Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sveti Toma Akvinski: O razumskoj vjeri
Toma je pak još u srednjem vijeku znao odoljeti sirenskom zovu autizma i populizma. Promicao je vjeru koja se ne boji pitanja, koja traži istinu i koja se ne zadovoljava plitkim odgovorima. Razumio je kako posao teologa nije jednostavno ponavljati tuđe zaključke, niti stvarati nove koji će postati dogmama i biti oblikovani jednom zauvijek
Ove godine obilježavamo 800 godina od rođenja sv. Tome Akvinskog, jedne od temeljnih figura u povijesti teologije. Njegov je ključni doprinos afirmacija intelektualnog govora u vjeri. Razum, prema Tomi, nije protivnik vjere, već njezin saveznik. Svjetlo razuma i svjetlo vjere dolaze od Boga, i stoga među njima ne može biti suprotstavljanja – jedna je od ključnih Tominih teza (Summa contra Gentiles, I, 7.), koju citira i enciklika Fides et ratio. Oslanjajući se na Aristotelovu filozofiju, Toma čvrsto utemeljuje razboritost vjere, karakteristiku koja će nebrojeno puta prije i kasnije u praksi biti dovedena u pitanje. Religija je, naime, za mnoge ljude svih vremena pogodno sklonište od neugodnosti kojima nas stvarnost često raketira. Ne čude stoga brojni prigovori antiintelektualnoj vjeri, od kojih je možda najjednostavniji i najoštriji skovao Nietzsche: „Vjera znači ne željeti znati što je istina“, ili pak u nama bližim krajevima Dositej Obradović: „Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce“. Tomi je pak samorazumljivo da se vjera propituje, da je podložna izazovima razuma i svijeta, da je otvorena i samokritična. Istinska vjera se ne boji pitanja, ne izbjegava sumnje i ne odbija se suočiti s drugačijim mišljenjima. Samo takva vjera može rasti, može biti plodonosna, prodirati u dubine našeg bića i voditi do istinskog susreta s Bogom.
Vjera koja se ne boji razuma je i evanđeoska vjera. Sam Isus uvijek iznova poziva ljude na propitivanje. Njegovi razgovori s učenicima, farizejima i običnim ljudima često započinju pitanjima: „Što mislite?“, „Što ste raspravljali?“, „Zašto sumnjate?“… Isus ne donosi zbir apstraktnih zapovjedi koje treba slijepo slijediti, već uči razlučivanju, polazi od slika i problematika svoga vremena kako bi ljude uputio na traženje Boga i ulaženje u odnos s njime. Isus nije izbjegavao teška pitanja vezana uz patnju nedužnih, odnos prema okupatoru, društveni položaj potlačenih, kraj svijeta i sl. No, sva ta pitanja ostaju materija za razum i vjeru, nema decidiranog odgovora već se nude tek smjernice. Riječ je o poticaju na razlučivanje, na iščitavanje znakova vremena i djelovanje u skladu s logikom evanđelja. Kod Isusa, jednako tako, nema „općih mjesta“, nema ponavljanja prežvakanih rabinskih fraza. Njegova je misao svježa i nadahnuta, nastup mu je intrigantan i učinkovit. Isus se utjelovljuje u povijesti i govori iz konkretne stvarnosti. Željeti doći do istine, a zanemariti stvarnost, ignorirati ono što se događa oko nas, jednostavno nije kršćanski put.
Ove godine obilježavamo 800 godina od rođenja sv. Tome Akvinskog, jedne od temeljnih figura u povijesti teologije. Njegov je ključni doprinos afirmacija intelektualnog govora u vjeri. Razum, prema Tomi, nije protivnik vjere, već njezin saveznik. Svjetlo razuma i svjetlo vjere dolaze od Boga, i stoga među njima ne može biti suprotstavljanja – jedna je od ključnih Tominih teza (Summa contra Gentiles, I, 7.), koju citira i enciklika Fides et ratio
Ipak, u našoj suvremenoj religioznosti nerijetko vidimo suprotan obrazac: vjeru koja bježi od razuma, koja se zatvara u samu sebe, ne shvaćajući da tako gubi svoju bit. Umjesto otvorenosti prema pitanjima, svjedočimo zatvaranju u „sigurne“ prostore gdje se izbjegavaju izazovi drugačijih mišljenja. Dvije su vrste ovog antiintelektualizma. Prvi se može nazvati „autistični antiintelektualizam“ – vjera koja se povlači iz svijeta, izbjegava dijalog i time postaje suha i osiromašena. Takvoj vjeri nije važno što drugi misle i kako vide stvari, nije joj važno što se događa u svijetu i nije sposobna iščitavati znakove vremena. Pitanja i sumnje ovdje se vide kao znak slabosti vjere, premda su zapravo izraz naše želje za dubljim razumijevanjem Boga. Umjesto da se Boga traži u svim stvarima koje nas okružuju, autistični antiintelektualizam ga želi naći isključivo fiksiranog, sigurnog, sakramentaliziranog. Sigurnost se traži u gotovim odgovorima, paradoksalno, često u onima samog Tome, koji nas je učio koliko je plodonosna i nužna otvorenost drugim tradicijama i mišljenjima. Autistični antiintelektualizam nostalgično živi u prošlosti, teži vraćanju na vremena kada se razum plašio vjere. No, zato druga vrsta antiintelektualizma iskorištava pogodnosti sadašnjeg trenutka.
To je danas sve prisutniji „populistički antiintelektualizam“. U doba društvenih mreža i široke dostupnosti informacija, mnogi popularni govornici bez odgovarajuće teološke formacije oblikuju vjerski diskurs. Razumsko utemeljenje zamjenjuju samouvjerenošću i nude pojednostavljene odgovore na složena pitanja, potičući sumnju prema znanstvenim, teološkim i akademskim krugovima. Ova pojava ne samo da ugrožava teološku dubinu nego i sužava prostor za dijalog između vjere i razuma. Dok tomistička misao zaziva vjeru koja se ne boji svijeta, već se otvara njegovim pitanjima i izazovima, populistički antiintelektualizam prezire svijet, dijabolizira ga, a ujedno ga takvog treba, jer se kroz taj svijet viktimizira i mazohistički ostvaruje. U tom mentalitetu armagedona, koji žudi za efikasnim i jednostavnim odgovorima, vjera se redovito shvaća magijski, naglašava se manihejski dualizam, prezire se tjelesnost, a od današnjih ljudi traži prostodušnost i naivnost srednjovjekovnih nepismenih masa. Populizam honorira agresivnu samouvjerenost i tvrdoglavu smjelost. Bešćutno prezire one koji su drukčiji, lišen je svake nijansiranosti u mišljenju, generira crno-bijelu stvarnost, arogantno odbacuje svaki prigovor.
Toma je pak još u srednjem vijeku znao odoljeti sirenskom zovu autizma i populizma. Promicao je vjeru koja se ne boji pitanja, koja traži istinu i koja se ne zadovoljava plitkim odgovorima. Razumio je kako posao teologa nije jednostavno ponavljati tuđe zaključke, niti stvarati nove koji će postati dogmama i biti oblikovani jednom zauvijek. Shvatio je kako kvalitetna teologija mora biti bazirana na dijalogu, kako put istini vodi kroz prigovore koji nam se upućuju. Nije se bojao dijaloga s neistomišljenicima, nije odbacivao mislioce drukčijih perspektiva, čitavog je života tražio nove tekstove i prijevode s grčkoga ili arapskoga jezika. Nije podilazio zahtjevima za jednostavnošću, već je u traženju odgovora bio minuciozan i akribičan. Razumio je kako je svaki otklon od razuma zapravo autoamputacija vjere, cijepanje atoma koje izaziva pogubnu nuklearnu eksploziju. Valja nam tražiti njegov zagovor da se opet naučimo diviti mudrosti, a ne aroganciji; da se ne zadovoljavamo s brzim odgovorima na teška pitanja; da budemo empatični spram problema našeg vremena; te obdareni intelektualnom poniznošću kako bi znali druge iskreno slušati, biti uključivi i dijaloški orijentirani.
Stanko Perica