Sveti Josip: Odgoj djece pred Božjim licem

Lk 2,41-51a: Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.
Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učiteljâ, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče.
I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.

Malo znamo o svetom Josipu. On je od onih bitnih sporednih uloga kojima su određeni svi ljudi i bez kojih ljudski život, svačija životna drama i životna radost ne bi bila ne samo cjelovita nego ni moguća. Tako bez Josipa, bez obzira na svu oskudnost podataka o njemu, Isusov život ne bi bio moguć. Osim da se onako katoličko-magijski izvučemo i prečacem kažemo da je Bogu sve moguće. Da, Bogu je sve moguće, ali bez Josipa nema Isusa. Kada ne bi bilo njega, baš onako neprimjetna i gotovo “beznačajna”, Bog bi morao naći nekoga drugoga. Zacijelo, bez Josipa nema ni Marije, ni Nazareta, ni Isusa Galilejca, drvodjeljina sina kako su mu se s prezirom rugali visokoobrazovani i moćni prvaci njegova vremena. Ne bi bilo Krista, Mesije, Pomazanika – posrednika između Boga i ljudi – kako to vjeruju njegovi učenici.

U nedostatku podataka kršćanski se propovjednici a i vjernici muče kako da sastave sliku o Josipu Nazaretskom. Bio je, piše, iz Davidova plemena, bio je tesar, radnik. Pismo ga naziva pravednikom – i to je najvažnije što se za njega može reći. Njegova pravednost je uključivala praktičnu brižnost za obitelj, pri Isusovu rađanju, bijegu u Egipat. Bio je bez sumnje sigurnost svojima iako takva sigurnost nije bila lišena straha i strepnje. On je donosio odluke sumjerujući ih s tajnovitom Božjom namisli, osluškivao je i u snu Božji glas. Zato kada se u Bibliji za nekoga kaže da je pravednik, onda to uključuje bogobojaznost, što znači da čovjek svoja djela promatra iz perspektive Božjega zakona, vjerom predmjevanoga i slućenoga Božjeg odnosa prema čovjeku. Josip sve svoje odluke donosi u skrovitom i otajstvenom odnosu s Bogom.

Imajući u vidu te Josipove oznake, za njegov blagdan vrijedilo bi razmotriti Lukin izvještaj o hodočašću nazaretske obitelj u Hram za blagdan Pashe te Isusovo ostajanje u Hramu bez znanja i odobrenja njegovih roditelja. Riječ je o poticajima za razmišljanje o našim obiteljskim odnosima. Luka piše da su roditelji Isusovi svake godine, kako su to činili dosljedni vjernici, uzlazili u Jeruzalem u Hram na svetkovinu spomena spasonosnog Božjeg oslobađanja njihova naroda iz egipatskoga ropstva, za svetkovinu Pashe. Dvanaestogodišnji Isus se zaputio s njima. Dječak je već mogao brinuti sam o sebi, a i roditelji su vjerojatno pretpostavljali – s iskustvom njegova prijašnjega odgoja, odrastanja i posluha – da je zreo za samostalni put i kretanje među ljudima. No, na povratku su se iznenadili kada ga nije bilo ni među rodbinom ni znancima.

Tri dana su ga tražili. Razumljivo je upitati zašto toliko dana. Nisu Nazaret i Jeruzalem toliko udaljeni. Vjerojatno je bila velika gužva u Jeruzalemu i Hramu kako je i običavalo biti za blagdan. Za pretpostaviti je, također, a kako se događaj i dijalog roditelja i djeteta dalje razvija i zaključiti, da Josip i Marija nisu mogli ni pretpostaviti da će dječak biti baš u Hramu, i još ondje gdje se tumači Zakon, Božja riječ, među starijima, “posred učitelja”. Za tu dob vjerojatnije je možda bilo da se obreo negdje gdje su ljudi postavili kakve igre za djecu i mlade, u kakvom onodobnom cirkusu sa životinjama ili na kakvom ringišpilu.

Luka, međutim, piše da je Isus sjedio u Hramu s učiteljima, slušao ih i pitao. Važna je svaka riječ. Mi redovito za Isusovo ostajanje u Hramu krivo kažemo da se “izgubio” ili – zaključujući iz Isusovih riječi da mu je biti “u onome što je Oca mojega” – ishitreno pomišljamo da je u Hramu ostao moliti u kakvom skrovitom kutku. Naravno, nije to isključeno, ali Luka izrijekom govori o tome kako Isus sluša i pita učitelje. Evanđelja nigdje ne govore o tome kako se Isus već rodio kao sveznajući i da je s dvanaest godina imao završenu božansko-sinovsku biografiju. On sluša i pita. I drugi su se divili njegovoj razumnosti i odgovorima. Naravno, Isusova osoba je tajna, i nikada dokraja nećemo prodrijeti u sve. Sigurno je, međutim, da se Isusova ljudska svijest razvijala i sigurno je da je to išlo uvijek u prisutnosti u za nas nedosezivoj blizini s Bogom Ocem.

Važno je za naše odnose, počevši od obiteljskih do drugih odnosa ljudske blizine, da iz ovoga događaja uvažimo činjenicu da svaki čovjek ima svoj osobni odnos s Bogom. I nitko nikoga ne može zastupati u tom odnosu. I tu prestaju svi naši ljudski poduhvati, sve naše želje da odgajamo, oblikujemo, preobrazujemo svoju djecu, svoje bližnje, svoje prijatelje, uopće druge ljude. Ondje gdje je pojedinac sa svojim Bogom u relaciji, trebaju prestati ljudski zahvati. Može se samo sudjelovati kao asistencija, tiha pomoć i skromni savjeti.

Kad su roditelji našli Isusa, njegova majka Marija postavlja mu pitanje s brižljivom tugom za razlog zašto je tako postupio a ništa im prije nije kazao. Isus – piše Luka – ne odgovara baš uljudno, u njega nema za to nikakva osjećaja krivnje. Postavlja protupitanje o njihovom neznanju da on u konačnici nije njihovo, nego Božje dijete, a Božje dijete, djeluje na prvi mah vrlo svojeglavo. Kao da im hoće kazati: pa vi me odgajate da budem Božje dijete! I Evanđelist ništa ne uljepšava nego još više zaoštrava stvar i kaže da Isusovi roditelji “ne razumješe riječi koju im reče”.

Nije nam nimalo strana ova situacija iz naših obiteljskih i drugih bliskih odnosa. Tjeskoba i strepnja odgoja, protivljenje djece da slijede roditeljske naputke, nemiri ako nas naši dragi ne poslušaju, nerazumijevanje postupaka onih do kojih nam je životno stalo, slično je to sve iskustvu Isusovih roditelja. Razlika je ipak velika: u činjenici naime radi li se o tome je li dijete u prostoru i zanimanju onoga što je Božje. To je razlikovni kriterij svega. I još nešto. Luka je u tome izričit. Dječak Isus, dijete svojih roditelja, ne protivi se dokraja nerazumijevanju svojih roditelja, nego ustaje i pridružuje im se. Vraća se u Nazaret i biva im poslušan.

Iako dakle roditelji nisu razumjeli Isusa – Marija pita, Josip šuteći sve prati, Isus ne ide dokazivati u nedogled svoju slobodu i svoj izbor niti se jogunasto okreće/bježi od roditelja. Još uostalom nije sazrjelo vrijeme odvajanja od roditeljske kuće. Još se nije ispunilo vrijeme za samostalni javni nastup, još nije došao njegov čas kako piše Ivan Evanđelist. Još se treba pripremati.

No, već od tada, od slušanja i pitanja učitelja u Hramu, nigdje više ne susrećemo Josipa pravednoga u Isusovu životu. On je na početku, u odgoju i formiranju. Nema sumnje da je taj radnik mnogo odredio Isusa. On je Božji službenik, pravednik iz tajnosti, bogobojazni otac koji nenametljivo pripomaže da Isus ostvari svoj najvažniji odnos – onaj s Bogom te da na temelju njega ostvari svoje poslanje među ljudima. Očinska ljubav, kao i roditeljska ljubav uopće, a ona nikada nije nimalo lagana, jest ljubav pred Božjim licem koji hoće k sebi svako svoje dijete na osoban i originalan način. Roditeljska, dakle Josipova je ljubav pravedna i bogobojazna, odgovorna. Ona sadrži posvemašnju brigu i distancu, poštivanje dostojanstva i slobode svoga djeteta. Susret s Bogom i njegovom Riječi – osobni odnos s Bogom, cilj je i zadnji kriterij rađanja, odgoja i obrazovanja djece. Naravno, s Bogom koji se raduje životu i ljubi ljude.

Fra Ivan Šarčević