakom kontekstu. Braćo i sestre, ovo je važno jer naviještati Evanđelje ne znači nametati svoju vjeru ili činiti prozelitizam, već dijeliti radost susreta s Kristom (usp. 1 Pt 3,15-17), uvijek s poštovanjem i bratskom ljubavlju prema svima. Pozivam vas da uvijek ostanete otvoreni i prijateljski nastrojeni. Izraz „ići ruku pod ruku”, kako je rekao don Maxi, jako mi se sviđa, to znači da budete proroci zajedništva u svijetu gdje sve više raste sklonost ka podjelama i sukobima (usp. Evangelii gaudium, 67). Želim vam reći nešto: Znate li tko najviše stvara podjele u svijetu? Đavao, jer on uvijek dijeli. Isus ujedinjuje. Budite oprezni!
Važno je pokušati doći do svih, kako nas je podsjetila s. Rina, s nadom da ćemo, osim tekstova Božje Riječi, moći prevesti i učenja Crkve na Bahasa Indonesia (službeni jezik Indonezije), kako bi bila dostupna što većem broju ljudi. To je također istaknuo Nicholas, opisujući misiju katehete kao “most” koji povezuje. To me dirnulo i podsjetilo me na prekrasan prizor u velikom indonezijskom arhipelagu: tisuće “mostova srca” koji povezuju sve otoke, a još više milijuni takvih “mostova” koji povezuju sve ljude koji tamo žive! Ovo je još jedna lijepa slika bratstva: ogroman vez od niti ljubavi koji prelazi more, nadilazi prepreke i grli svaku različitost, čineći sve „jednim srcem i jednom dušom” (usp. Dj 4,32). Jezik srca, ne zaboravite!
Prelazimo na treću riječ: suosjećanje, koja je vrlo povezana s bratstvom. Suosjećati znači patiti s drugima, dijeliti njihove osjećaje: to je lijepa riječ! Suosjećanje, naime, nije samo davanje milodara potrebitima s visoka, iz svojih sigurnosti i privilegija, već znači približiti se jedni drugima, oslobađajući se svega što nam može otežati da se spustimo i stvarno kontaktiramo s onima koji su na dnu, kako bismo ih podignuli i vratili im nadu (usp. Fratelli tutti, 70). Važno je dotaknuti siromaštvo. Kada ispovijedam, uvijek pitam odrasle osobe: „Daješ li milodar?“, i obično kažu da daju, jer su dobri ljudi. No, drugo pitanje je: „Kada daješ milodar, dodiruješ li ruku prosjaka? Gledaš li ga u oči? Ili mu bacaš novčić s distance da ga ne dotakneš?“ Ovo je nešto što svi moramo naučiti: Suosjećanje znači patiti, suosjećati, pratiti osjećaje onih koji pate i zagrliti ih. I ne samo to: znači također prihvatiti njihove snove i želje za pravdom, brinuti se za njih, biti promotor i suradnik, uključujući i druge, šireći „mrežu“ i granice u velikom dinamičnom širenju ljubavi (usp. isto, 203). I ovo ne znači biti komunist, već znači širiti karitativnu ljubav.
Neki ljudi se boje suosjećanja jer ga smatraju slabošću – patiti s drugima smatraju slabošću – i umjesto toga cijene lukavstvo onih koji se drže na distanci, izbjegavajući biti „dotaknuti“, misleći da su tako bistriji i slobodniji u ostvarivanju svojih ciljeva. Sjećam se jedne vrlo bogate osobe u Buenos Airesu, koja je stalno samo uzimala, uzimala, uzimala – sve više novca. Umrla je ostavivši ogromno naslijeđe. Znate što su ljudi govorili? „Jadan, nisu mogli zatvoriti lijes!“ Htio je sve uzeti, a nije uzeo ništa. Smiješno je, ali ne zaboravite jednu stvar: đavao ulazi kroz džepove, uvijek! Istina je. Imati bogatstvo kao sigurnost je lažno gledanje na stvarnost. Ono što pokreće svijet nisu interesi – koji obično uništavaju stvorenje i dijele zajednice – već ljubav koja se daruje. To je ono što pokreće: ljubav koja se daruje. Suosjećanje ne zamagljuje stvarnu sliku života, naprotiv, pomaže nam da bolje vidimo stvari u svjetlu ljubavi, to jest, očima srca. I želim to ponoviti, molim vas, budite oprezni, ne zaboravite: đavao ulazi kroz džepove!
Portal ove katedrale, u svojoj arhitekturi, čini se da vrlo dobro sažima ono što smo rekli, ako ga gledamo u marijanskom ključu. Naime, u središtu luka podržava ga stup na kojoj se nalazi statua Blažene Djevice Marije. Tako nam pokazuje Majku Božju prvenstveno kao uzor vjere, dok simbolički podržava, svojim malim „da“ (usp. Lk 1,38), cijelu građevinu Crkve. Njezino krhko tijelo, naslonjeno na stup, na stijenu koja je Krist, čini se da nosi s Njim cijelu konstrukciju. Kao da nam kaže da se katedrala, djelo ljudskog rada i pameti, ne može sama održati. Marija zatim predstavlja sliku bratstva, u gesti prihvaćanja svih koji žele ući kroz glavni portal. Ona je majka koja prihvaća. I konačno, ona je i slika suosjećanja, u svojoj brizi i zaštiti Božjeg naroda koji se, s radostima i bolima, naporima i nadama, okuplja u kući Oca. Ona je majka suosjećanja.
Draga braćo i sestre, želim završiti ovaj razgovor citirajući ono što je sveti papa Ivan Pavao II. prilikom svoga posjeta ovdje prije nekoliko desetljeća rekao biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama. Spomenuo je stih iz Psalma: „Radujte se otoci svi“ (Ps 96,1) i pozvao svoje slušatelje da to provedu u djelo, „svjedočeći radost Uskrsnuća i darujući svoj […] život kako bi čak i najudaljeniji otoci mogli ‘radovati se’ slušajući Evanđelje, čiji ste vi pravi propovjednici, učitelji i svjedoci“ (Susret s biskupima, klerom i redovnicima Indonezije, Jakarta, 10. listopada 1989).
I ja vama upućujem ovaj poticaj i ohrabrujem vas da nastavite svoju misiju, jaki u vjeri, otvoreni svima u bratstvu i blizi svakome u suosjećanju. Jaki, otvoreni i bliski, s čvrstinom vjere. Otvoreni da prihvatite sve, sve! Sjećam se usporedbe iz Evanđelja, kada pozvani na svadbu nisu htjeli doći. Što čini Gospodin? Je li se razljutio? Ne, nego je poslao svoje sluge: „Idite na raskrižja i dovedite sve“, sve unutra. Sve unutra, s tim lijepim stilom, napredujući u bratstvu, sućuti, jedinstvu… Sve. I mislim na mnoge otoke, mnoge otoke… I Gospodin kaže dobrim ljudima, vama: „Svi, svi“ – „Ali, Gospodine, onaj…” – „Svi, svi“. Zapravo, Gospodin kaže: „dobri i loši“, svi!
Opet vam ponavljam ovaj poticaj i ohrabrujem vas da nastavite svoju misiju, jaki u vjeri, otvoreni svima u bratstvu i blizi svakome u suosjećanju. Vjera, bratstvo i suosjećanje. Tri riječi koje vam ostavljam, a vi nakon toga razmislite. Vjera, bratstvo i suosjećanje. Blagoslivljam vas i zahvaljujem vam na svemu dobrom što činite svaki dan na svim tim lijepim otocima! Molim za vas. Molim, ali vas, također, molim da molite za mene. I budite oprezni: molite za, ne protiv! Hvala.
Prijevod: Ivan T., polis.ba