Velika Gospa | S Bogom i čovjekom

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, kod nas poznatija kao Velika Gospa ili Gospoj’na, jedna je od najomiljenijih katoličkih svetkovina. Marija je bila jednostavna, a opet, u očima Božjim tako velika. Nije bila pustinjak, nije stanovala u špilji, nije jela skakavce, nije bila samotnjak, napuštena i beskućnik kao većina svetaca i proroka onoga vremena. Nije činila čuda, nije okupljala mase i držala veličanstvene govore. Marija za života nije učinila, koliko nam je poznato, niti jedno jedino čudo. Marija je živjela kao što živi većina ljudi – u obitelji. Radila je i odmarala se kod kuće; molila kod kuće, u sinagogi i u Hramu. Imala je najobičniji izlazak i zalazak sunca. Kad je Isus postao slavan i kad se pročulo o njegovom nauku i čudesima, ljudi se pitaju: Odakle mu ta mudrost i moć? Zar on nije sin tesara i zar njegovu majku ne zovu Marija? Da je Marija bila i najmanje neobična, drugačije bi ljudi mislili: pokušali bi tumačiti veličinu Kristovu osobinama njegove majke, no nisu tako činili. Nitko na njoj, naprosto, nije primijetio ništa neobično, ništa po čemu bi se izdvajala od drugih ljudi. Po čemu je onda tako vrijedna i velika?

O vrijednosti svakoga čovjeka odlučuje cijeli čovjekov život, sve ono što on u životu čini, ono što on zapravo jest. Vrijednost nas vjernika procjenjuje se prvenstveno našim odnosom prema Bogu i prema bratu čovjeku, ostavljajući uvijek samo Bogu konačni sud o tome kakav je uistinu tko. Ako je ljudski životni hod protkan pouzdanjem u Boga i konkretnom pomoći drugom čovjeku, onda kažemo da je dobar čovjek, da valja. Marijin odnos prema Bogu i prema čovjeku je uistinu bio veličanstven i trebao bi nam biti uzorom i primjerom.

Marija i Bog. Marija je bila službenica Gospodnja. Svoj je život pretvorila u služenje Bogu, svoju je volju podvrgla volji Božjoj. Za Božji plan, za rođenje i odgajanje njegovog Sina, uložila je čitav svoj život: sve do sramotne Isusove smrti na križu, ali i dalje. Svikli smo da u Mariji gledamo osobu koja poslušno prihvaća ono što od nje Bog traži, tako da se – čak i s oltara, odnosno ambona – može čuti kako je Marija odmah rekla Bogu svoje „da“, kako nije ni trenutka promišljala što i kako učiniti. Ipak, od nje bismo trebali učiti mnogo više. Sigurno je da uvijek nije mogla razumjeti što to od nje Bog traži. Kada joj anđeo Gabrijel naviješta da će roditi Božjeg sina Marija prihvaća zadaću. No, evanđelje jasno kaže da se smete i stade razmišljati. Smete i stade razmišljati! Time evanđelista Luka govori kako je susret s Bogom uvijek nejasan, odnosno otajstven, da Bog od čovjeka ne zahtijeva slijepu poslušnost, nego pristanak umom i srcem. Marija je Bogu rekla svoj „da“, jer mu je vjerovala, a vjerovati znači i razmišljati o stvarima vjere, odnosno reći svoje svjesno „da“. I nakon čudesnog rođenja i sveopćeg oduševljenja pastira Marija „u sebi pohranjivaše sve te događaje“ te ih „prebiraše u svome srcu“ (Lk 2,19). Ona, dakle, događaje vezane za Isusa u svome srcu brižno čuva, pohranjuje i prebire. Ni ona, kojoj je Gabrijel navijestio da će postati majka Božjeg Sina, ni izbliza ne razumije sve Isusove riječi i djela. I njezina se vjera razvija: trebat će joj vremena da razumije božansko podrijetlo svoga djeteta, još više Isusov mesijanski put – s tim da neke stvarnosti zacijelo nije nikako mogla shvatiti.

S druge strane, Marija je doista primjer vjere u tome da se teško shvatljive stvarnosti ne preskaču ili ignoriraju, još manje da se glumi (sve)znanje, nego ih se treba brižno nastojati razumjeti. I to tako da ih se pohranjuje u srcu i da ih se prebire, drugim riječima da ih se shvati krajnje važnima, da ih se i umom i srcem razlučuje i prihvaća, da, jednostavno, postanu dio najdublje nutrine. Marija, ukratko, ostaje službenica Božja ni onda kada ne razumije Božju volju: ne razumije, no nastoji razumjeti.

Marija i čovjek. Marija je služila i čovjeku. Kad je Marija postala Majkom Božjeg Sina, bilo bi normalno, barem prema ljudskom shvaćanju, da nakon Navještenja zaroni u duboko razmišljanje i vjerski zanos. Da na neki način misli samo o Bogu, da se povuče u osamu, da ostavi ljude i da se u samoći priprema za tako veliku ulogu: do tada najveću u povijesti čovječanstva. No, ona to ne čini. Čini upravo suprotno! Čitamo u Evanđelju: U one dane usta Marija i pohiti u gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. (Lk 1,39-40). Marija, noseći Sina Božjega pod svojim srcem hrli k ljudima. Elizabeta je bila potrebna Marijine pomoći. Marija se očituje da je ne samo „službenica Gospodnja“, nego služi i pomaže ljudima. Njezin život s Bogom postaje život za druge! Doista, onaj koji vjeruje u Boga, onaj koji osjeća Božju prisutnost, ne ostaje zarobljen, nego drugima naviješta radost života s Bogom. Onaj koji vjeruje pomaže drugome da se susretne s Bogom. Onaj koji vjeruje ne smije i ne može ostati gluh i slijep na nepravdu koja se nanosi čovjeku pored njega. Onaj koji vjeruje trebao bi, na koncu, svoju životnu sreću tražiti u sreći drugoga. Onaj koji vjeruje zna da život vrijedi jedino ako se dijeli, jedino ako se lomi i razdaje za druge.

Postoji jedan poznati primjer o tome koliko je važno dijeliti život. U Svetoj zemlji postoji poznata rijeka Jordan i ona pravi Genezaretsko jezero i Mrtvo more. Nedaleko od svog izvora Jordan se ulijeva u jednu prekrasnu dolinu i tu nastaje jezero, Genezaretsko jezero ili Tiberijadsko more. Voda iz tog jezera dalje teče i na koncu se ulijeva u jednu drugu, veću dolinu i tu nastaje Mrtvo more. Genezaretsko jezero je jedno on najljepših mjesta na zemlji, budući da je sve puno zelenila i života. Kažu stručnjaci da se tu nalazi možda i ponajviše različitih vrsta biljaka na veoma malenom prostoru. S druge strane, u Mrtvom moru, kako mu i samo ime kaže, nema gotovo nikakvog života. Voda je toliko slana da je život naprosto nemoguć. Kako to da jedna te ista voda na jednom mjestu rađa tolikim životom, a na drugom apsolutno ništa, sama smrt? Zato što voda u Genezaretskom jezeru protječe dalje, što se dijeli, a u Mrtvom moru ne ide nikuda, ostaje tu. Slično je i s našim životima: ako ih dijelimo onda nastaju novi životi, ako ih čuvamo samo za sebe, onda oni postaju mrtvo more. Marija je toga bila itekako svjesna.

Imamo li i koliko ovakve Marijine vjere? Javno ćemo bez problema reći kako smo vjernici, ponekad ćemo se time i hvaliti, no što čovjek pored mene ima od moje vjere? Pomaže li moja vjera ikome da postane bolji čovjek, bolji vjernik?

Neka nam život Blažene Djevice Marije, žene i majke koja je život uložila za Boga i čovjeka, bude i ostane primjerom, trajnim životnim uzorom. Uzorom kojem ćemo se ne samo diviti i tražiti od njega pomoć, nego i životno nasljedovati. Uzorom pred čijim se kipovima trebamo moliti i čijem se majčinskom zagovoru trebamo utjecati, ali i primjerom koji ćemo životno nasljedovati kako bi nas Marija dovela svome Sinu, a našem Spasitelju i Otkupitelju, našem Bogu, Isusu Kristu.

Stipo Kljajić