Polisov retrovizor: Žrtvovanje ljudskih života u ime „većeg dobra“

19. ožujka: Vjenčanje – ispunjenje patriotske obaveze

Haris Zahiragić, jedan od lidera najjače stranke u BiH, Stranke demokratske akcije (SDA), otkrio je da je ovogodišnji Dan neovisnosti BiH, 1. ožujka, obilježio jednim važnim patriotskim činom – vjenčanjem. „To je najvažniji datum za našu državu. Imao sam uvijek neke aktivnosti patriotske. Kada mi je ponestalo ideja, kada sam razmišljao šta bih mogao ove godine, onda je došlo i to na red, pa sam odlučio da se simbolično oženim baš na taj datum i obavim taj patriotski čin. Simbolično ispunim i patriotsku obavezu.“

Kada je, dakle, Harisu ponestalo ideja za Dan neovisnosti, sinulo mu je da bi se mogao oženiti, odnosno učiniti ono što mu je kao ljudskom biću patriotska dužnost. Što li motivira na sklapanje ženidbe one koji nemaju patriotskih osjećanja koji ih potaknu na taj čin?!

20. ožujka: Međugorje, otkrivanje tajni

Po pojedinim portalima i društvenim mrežama širi se vijest, ustvari upozorenje na spremnost jer se približilo otkrivanje deset međugorskih tajni. Otkrivanje tajni zapalo je fra Petra Ljubičića, a budući da je on u osmom desetljeću života, mnogima se učinilo logičnom da se to treba brzo dogoditi. Sam fra Petar, ako je istinit citat koji mu se pripisuje, kaže da smo „svakim danom sve bliže i bliže“. Neke tajne su, navodi se, vezane za budućnost čovječanstva. A naravski, ta bi budućnost trebala biti bolna i apokaliptična. Nastupit će kazna za grijeh svijeta.

Neupitna je činjenica da mnogi ljudi u Međugorju kao hodočasničkom mjestu doživljavaju promjenu života. Tako je u svim hodočasničkim mjestima po svijetu, neovisno o kojoj je religiji riječ. Da bi promijenili praksu svagdašnjeg života, mnogima je potrebno iskoračiti u „posebno“ mjesto da bi potražili „drugačijeg sebe“ ili možda imali iskustvo numinoznog.

Ta iskrena ljudska potreba, međutim, ne opravdava činjenicu jedne velike manipulacije međugorskim ukazanjima i navodnim tajnama. Često se umjesto blage vijesti, Evanđelja, Božje objave, koja izvodi iz ropstva zarobljenosti strahom, straši ljude navodnim privatnim objavama. ‘Uspjeh’ im je zagarantiran jer manipuliraju strahom pred budućnošću koji je imanentan većini ljudi.

21. ožujka: Umro Krešo Ban (1991-2023), profesor matematike, prijatelj, drug…

Pokojni Krešo Ban bio je od onih kod kojih je stalno bila uočljiva radost zbog postojanja, sreća i bistrina u očima i na licu zbog dara života. Susret s njegovom vedrinom ostavljao je uvijek duboko u duši utisak da smo stvoreni za život. A onda… Prerana smrt i bolna tišina.

Njegov kratki život bio je svjetlo koje je pokazalo da „kraljevstvo Božje“ na svijet dolazi preko ljudi. Smrt nas je radikalno razdvojila, ali ostaje duhovna povezanost i vjera u život koji ne može propasti. I nada da u zadnjem času možemo s povjerenjem u život povikati: (I povika Isus iza glasa) »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu (Lk 23,46).

22. ožujka: Stepinac u Europskom parlamentu

U Europskom parlamentu u Bruxellesu održana je konferencija „Blaženi Alojzije Stepinac – svjedočanstvo vjere, ustrajnosti i nade“, a u organizaciji Željane Zovko, hrvatske zastupnice u tom parlamentu. Osim zastupnice, govorili su Juraj Batelja, postulator kauze bl. Stepinca, zatim mons. Hrvoje Šrklec, savjetnik u Apostolskoj nuncijaturi pri EU, povjesničari dr. Robin Harris i dr. Ester Gitman.

Kako su mediji prenijeli, govornici su se bavili onim što je bl. Stepinac uradio suprotstavljajući se nacizmu i komunizmu kroz pomaganje ugroženima, posebno Židovima. Nije, međutim, bilo govora o tome što je bl. Stepinac propustio uraditi. Da je otišao u Jasenovac, ustašku tvornicu smrti za Srbe, Židove, Rome i mnoge druge, i tamo prosvjedovao po cijenu života, tada bi bio heroj oko čijeg mučeništva ne bilo dvojbe. Da je bio spreman dati život iz ljubavi za nevino stradajuće, zasigurno ne bi dočekao kraj Drugog svjetskog rata.

Poznato je da se Stepinac, pogotovo od 1943., verbalno i pismima povremeno suprotstavljao ustaškom režimu, ali to nije bila ni izbliza ona oštrima kojom je to činio protiv komunista, koji su ga osudili u montiranom procesu. Dio istine se kaže, dio se prešućuje. Izgleda da se mora tako ukoliko je postavljen imperativni cilj da se bl. Stepinca proglasi svetim.

23. ožujka: Pravi ljudi se dokazuju…

Rad većine ljudi se iskorištava i na njemu se bogate vlasnici poduzeća. Radnici se ne smiju buniti jer se boje za egzistenciju obitelji, da ne ostanu bez bilo kakvih primanja. Prekovremeni sati u BiH se mizerno plaćaju, barem jedan dan vikenda se radi. Godišnje odmore najčešće raspoređuju šefovi, ne mareći za potrebe radnika. Kategorija slobodnog vremena u nekim granama poljoprivrede gotovo da uopće i ne postoji.

Što ti ljudi misle kada se, recimo, umorni pred spavanje prijave na društvene mreže s kojih iskoči citat, izvučen iz konteksta, Duška Radovića: „Pravi ljudi dokazuju se subotom i nedeljom. Oni umeju da žive čak i kad su slobodni, kad imaju vremena. Svi drugi su hronično oboleli od lažne trke, lažne prezauzetosti, lažne nervoze. Oni nemaju vremena jer ne žele da ga imaju, jer ne znaju šta bi s njim.“

Oni koji ne znaju što bi s vremenom, barem mogu biti svjesni da su dio drugog socijalnog staleža, i pritom bi se trebali truditi kreativno koristiti vrijeme.

24. ožujka: Misli li doista nadbiskup da je bez krivnje?

Žrtve svećeničkog zlostavljana preko novinara optužuju đakovačkog nadbiskupa Đuru Hranića za pokušaj zataškavanja zlostavljanja maloljetnika u župi Sotin od strane pokojnog župnika Zlatka Rajčevca. Hranić je odbacio optužbe uz tvrdnju da je sve na vrijeme prijavljeno nadležnim državnim i crkvenim organima, a župnika je ostavio u toj župi jer je čekao optužnicu državnih tijela i jer se bojao da bi se Rajčevcu s premještajem mogao „srušiti svijet“.

A svijet se srušio jednog žrtvi njegova zlostavljanja, 31-godišnjakinji koja je pred kamerama govorila o traumama kroz koje je prolazila od djetinjstva i još uvijek prolazi i o tome da je planirala suicid.

Možemo i vjerovati biskupu Hraniću da je pokušavao nešto uraditi da se takva zla spriječe, ali ostaje dojam da je on to činio na takav način da se prije svega u javnosti sačuva ugled crkve kao institucije. Upravo je to jedan od najvećih problema mentaliteta ljudi koji su dio tih institucija u kojem su stvari postavljene tako da se u ime „dobra“ institucije mogu žrtvovati ljudski životi. To se često izvodi s mirnom savješću i posve hladnokrvno.

Ako je institucija kao takva na provom mjestu, onda su Bog i čovjek na nekom drugom. Trebalo bi poraditi na – Nietzscheovim riječima kazano – prevrednovanju vrednota.

25. ožujka: Besramni revizionizam Zorana Milanovića

Od sramotnih izjava predsjednika RH Zorana Milanovića koje je danas izgovorio u Derventi, gdje je boravio povodom 31. godišnjice osnivanja 103. brigade Hrvatskog vijeća obrane Derventa, valja izdvojiti onu u kojoj se suprotstavio svima koji će u „hrvatskim kuloarima, kafanama, birtijama, političkoj čaršiji, zagrebačkom korzu kada se spomene Posavina onda će većina ljudi, a naročito oni koji s tim veze nemaju, reći to je bila izdaja“.

Nastavak je doista bio sumanut. Milanović je zaključio: “Hrvatska je tu dosta izložila sebe, odnosno ljudi koji su je vodili, Tuđman i njegovi suradnici i na tome im treba odati priznanje.”

Odavno se nije čula ovako sramotno velika laž. Posavina jest izdana i to je učinio upravo Franjo Tuđman. O tome postoje pisana svjedočanstva brojnih aktera ondašnjih događaja, uključujući i najbliže Tuđmanove suradnike. Hrvatima u Bosni ne može biti prijatelj onaj tko tvrdi da su Tuđman i njegov režim nešto tako dobro učinili za njih da im „treba odati priznanje“. Nakon ove izjave Hrvati u Bosni bi trebali Milanovića proglasiti nepoželjnom osobom.

---

Jozo Š., polis.ba

---