V. korizmena nedjelja | Kritika moći suđenja

Iv 8,1-11: U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

„Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ Rečenica iz današnjeg evanđeoskog odlomka ušla je kao svakodnevna fraza u brojne svjetske jezike. To je Isusova, da se izrazimo kantovski, „Kritika moći suđenja“. Isus naše sudove analizira, kritizira i konačno relativizira. Što od naših prosudbi onda ostaje?

Nije lako živjeti bez sudova. Mnogi će, pa i spomenuti Kant, religiji pripisati prvenstveno ili isključivo svrhu očuvanja moralnosti. Zgoda s preljubnicom razotkriva tipični mentalitet vjerskih vođa koji se reduciraju na čuvare zakona, budući da su Boga reducirali na suca. Kazuistički primjenjuju moralne propise tražeći grijeh koji bi se mogao uvrstiti u formulu: Ako grijeh onda kazna, jer tako hoće Bog.

Ova je formula kroz dugu teokratsku povijest mnogih društava, pa tako i židovskog, igrala ulogu  represivnog aparata. Vjerski su zakoni bili i zakoni zajednice, Bog je propisivao pravila i sankcije za njihovo kršenje kako bi društvo opstalo i napredovalo. Zakonom se prvenstveno poticala i čuvala homogenost društva koja je značila veću otpornost i čuvala zajednicu od raspada. Cilju opstanka zajednice žrtvovani oni koji bi svojim ponašanjem ili samom pojavom mogli ugroziti oskudne resurse. Stoga su se teologijom opravdavali zakoni koji su u svojoj biti nasilni, mizogini, ksenofobni i na razne načine diskriminatorni.

Danas bismo analogiju tim zakonima mogli naći u onima o zaštiti državnog poretka. U izvanrednim situacijama i suvremene države predviđaju strogo kažnjavanje svakog čina koji bi mogao ugroziti homogenost nacije i zajedničko usmjerenje ka opstanku. U ratu se dezerteri strogo kažnjavaju, a veleizdaju sve suvremene države sankcioniraju dugogodišnjim zatvorskim kaznama. Cilj zakona je očuvanje države, pa se kod kaznenih djela sabotaže, špijunaže, odavanja državne tajne ili neizvršenja vojnih zapovjedi propisuju vrlo teške sankcije. Vojni sudovi u mnogim suvremenim demokracijama sude u skraćenim postupcima gdje su prava optuženika zajamčena u mnogo manjoj mjeri nego pred redovitim sudovima.

I u Isusovo vrijeme Židovi žive u uvjetima koji su izvanredni, koji prijete njihovoj opstojnosti i u kojima bi se moglo opravdati uvođenje izvanrednog stanja smanjenih prava i strožih kazni. Ipak, Isus ne daje prioritet homogenosti i opstanku zajednice, već pojedincu i njegovu izlječenju. Isusu nije stalo do socijalnih konstrukata kao što je ugled muškarca kojeg je žena prevarila, dobar glas obitelji, sramota koja je pala na rod i sl. Nije mu stalo ni do toga što je zaštitom žene stvorio presedan, pa će ubuduće preljubi možda postati masovna pojava. Ne razmišlja o tome bi li bilo svrsishodno propisanu starozavjetnu kaznu ipak donekle izvršiti, možda zbog olakotnih okolnosti manjim kamenjem koje neće baš izazvati smrt.

Isusu takve misli ne dolaze jer ima drukčiju sliku Boga, a zbog toga i drukčiju sliku religije. Nije to svakako nacionalni bog koji štiti zajednicu i njene socijalne konstrukte. Ali nije ni bog jeftinog milosrđa koji svakome prašta i dopušta da čini po nahođenju. Bog se jasno postavio na stranu grešnice, a protiv „pravednika“. To je Bog koji se stavlja na stranu slabih. Bog iscrpljenih, iskorištavanih, potlačenih, uvjetovanih. Bog preferencijalne opcije za siromašne. Pišući po zemlji Isus ispunja Jeremijino proročanstvo: „O Gospodine, nado Izraela, svi koji te ostave postidjet će se, koji se odmetnu od tebe bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode.“

Valja nam se kod svakog suđenja i prosuđivanja prvo zagledati u tlo i vidjeti nazire li se ondje i naše ime. Bog je Izvor žive vode, prijatelj života koji želi da svako njegovo dijete cvate i blista. Vjerski službenici, stručnjaci za Boga i teologiju, moraju se posebno čuvati da ne budu pismoznanci i farizeji naših dana, oni koji Boga instrumentaliziraju i koriste da se razračunaju sa skupinama ili pojedincima koji im ne odgovaraju. Pod motom Deus vult i danas se kamenuje s ambona, u medijima, u krugovima istomišljenika.

Korizma je poziv da iziđemo iz logike straha za samoodržanje, iz ideologije zaštite socijalnih konstrukcija, i pružimo ruku prema onima kojima su obitelj, društvo, država ili religija uskratili priliku da rastu, te ih zatrpali teškim kamenjem. Da bismo to mogli, valja nam prvo piti iz onog Izvora, kušati Božje milosrđe. Preljubnica smo svi mi, jer smo učinili mnoštvo preljuba i paktova s bogovima moći, egoizma i pohlepe. No, Božje je milosrđe jače od naših slabosti i uvijek iznova poručuje: „Idi i odsada više nemoj griješiti.“

Stanko Perica, polis.ba