V. korizmena nedjelja | U kakvog Boga vjerujem?

Neka od mojih najranijih sjećanja povezana su s jako teškim trenutcima, koje ja tad, kao što možda ni sad, nisam najbolje razumjela. Bolest i smrt su bili pred mojim očima dok još nisam znala ni što je zapravo život. Ne sjećam se svih detalja, ali jasno se sjećam straha da ću izgubiti nekoga koga jako volim. Taj strah od odlaska upijala sam od drugih koji su ga svakodnevno nosili, pokušavajući mi ga prikriti smiješkom. Sjećam se da su ga oni nastojali liječiti molitvom, jedino tad su stvarno izgledali kao da drže stvari pod kontrolom. U mojoj obitelji se nikad prije i nikad kasnije nije tako snažno pouzdavalo u molitvu. No molitva nije bila uslišana, kasnije ju je zamijenila ona druga, koja je trebala pružati utjehu, ali uvijek ju je nadjačalo razočaranje.

Tada i mnogo kasnije, kad god su se događale teške i ekstremne situacije moja molitva i strah su bili jednako duboki. Svaka uslišana molitva davala je sigurnost, a neuslišana krivnju – nešto sam ovog puta učinila krivo – zgriješila, bila mlaka, nezahvalna u dobrim danima. Što su se teške životne situacije nizale to je više raslo moje zatočeništvo u odnosu s Bogom. Bojala sam se otići od Njega, pa sam se učila živjeti s Njim. Bilo je to jedino Njegovo lice koje sam poznavala, potpuno nesvjesna da zapravo nema nikakve veze s Njim. Stvorila sam svijet u kojem nije bilo prostora za nikoga osim mene i u kojem sam ja sama sebi bila mali bog. Kupovala sam svoju stvarnost mnogobrojnim molitvama, seminarima, hodočašćima i zajednicama, bježeći od straha i tražeći mir. Ali mir nikad ne bi dugo trajao i život bi prije ili kasnije servirao novi neplanirani izazov. No jednog dana umoriš se od opravdanja, krpanja rupa i popravljanja stvarnosti. Tek tada susretneš lice drugoga i upoznaš bližnjega i svijet otkrije potpuno nove dimenzije. Boga nitko nikad nije kupio, niti je to trebao, njega samo mnogi nikad nisu upoznali.

Vjerujem da moja priča nije po ničemu posebna, iskustvo je to mnogih ljudi koji su u jednom trenutku svoga života, iz razno raznih razloga poželjeli da mogu promijeniti realnost. Nekima je bila preteška, drugima nedovoljna, trećima depresivna…Te su svoje ideje odlučili nametnuti Bogu. Moj se svijet iluzija srušio kad sam sama sebe zapitala, pa dobro zar stvarno mislim da tu osobu mogu ikad voljeti više od Boga i željeti joj veće dobro? Zar u ijednom paralelnom svemiru Božje milosrđe može biti ovisno o mojoj žrtvi i predanju? U kakvog Boga vjerujem? I shvatila sam da definitivno moj bog i pravi Bog nisu iste osobe.

Nalazimo se na kraju i ovogodišnjeg korizmenog hoda. Kroz nevjerojatan čin ljubavi i predanja Bog nam ponovno upućuje poziv da ga susretnemo. Da pred Njega stanemo otvorenog srca i uma, spremni ga upoznati i čuti onakvog kakav zbilja jest, a ne kakvim bismo ga mi htjeli učiniti. Bog nije dobra vila ali je naš suputnik na životnom putu, stoga se ne trebamo bojati živjeti. Ezekijel nas protresa da izađemo iz vlastitih bunkera, a evanđelist Ivan nas ohrabruje da svoj pogled usmjerimo na onoga koji nas čeka ispred njih. Neka nam i ova korizmena stepenica približi stvarnost bez povoja, spremnu da je živimo u slobodi za koju nas oslobodi.

Ana Marčinko