Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
BLAGOVIJEST | Egzistencija kao molitva i darivanje iz slobode
Bog nikoga ne zaboravlja – ni velike ni male, ni centar ni periferiju, ni kraljevski dvor ni nazaretsku kuću, ni kralja ni nepoznatu ženu, ni Ahaza ni Mariju
Iz 7,10-14; Heb 10,4-10; Lk 1,26-38
Devet mjeseci prije Božića slavimo svetkovinu Blagovijesti, Gospodinova navještenja. Spominjemo se otajstvenog pohoda Božjega anđela Gabrijela Mariji u Nazaret i njezina pristanka na nepredvidivi Božji plan, o čemu piše Luka Evanđelist.
Kada kažemo blagovijest, za nas današnje ljude to je gotovo strana riječ. Koristi se samo u crkvi. A vrijedilo bi, baš u našem vremenu mnoštva vijesti i silnih informacija da progovorimo o blagosti vijesti i poruka, o valjanosti vijesti, o načinu kako ih primamo. Je li malo vijesti koje su istinite, spasenjske, radosne, vedre, koje unose mir? Mnoge vijesti šire negativnosti, unose paniku, nemir, ne pozitivni nemir, nego klevete, tračeve opanjkavanja, mržnju, bojovnost. S druge strane, svi smo željni riječi, moćne riječi dobrote, riječi poštivanja i ljubavi. Od dobrih i stvaralačkih riječi ne smijemo odustati. Makar bile malene, dobrohotne vijesti, govori bez zluradosti, trača i senzacija najdublja su želja ljudi.
Današnja biblijska čitanja, a posebno Lukino evanđelje o naviještenju Isusova rođenja donose temeljnu istinu vjere: Bog nikoga ne zaboravlja – ni velike ni male, ni centar ni periferiju, ni kraljevski dvor ni nazaretsku kuću, ni kralja ni nepoznatu ženu, ni Ahaza ni Mariju.
Tolika je snažna i zavodljiva ljudska moć, zlo nasilja, oružje i ratovi da nam se čini da Bog ne može ništa, da je sva povijest u ljudskim rukama. No, nije to tako. Bog je djelotvorno prisutan.
Prorok Izaija dolazi izraelskom kralju Ahazu i govori mu da zatraži od Boga što želi. Anđeo dolazi Mariji i kaže joj da je našla milost u Boga i govori joj što bi trebala činiti. Dva načina koja kažu da nitko nije zaboravljen od Boga. To je osnovna vijest koja dolazi od Boga – blagovijest. Nažalost, i mi vjernici u to slabo vjerujemo. Sumnjamo da je Bog prisutan u našim životima i u našoj povijesti. Tolika je snažna i zavodljiva ljudska moć, zlo nasilja, oružje i ratovi da nam se čini da Bog ne može ništa, da je sva povijest u ljudskim rukama. No, nije to tako. Bog je djelotvorno prisutan.
Vrijedi nastaviti razlikovanje između kralja Ahaza i neznatne Nazarećanke Marije s obzirom na pitanje životnog uporišta i zadnjeg oslonca, i u našim vremenima nesigurnosti, strahova i dilema. Ahaz kralj, vladar, boji se ljudi, strahuje od okolnih naroda, premda mu prorok govori da ih se ne straši jer su oni kao sagorjelo drveće, kao «ugarci». Iz toga straha bez Boga kralj ulazi u razne saveze, vrluda i nestabilan je i malovjeran. Izaija poziva i njega i narod da se oslone na Boga, jer inače se neće održati (usp. Iz 7,9). Nažalost, kralj će vjerovati više ljudskoj sili i svojim strahovima nego Božjoj riječi koja mu je upućena preko proroka. Sve je to onda povezano s nacionalnom katastrofom, propašću Samarije i Sjevernog kraljevstva (Izraela) 722. godine.
I Marija se boji. Riječ je, međutim, o posve drugom strahu. Ne onom od ljudi, nego o strahu da ne promaši život. Riječ je o životnoj, o egzistencijalnoj zabrinutosti da se ne ostvari ono najvažnije: hoće li moći ispuniti veliki zadatak koji se pred nju stavlja. Ona želi svoje uporište imati u Boga, ali se smatra slabom, neznatnom. I Božji joj glasnik govori: Ne boj se, Marijo! Bog će biti s njom. To je glavna vijest svih Božjih poziva i poslanja (Abrahama, Mojsija, Jeremije, proroka, učenika, naših predaka…). Marija pristaje. Nitko, ni Marija nije primorana na posluh Bogu, nego, nakon razmišljanja, dobrovoljno, slobodno i svjesno pristaje i kaže: Neka mi bude po tvojoj volji!
Na ovu svetkovinu blage vijesti stiže do nas i poruka o istinskoj poniznosti u molitvi. Naime, kada Izaija govori kralju da traži od Boga što god želi, lažno ponizni kralj Ahaz kaže da neće iskušavati Boga, neće mu dodijavati. I mi, slično kralju Ahazu, najčešće kažemo ma što ću Boga za svašta moliti, a iznutra, kao da naše srce samo hoće moliti. Iako nećemo ili ne možemo (možda se i stidimo) izreći svoje želje, jer su i nama glupe, kao da se iz nas samih, iznutra, hoće izvinuti molitva, kao da se naše čitavo biće pretvara, a nekada i «propinje» u molitvu, u molitveni vapaj za puninom. Točno je da imamo u životu raznih i svakovrsnih i suludih molitava, ali mi smo ljudi. Naše ljudsko stanje je prošnja. Mi smo stvorenje potrebe i nedostatka, egzistencija molitve.
Marija, s druge strane, kad joj anđeo dolazi, najprije se prepada, zbunjuje, pa se onda suzdržava, susteže se od riječi, u nekom smislu povlači se na distancu da razmisli o onomu što se to o njoj i njoj govori, o onome što od nje Bog traži. Bog ipak traži da mu se obraćamo slobodni, iz poštovanja, bez straha, iz razumne i promišljene ljubavi! Marija hoće da joj se stvar pojasni. Tako i biva. Dok Ahaz od sebe uklanja mogućnost molitve, Marija ulazi u razgovor s Božjim glasnikom, pouzdaje se u obećanje Božje pratnje i potvrđuje svoj pristanak.
Marijino Neka mi bude (fiat) po Tvojoj (Božjoj) riječi koristi se kroz povijest kao uzor vjere, čak dotle da gorljiva marijanska pobožnost Mariju naziva prejakim imenom «suotkupiteljica». Vrijedilo bi Marijin Neka bude povezati s odlomkom iz današnjeg čitanja iz Poslanice Hebrejima. Ondje se govori o povijesti spasenja po Kristu otkupitelju koji dolazi na svijet da «vrši volju Božju», a ne svoju. Tu se ne radi o slijepo-poslušnoj žrtvi otkupljenja, nego o slobodnom i radosnom darivanju Očevoj volji. Izričito stoji: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice ne mile ti se, nego se odgovara cijelim tijelom, svim bićem, svim postojanjem. Naime, mi Marijin pristanak tumačimo kao žrtvovanje sebe, kao nešto tako teško skopčanim s mučnim odricanjem.
Zapitajmo se što više volimo da nam naša majka ili netko od bližnjih kaže: Žrtvujem se za tebe ili darujem se tebi? U žrtvi ima nekog svetačkog samousavršavanja, gotovo neke ohole duhovne samoljubivosti, moralizatorskoga narcizma, gdje se grčevito čuva ili žali vlastita sloboda i volja, dok u darivanju ima istinska ljubav prema drugome, sloboda se radosno dariva Bogu i bližnjemu.
Ovdje se radi o nečemu drugome, višemu. Ne niječe se žrtva, ali je riječ o slobodnom pristanku i darivanju iz ljubavi, bez nužnosti žrtve, bez žrtveničke dužnosti. Zapitajmo se što više volimo da nam naša majka ili netko od bližnjih kaže: Žrtvujem se za tebe ili darujem se tebi? U žrtvi ima nekog svetačkog samousavršavanja, gotovo neke ohole duhovne samoljubivosti, moralizatorskoga narcizma, gdje se grčevito čuva ili žali vlastita sloboda i volja, dok u darivanju ima istinska ljubav prema drugome, sloboda se radosno dariva Bogu i bližnjemu. Doista, čega se danas najviše bojimo, zar ne dati svoju slobodu drugome? Za slobodu smo tako vezani i na nju preosjetljivi. Ona je najveći dar koji darujemo Bogu i bližnjima. Marijino Neka mi bude po volji tvojoj nije toliko stvar žrtvovanja, koliko čin darivanja za ostvarenje Božjeg nauma ljubavi prema ljudima.
Ovo nekoliko riječi – da zaključimo – na svetkovinu Gospodinova naviještenja može nam pomoći da u našem prostoru i komunikaciji budemo budni i razlučujemo blage i radosne vijesti od vijesti zla i robovanja; da širimo vijesti i poruke slobode, vijesti oslobođenja od vanjskih i unutarnjih strahova i prisila, poruke istinske vjere, poruku da je Bog naše životno uporište, glavni protagonist naše osobne i zajedničke povijesti.
Kada čujemo, čitamo, primamo neku vijest, valja biti priseban i mudar da se pitamo upućuje li, utjeruje li ta vijest u nas strah od ljudi, od bližnjih i stranaca, ne unosi li mržnju i prezir prema ljudima ili nas poziva na povjerenje u Boga i solidarnost prema ljudima; unosi li neka vijest strahove, urote i mrak nepovjerenja ili nas poziva da preispitamo svoj životni strah od gubitka smisla i skretanja s puta; je li neka vijest, poruka koja traži ogromne žrtve, i to žrtve od drugih za svoje interese i sebičnost ili je to poruka darivanja, radosnog i slobodnog poklanjanja sebe i svojih snaga bližnjima?
Bog nam preko Marije daruje Isusa, blagu i slobodnu vijest koja je postala čovjekom!
Fra Ivan Šarčević